Odrastanje uz roditelje koji su često ljuti i agresivni može kod djece da razvije potpuno drugačije obrasce komunikacije i ponašanja nego odrastanje u mirnom i stabilnom porodičnom okruženju.
Podaci američkog Centra za kontrolu i prevenciju bolesti (CDC) pokazuju da iskustva poput zlostavljanja ili svjedočenja nasilju utiču na način na koji osoba reaguje na stres.
Zbog toga takvim ljudima kasnije može biti znatno teže da izgrade zdrave i stabilne odnose, piše YourTango.
U porodicama u kojima su svađe svakodnevica, a iznenadni izlivi bijesa nepredvidivi, djeca se često povlače u sebe jer nemaju osjećaj sigurnosti.
Kada odrastu, takve osobe prijateljstvima, ljubavnim vezama i drugim životnim situacijama pristupaju sa velikim oprezom.
Pretjerana opreznost
Dijete koje roditelji neprestano kritikuju, čak i zbog najmanje greške, može da odraste u izrazito opreznu osobu. Možda je ostavilo tanjir u sudoperi, zbog čega su roditelji vikali na njega, ili je slučajno nešto prosulo, a oni su tu priliku iskoristili da ga podsjete na ranije greške. Na taj način roditelji su sistematski kritikovali i ponižavali dijete.
Ovakva pretjerana opreznost može da se ispolji kroz hipervigilnost, odnosno stanje stalne napetosti i iščekivanja opasnosti, koje klinika Cleveland Clinic povezuje sa traumama iz djetinjstva. Za osobu koja je doživjela traumu neprestano osluškivanje potencijalne opasnosti postaje način da se zaštiti od novih povreda.
Odrasla osoba koja je trpjela agresiju roditelja može neprestano da analizira tuđe reakcije i govor tijela. Čak i neobičnu tišinu druge osobe može da protumači kao znak da je nešto pogriješila. Bez obzira na to koliko je neko prema njoj ljubazan, ona je gotovo uvijek u stanju pripravnosti.
Povlačenje u sebe
Roditelji bi trebalo da pružaju podršku djeci, brinu o njima i uče ih zdravim životnim vrijednostima. Međutim, ako su umjesto toga neprestano ljuti i agresivni, posljedice takvog odrastanja mogu biti ozbiljne. Djeca koja su svjedočila zlostavljanju ili ga sama doživjela često odrastaju u osobe kojima je teško da se povežu sa drugima.
Trauma, bilo da je riječ o fizičkom, emocionalnom ili seksualnom zlostavljanju, može da naruši sposobnost uspostavljanja zdravih odnosa. Na primjer, dijete koje je gledalo nasilje u porodici može da odraste u osobu koja se teško otvara drugima jer se plaši da će ponoviti disfunkcionalne obrasce svojih roditelja. Zbog toga joj povlačenje i izolacija djeluju kao najsigurniji izbor.
Neslaganje doživljavaju kao prijetnju
Ako se prijatelj ne složi sa takvom osobom čak i oko neke sitnice, situacija može brzo da eskalira. Svako neslaganje doživljavaju kao prijetnju jer su tokom odrastanja gledali kako njihovi roditelji burno reaguju čak i na najmanji povod, prenosi B92.
Kada im neko protivrječi, postaju defanzivni. Mogu da počnu da se pravdaju i brane prije nego što se sukob uopšte razvije ili da se odmah slože sa drugom stranom samo kako bi izbjegli konflikt. Ponekad se potpuno povuku iz razgovora.
Problemi sa povjerenjem
Osoba koju su odgajali agresivni roditelji može imati poteškoća da razlikuje zdrave od nezdravih odnosa. Zbog toga se može naći u vezama koje ponavljaju obrasce poznate iz djetinjstva. Partner, na primjer, može imati slične izlive bijesa kao njeni roditelji, a ona se u takvom odnosu, paradoksalno, osjeća sigurno upravo zato što joj je takva dinamika poznata.
Sa druge strane, neki ljudi potpuno izbjegavaju ljubavne veze. Čak i kada su u zdravom odnosu, mogu da sumnjaju u partnerova osjećanja. Roditelji su im možda tokom djetinjstva povremeno pružali nježnost i pažnju, ali su takve trenutke ubrzo smjenjivali izlivima bijesa. Istraživanja potvrđuju da je loše postupanje prema djeci povezano sa većom vjerovatnoćom da će kasnije ulaziti u disfunkcionalne odnose.
Neprestano preispitivanje sebe
Bez stabilnog porodičnog okruženja i roditeljske podrške, odrasle osobe koje su doživjele traumu često se bore sa razumijevanjem sopstvenog identiteta. Njihove emocionalne potrebe tokom djetinjstva nisu bile zadovoljene, što može da dovede do niskog samopoštovanja, nedostatka samopouzdanja i iskrivljene slike o sebi.
Pravilan emocionalni razvoj tokom djetinjstva ključan je za formiranje identiteta, a negativna iskustva iz najranijeg perioda života često ostavljaju posljedice koje se prenose i u odraslo doba.
Ponavljanje obrasca agresije
Djeca često usvajaju ponašanja i navike svojih roditelja. Kao što dijete može da preuzme određene životne navike iz porodičnog okruženja, tako i dijete roditelja koji su neprestano vikali može da usvoji isti obrazac ponašanja. Kada roditelji svakodnevno pokazuju bijes, djeca mogu da nauče da je agresivnost način uspostavljanja kontrole.
Kada odrastu, mogu da ponavljaju takav obrazac, podižu glas na druge ili potiskuju ljutnju sve dok ona ne dostigne tačku ključanja. Kako piše časopis Psychology Today, ljutnja obično ima svoj okidač – nečiju riječ ili postupak – nakon čega se usmjerava prema određenoj osobi ili situaciji.
