Dok usnulo oko već zove na spavanje, a posljednji pasusi prvog teksta se trude da ne pobjegnu iz glave, sparina preznojava tijelo, a veseli mladići onemogućavaju sve u okolini da sklope oči. Ponoć već je prošla (vrijeme da se spije), a svaki uzaludni pokušaj sna biva prekinut I tako sve dok more ne pobijeli.
I u tom trenutku sunce odjednom najavi svoj izlazak, sve okolo utihnu, a insomnia konačno postade san.
Skoro će devet, umoran sam i nenaspavan, ali zar ljudi poslije “odmora” uvijek odmaraju od njega. Izgleda da da. Ovaj drugi dan pregurati se mora, a odmor ću nadam se naći u svojoj toplini. Novi dan – nova nafaka.
Doručak. Krmeljive oči traže zalogaje po restoranu. Švedskog stola više nema, pa sada poslugu iza hrane morate pitati “Šta je ovo, šta je ono”.
Prošle godine u jednom od mojih tekstova sam pisao da će Njemačka uskoro postati Turska, lako je primijetiti da ugostitelji u Turskoj bolje pričaju njemački, nego engleski a kako je krenulo propričaće i naški.
Mjere se poštuju, to je najbitnije. Svi su pod maskama, dezinfekcija je na svakom koraku a hrana, hrana je posebna priča. Ima svega, od klasičnog doručka, do voća, slatkog i ostalih obroka koji trebaju prvi da popune stomačnu prazninu. Ko vam je rekao da se iz Turske vratio gladan, ili vas laže ili nije bio u Turskoj.
Pričaše mi I drugi da su slabo spavali, da li od isparavanja tla ili isparavanja koktel bara to nisam pitao. Čuće se.
Vratimo se na mjere. Ono što prosto oduševljava i pokazuje koliko su veliki Hoteli ozbiljno shvatili situaciju sa Korona virusom i koliko mare za sigurnost svojih gostiju je jedna mala sitnica koju sam ugledao krajičkom oka. Dok su se vrata kuhinje zatvarala primjetio sam da maske, pored uslužnog osoblja, u kuhinji nose baš svi. Od kuhara do pomoćnika. Pa čak je i simpatična teta koja nam je sjeckala lubenicu imala na sebi i rukavice i masku. (o.a. a meni smeta isparavanje). Za goste se preporučuje nošenje, ali koliko sam primjetio većina se ne pridržava tih mjera, a samim ti i ne odgovaraju za to. U prevodu riječ PREPORUKA znači “ma ništa to”.
Možda me voda razbudi. Temperatura napolju je oko 33 stepena, osjećaj kao da je 43. Ispred hotela se nalazi bazen i u njemu se uglavnom kupaju djeca zajedno sa brižnim roditeljima. Zajedno sa djecom i roditeljima su i influenseri, traže savršene poze za svoje Instagram i Facebook objave i ljutitim pogledima rastjeruju djecu koja im upadaju u kadrove. Ne zamjerim im, na poslu su.
Gdje je bazen tu mora da bude i BAR. Pića su za sve goste besplatna, jer ovo je ipak All inclusive resort a izbor je stvarno bogat. Od piva, vina i popularnog narodskog ŽAP-a pa sve do tropskih koktela. Ležaljke se nalaze na propisanoj udaljenosti i ispred svakog para se nalazi suncobran. Da ne spominjem da je besplatno.
Ne okupah se u bazenu, ne zbog kvarenja kadrova, već jednostavno ne volim bazen. Volim prirodna kupališta, a to prirodno kupalište je na samo deset metara od bazena.
Kako reče Nele: “More, more je provod, more su koke, more je izvor života, je li tako Moke”?
Ležaljke na plaži su poredane po istom principu, na predloženoj udaljenosti i ispred svakog para ležaljki se nalazi suncobran. Plaža je pjeskovita. More je toplo i dostiglo je temperaturu od čak 28 stepeni. Složio sam se sa komentarima ostalih, da je ovo je prvi put da u neku vodu ne ulaziš uz “narodni ritual nakanjivanja” koji su nas učili od malih nogu. “Prvo sine pokvasi srce pa ruke, pa onda polako, znaš da je onaj naš rođak tako jednom….”
Voda je stvarno topla, možete u njoj provesti nekoliko sati a da to i ne osjetite. Vraćam se pod suncobran, iako ovaj Resort nudi mnogo besplatnih stvari za osvježenje, gdje da mi more prođe bez Nektara (tačnije njihovog novog piva Banjalučko) kojeg sam ponio od kuće. Nije reklama, stvarno mi paše.
S vremenom dođe i ručak. Većina hrane se sprema na licu mjesta. Ugostiteljima svakako nije lako, jer umjesto standardnih švedskih stolova, sada moraju posluživati svakog gosta posebno. S druge strane, nekada su gosti mogli sami da uzmu šta hoće, a sada sve moraju da objašnjavaju kuvarima na ono malo njemačkog što im je ostalo iz srednje škole, jer im filmski engleski nije baš najbolji.
U restoranu se nažalost zbog novonastale situacije ne pali klima uređaj, pa time obrok baš i nije osvježavajući ukoliko ne uzmete nekoliko komada lubenice od one gore pomenute tete.
Odmor od ručka. Vrućina je. Nije baš da mi se izlaže koža ovom jakom suncu, ionako sam osjetljiv. Riješio sam da poslije kraćeg odmora prošetam. Hotel Nirvana je veliki kompleks, sa nekoliko većih i manjih bazena. Neki restorani još nisu počeli sa radom, kao ni fitnes centri i saune (neslužbeno). Tu je i mali zanatski centar, gdje turisti mogu da kupe odjeću ili suvenire. Ono što naši ljudi zamjeraju velikim kompleksima je “da nemaš gdje naveče prošetati”, ali to ovde svakako nije slučaj jer kompleks nudi sve što vam je potrebno za desetodnevni odmor.
Uskoro stiže i večera koju je za nas novinare Kontiki agencija organizovala u Sea club-u, a na meniju su bili raznovrsni morski plodovi, koji su uz čašu bijelog vina zadovoljili najveće gurmane.
Sparina se nastavlja, noć je još duga, počinak nije ni u najavi, a inspiracija odlazi sa talasima. Do novog dana i nove BIG priče iz Kemera, turskog ljetovališta u oblasti Antalija.
BIG pozdrav
