1. Augusta 2021.

Zloglasna pljačka banke i najveća misterija u istoriji kriminala u Japanu

Big Portal

Dvadeset šestog januara 1948. godine poslovnica tadašnje Carske banke u opštini Tošima u Tokiju pretrpela je stravičan, može se reći, demonski napad – pljačku u kojoj je na monstruozni način, trovanjem, ubijeno čak 12 ljudi, koji su, ironično, svi sami uzeli smrtonosnu supstancu: jedinjenje cijanida koje je, moguće, bilo proizvedeno u domaćoj vojnoj laboratoriji.

U banku u blizini železniče stanice Šinamaći u istoimenom tokijskom kvartu tog dana, posle isteka vremena za rad sa strankama, stupio je sredovečni muškarac odeven u beli mantil s natpisom „zaštita od otrova i dezinfekcija“. Predstavio se kao uposlenik Odeljenja za javnu higijenu gradske vlade i izjavio da je došao po dojavi da je pacijent zaražen dizenterijom boravio u toj poslovnici.

Zameniku upravnika banke predao je svoju vizit-karticu i „objasnio“ da su u kvartu identifikovana četiri slučaja oboljevanja od te bolesti, da je zbog zaustavljanja daljeg širenja zaraze potrebno dezinfekovati prostorije poslovnice, te da sve osobe u njoj treba da uzmu lekove koji deluju preventivno.

U godinama nakon rata, zbog velikih razaranja i neuređene kanalizacione mreže, dizenterija je u japanskoj prestonici bila česta, pa se ovom nalogu povinovalo svih četrnaest radnika, kao i dva rođaka zaposlenih (od kojih jedno dete) koji su se u tom trenutku zatekli u poslovnici. Nepoznati muškarac odglumio je da i sam uzima lek i tako ubedio svoje žrtve da, praktično, počine samoubistvo. Dok su se prevareni previjali od bolova i umirali u najtežim mukama, počinilac je pokupio nešto više od 180.000 jena u novcu i čekovima i nestao.

Jedna od otrovanih službenica je, uprkos tome što je na momente gubila svest, uspela da ispuzi na trotoar pred bankom i zatraži pomoć od prolaznika, nakon čega su stigle policija i kola hitne pomoći. Ipak, za 12 od 16 žrtava više nije bilo spasa.

Pažljivo isplanirana pljačka

Mada je zločinac uklonio vizit karticu i druge predmete na kojima su mogli biti njegovi otisci, u žurbi je za sobom ostavio i oko 135.000 jena, od čega je najveći deo ležao po stolovima, van (inače, nezaključenog) sefa.

Pošto nije bilo fizičkih dokaza koji bi ukazali na to ko je izvršilac, policija se u istrazi oslonila na svedočenje preživelih i obilazak drugih banaka. Na površinu je isplivala činjenica da se počinilac duže pripremao za zločin i, moguće, čak vršio probe.

Naime, u prestoničnim bankama se već prethodno, u dva navrata, muškarac starosti oko 50 godina zaposlenima predstavljao kao lice odgovorno za suzbijanje epidemije poslato na teren od strane američkih okupacionih vlasti i pri tom ih instruirao da popiju „lek“ koji sprečava dizenteriju. Tada, međutim, nikom od nasamarenih radnika nije pozlilo, što navodi na pomisao da je to možda bila priprema, i u smislu razrade plana i u pogledu stvaranja utiska kod gradskih bankara da je u toku rutinska dezinfekcija javnih prostorija.

Ipak, s obzirom na to da je u drugom od tih slučajeva nadležni u banci u razgovoru s lažnim zdravstvenim ekspertom rekao da se u njegovoj poslovnici ne drži gotovina, moguće je da je tada počinilac zapravo odustao od zločina, odnosno, da je bar jedan od dva pomenuta „epidemiološka“ izleta u banke u stvari bio neuspeli pokušaj pljačke.

Ratni zločinac iza masakra?

Za neverovatni zločin u tokijskom kvartu Šinamaći, smatraju mnogi japanski kriminolozi i istoričari, bili su potrebni stručno znanje, ravnodušnost prema ljudskoj patnji i navika na ubijanje kakve su u to vreme mogli imati samo pripadnici raspuštene Carske vojske, posebno članovi zloglasne „Jedinice 731“, koja se specijalizovala za hemijsko i biološko ratovanje, te počinila brojne i masovne ratne zločine u Kini šireći bacile kuge, kolere i tifusa među domaćim stanovništvom i vršeći užasne, groteskne medicinske eksperimente bez anestezije, kao i brutalne probe oružja na bespomoćnim zarobljenicima.

Ovo pogotovu stoga što je otrov iskorišćen za masakr u banci, smatra se, bio relativno sporodelujuće sredstvo koje je vojska koristila za atentate, a ne šire dostupni kalijum cijanid, koji brže ubija.

Po toj teoriji, učešće pripadnika „Jedinice 731“ u pljački tokijske banke i hladnokrvnoj egzekuciji njenih radnika prikriveno je jer su američke okupacione vlasti, u želji da se dokopaju, kada je ratovanje u pitanju, dragocenih rezultata okrutnih eksperimenata te zločinačke formacije postigle sporazum sa njenim komandantima da pravno ne gone njene bivše članove, zbog čega je u Japanu posle rata i uopšte prikrivano njeno postojanje i surovo delovanje.

Kuriozitet je da je upravo u vreme masakra u Carskoj banci u ruskom gradu Habarovsku bilo u toku suđenje oficirima „Jedinice 731“ koje je Crvena armija zarobila u Mandžuriji za nezamislive zločine koje su oni tokom rata sistematski činili u Kini.

Suprotstavljene teze

O slučaju Carske banke napisano je više knjiga i snimljeni brojni televizijski prilozi, među kojima i oni u kojima su se pojavljivali privatni detektivi, ali i vidovnjaci čiji je zadatak bio da identifikuju počinioca. On i danas golica maštu japanske javnosti, naročito čitalaca detektivskih romana i filmske publike, jer on ne samo što zgražava svojom bezobzirnošću i proračunatošću, već i fascinira velom misterije i sumnje koji se oko njega ispleo.

Po tome, on je nalik mračnoj priči o engleskom serijskom ubici iz 19. veka Džeku Trboseku, kojeg i danas u raznim manje ili više ozbiljnim istraživanjima pokušavaju da identifikuju. Međutim, zločin u Tokiju ne samo što je drskiji i intelektualno složeniji, već je, može se reći, i dirljiviji, ne samo zbog većeg broja žrtava, već i zato što je njegova istraga, moguće, rezultirala jednom od najvećih nepravdi u novijoj japanskoj istoriji.

Jer, kada je policija shvatila da je u jednom od dva pripremna (ili neuspela) upada u banke počinilac zaposlenima predao vizit-kartu na ime čoveka koji je zaista postojao (Šigerua Macuija, lekara i službenika Ministarstva zdravlja zaduženog za prvenciju zaraznih bolesti), i kada je utvrđeno da on ima jak alibi, uprkos snažnim početnim sumnjama da je zločinac vojni stručnjak, nametnula se teorija da je počinilac jedan od 92 civila koji su primili te kartice.

Pažnja je potom usmerena na osam ljudi koji su tvrdili da ih više nemaju jer su ih izgubili. Jedan od tih osumnjičenih, slikar Sadamići Hirasava, imao je u svom posedu veću svotu novca čije je poreklo odbijao da otkrije. Takođe, on je ranije bio optuživan za sitne prevare u bankama.

Detektivi zaduženi za slučaj tvrdili su da je on ambiciozan čovek kojem je trebao novac. Oni su verovali da je zločin počinjen kalijum cijanidom, koji je tridesetih i četrdesetih godina bio relativno lako dostupan i običnom stanovništvu, i razvili teoriju da je slikar taj otrov nabavio od svojih rođaka koji su se vratili iz Mandžurije, gde su tokom rata njime bili snabdeveni kako bi izvršili samoubistvo u slučaju da padnu u ruke neprijatelju.

Gledište istražitelja sada je bilo da počinilac zapravo nije bio iskusni stručnjak, poznavalac otrova, već amater koji nije bio siguran kako da postupi sa supstancom koju je posedovao da bi ostvario željeni, smrtonosni efekat, te da upravo zbog toga u dva slučaja koja su prethodili Carskoj banci nije bilo žrtava. I razlog zašto počinilac nije odneo više novca sa sobom tokom pljačke, po toj teoriji, je to što se iznenadio uspehom u trovanju i uplašio.

Misterija koja nastavlja da zbunjuje

Ubrzo, pod pritiskom policije, za koji mnogi danas veruju da je bio fizički nasilan, Hirasava je priznao zločin u Carskoj banci i druge pokušaje pljačke, za šta je osuđen na smrt. Najteža kazna, međutim, nikada nije bila izvršena, pa je on iza rešetaka proveo čak 39 godina, da bi na kraju preminuo od upale pluća s punih 95 leta.

Hirasava se, naime, čak 18 puta žalio na presudu i u zatvoru u tri navrata na razne načine pokušao samoubistvo, pri čemu je jednom na zidu ćelije krvlju iz olovkom raskopanih vena ispisao reč „nevin“. Njemu u prilog govori činjenica da je pre prvog incidenta vezanog za banke policiji prijavio da mu je ukraden novčanik, što znači da je vrlo moguće da je na taj način zaista izgubio Macuijevu vizit-karticu.

Takođe, veruje se da je razlog zašto je odbio da policiji objasni poreklo novca koji je posedovao osećaj srama, pa i dužnosti, odnosno, to što je, mada je bio ugledan umetnik, u uslovima posleratne nestašice i gladi, slikao erotska dela za privatnu upotrebu, te imao mecenu koji mu ih je naručivao i čiji identitet nije želeo da otkrije.

Dalje, mada su njegovi najbliži posvedočili da je u vreme izvršenja zločina u Carskoj banci bio sa njima, sud nije uzeo u obzir njihove tvrdnje jer su oni, kao članovi porodice, važili za neobjektivne svedoke, dok je (navodno, udarcima i iznurivanjem iznuđeno) priznanje, koje u to vreme zakonski imalo najveću težinu među svim dokazima, suštinski doprinelo i potvrdi prvostepene presude na višim instancama.

Nevin iza rešetaka?

U Japanu konačnu odluku o svakom pogubljenju donosi ministar pravde i mada su se tokom decenija koje je Hirasava proveo u samici na toj funkciji promenile desetine birokrata, nijedan od njih nije stavio svoj potpis na naredbu za izvršenje, za šta je osnovni razlog, veruje se, bilo njihovo ubeđenje da on ipak nije počinilac masakra u banci u Šinamaćiju.

Davanje naloga za njegovo smaknuće izbegao je i čuveni (po mnogima, zloglasni) ministar pravde Isađi Tanaka koji je 1967. odjednom potpisao egzekuciju čak 23 osuđenika na smrt.

Jezivi slučaj Carske banke i danas opseda radoznale i pravdoljubive umove i diže čitanost novinskih i elektronskih medija u Japanu.

Taj slučaj je istorijski važan jer je svratio pažnju na tajnovitu „Jedinicu 731“ i poslužio kao jedna vrsta uticajne protivteže posleratnoj zaveri ćutanja i pokušajima da se zataškaju njeni strašni zločini.

On je i hrana za decenijsku raspravu o japanskom policijskom i kaznenom sistemu: o iznuđenim priznanjima, stepenu pravne snage priznanja i opravdanosti smrtne kazne, odnosno, opasnosti koju nosi njeno postojanje.

Izvor: RTS

Podijeli vijest na:

Pretplata
Obavijesti o
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
Pregledaj sve komentare