Vjerovatno se mnogima dogodilo da ih prijatelji i poznanici iz inostranstva pitaju koja je to naša, srpska muzika i da li imamo nekog svog, autentičnog pjevača. Kakvi god da su nam afiniteti, nema greške u tvrdnji da je simbol srpske narodne muzike neponovljivi Toma Zdravković. Jedinstven je po mnogo čemu, a najviše po tome što je živio za kafanu i u njoj, dok su na pločnicima gradova kroz koje je prolazio ostajale mrlje njegove ispjevane sudbine, ljubavi i prijateljstva.
U kući Toma je bio muž, otac, šaljivdžija, sjedio je s komšijama i običnim ljudima. Više se družio sa onima koji nisu bili sa estrade. Za nju je jedino poslom bio vezan i među kolegama imao je svega nekoliko prijatelja, a jedan od njih bio je i Zoran Kalezić. Inače, volio je književnike, psihologe, slikare i njegov život nije imao veze s pjesmama koje je pjevao, bio je normalan čovjek kao i svi drugi. Kada je bio kod kuće, igrao se sa sinom, išli su u park, kao da nije bio javna ličnost. Umio je da odvoji poslovno i privatno. Kada uđe u kuću, bio je otac i muž, ono što treba da bude,” govori njegova posljednja supruga Gordana Zdravković za naš magazin.
SIROMAŠNI DADO
Toma Zdravković rođen je 20. novembra 1938. u selu Pečenjevce, u blizini Leskovca. Njegov otac Dušan bio je mesar, a majka Kosara domaćica koja je rodila petoro djece. Najstarijeg sina Aleksandra, potom Ivana, Tomu koga su zvali Dado, ćerku Mirjanu i najmlađeg nasljednika Novicu. U to vrijeme, mnogočlana domaćinstva bila su nešto što se podrazumijevalo. Baš zbog toga, novca nije bilo mnogo i Toma je odrastao u nemaštini. Tražio je prečicu iz sela do grada, tačnije put do nekog posla koji će ga izbaviti iz siromaštva. Već sa petnaest godina počeo je da pjeva, a oni koji su ga slušali, klimali su glavom i tvrdili da tu ima nečega, iako im mršavi i neugledni Toma nikako nije ličio na budućeg pjevača, a ponajmanje na muzičku zvijezdu. Ipak, on je svoje zanimanje vrlo ozbiljno shvatio i prva stanica bio mu je Leskovac.
BEZISTAN
U gradu roštilja i paprike, sasvim slučajno, gladan i promrzao, 1956. godine upoznao je pjevačicu Silvanu Barjaktarević, kasnije Armenulić, koja ga je odvela u kafanu Radan, gdje je pjevala sa svojim orkestrom. Tamo je naučio narodne, zabavne, starogradske pjesme, francuske šansone i italijanske kancone, a u muzičkim krugovima ubrzo se pročulo da u Leskovcu ima neki Toma. S takvom reputacijom uputio se u tuzlanski hotel Bristol gdje je pet godina iz večeri u veče punio salu.
U ono vrijeme moj dobar prijatelj bio je Dragan Toković koji je pjevao u kafe-baru Terazije. Obratio sam mu se za pomoć i zamolio ga da me preporuči u nekom lokalu. Pošto je on već bio popularan i više nije htio da pjeva u Bezistanu, upoznao me je sa šefom bara, koji mi je ponudio posao. Sutradan je održana proba. Uhvatila me je grdna trema jer su tada tamo svirali najbolji muzičari, a da sve bude gore, na probi su se obreli i slavni fudbaleri Dragoslav Šekularac i Zoran Miladinović. Ta velika imena podsmijevala su mi se dok sam pjevao”, ispričao je u jednom intervjuu.
SLAVICA I OLGICA
Prije nego što je došao u Beograd, u Tuzli je upoznao vitku plavušu Slavicu, rodom iz Travnika. U nju se zaljubio, ali mu je ta djevojka zadala i mnogo jada. Zajedno su došli u prestonicu i ispostavilo se da Slavica ima dosta prijatelja među tada poznatim muškarcima. Toma je to shvatio baš u vrijeme kada je počeo da nastupa u Bezistanu. Dok su mu se gosti u početku uglavnom podsmijevali, ni njegova simpatija nije mu bila previše naklonjena.
Shvatio sam da tu nešto nije u redu tek kad sam prišao stolu za kojim je sjedila sa Šekularcem i drugima. Pred cijelim društvom rekla je kako mora da obiđe neke prijateljice. Šta sam drugo mogao nego da se složim. Vratio sam se u pustu sobu hotela Balkan, a ona se pojavila tek posle ponoći”, priznao je Toma.
Ipak, Slavica ga je pratila na nastupima, pa su se zajedno uputili u Novi Sad, a potom i druge vojvođanske gradove. Jedne večeri, u zrenjaninskom hotelu Vojvodina, upoznao je zgodnu crnku Olgicu. Zaboravio je Slavicu i potpuno očaran novom djevojkom, upitao ju je da se uda za njega. Ona je pristala, a njihova ćerka Žaklina rođena je 22. novembra 1963, na dan kada je ubijen predsjednik Džon Kenedi, po čijoj supruzi je i dobila ime. Međutim, njegov prvi brak nije dugo potrajao i poslije nekoliko mjeseci razveli su se u Osijeku. Nakon toga Toma je mijenjao kafane, pjevao je u novosadskom Putniku, beogradskoj Topčiderskoj noći, kao i na Svetom Stefanu.
NAJTUŽNIJA PJESMA
Kada je prvi put otišao na nastup u Crnu Goru, sačekale su ga loše vijesti.
Jednog dana vraćajući se sa plaže, svratio sam do recepcije. Kažu: Imaš telegram. Meni se godinama niko nije javljao, ni od kuće niti s bilo koje strane. Ma, ni moji iz Pečenjevca nisu mogli da znaju gdje sam. Ja sam se od njih otkačio i išao od kafane do kafane, po cijeloj zemlji. Uzmem telegram, a u njemu stoji da se hitno javim jednom ljekaru u sarajevskoj bolnici. Ljekar koji je poslao telegram dodaje da je Slavica teško bolesna i želi da me vidi. To me je totalno šokiralo”, evocirao je uspomene u jednom intervjuu.
Otišao je u Sarajevo i želio da bude pored Slavice. Međutim, niko ga u tom gradu nije htio kao pjevača. Morao je opet u Bristol, u Tuzlu, gdje mu je nekoliko dana kasnije stigao telegram sa obavještenjem da je Slavica umrla. Tako je nastala njegova možda najtužnija pjesma Buket bijelih ruža.
PRVA PLOČA
Pjesme je pisao inspirisan ličnim iskustvima. Bio je sentimentalan, predan i prepoznatljiv po setnom glasu. U beogradskoj kafani Gradski podrum pjevao je tri godine, svake večeri. Zahvaljujući tome, izdavačka kuća Diskos ponudila mu je da snimi prvu ploču. Bilo je to 1963. godine, a Tomi nije bila garantovana nikakva reklama za njegov studijski prvenac.
Kad je izašla ploča, pomislio sam da ću postati popularan, ali ništa se nije dogodilo. Prvi put vidio sam je u izlogu radnje u palati Albanija. Uđem da vidim da li će je neko kupiti. Neke dvije djevojčice traže od prodavačice pjesmu za koju ona nije čula. Ja shvatim da traže moju ploču, onu Žena mog prijatelja Enrikea Masijasa. Prodavačica kaže da nemaju, a meni neprijatno jer je u pitanju moja ploča, ali ipak kažem: Eno je, tamo gore. Ona je skine i stavi na gramofon. Djevojčice su bile oduševljene, a jedna od njih je držeći omot prokomentarisala: Jeste, fino pjeva, ali mnogo je gadan! Odmah sam zbrisao napolje da me ne prepoznaju,” bio je iskren u jednom od razgovora s novinarima.
MIRAN I SREĆAN
Novac koji je zarađivao trošio je nemilice, ali nije žalio. Živio je za trenutak.
Nikad nisam pio zato što volim alkohol, uvijek je sve kretalo od nekoliko tura pića i to uvijek u društvu. Radio sam u kafani i morao da komuniciram s gostima, stalno sam bio u tom grotlu života. Prešlo mi je u naviku da sjednem s prijateljima, popričam, popijem i tu povratka nije bilo. S vremenom, sticale su se navike kad je riječ o alkoholu, pa sam sam sebi bio i bolji i slobodniji. Počeo sam da živim životom pjevača koji ima svoje ćefove i voli da mu muzika svira jer na taj način hoće da se oslobodi svih briga i problema. Onda ti nije važno da li je neko doktor nauka ili skretničar, bitno je da je on čovjek čije ti društvo prija. Znali smo da u kafanama provedemo tri-četiri dana bez prekida,” govorio je veliki boem.
Bio je slab i na kocku. Ovako je to objašnjavao:
Ne kockam se da bih dobio novac, već zato što je vrijeme relativno i interesuje me ono neobjašnjivo u ljudskoj prirodi. U tim krugovima kažu da sam najveća ovca koja se rodila za kocku i to je najvjerovatnije istina. Dok oni igraju za pare, ja se zabavljam. Jedne noći u Baden-Badenu dobio sam 80.000 maraka i iduće noći sve izgubio! Mislio sam da sam genije jer mogu da potrošim pet miliona za veče. Novac mi uopšte nije bio bitan. Šta će mi kuća kad imam jednosoban stan. Ispostavilo se da mi je to dovoljno, ne treba mi više. I kad nisam imao para, bio sam miran i srećan.”
ŠTA ĆE MI ŽIVOT
U Gradskom podrumu upoznao je Milicu s kojom se poslije nekoliko mjeseci vjenčao i činilo se da pored nje više nije onaj stari. Nije mnogo pio, ostavio se kocke i boemskog društva koje ga je svuda pratilo. Nakon što je na poziv Jugotona snimio ploču s pjesmama Ciganka, Marta, Nikad neću da te zaboravim i Anđela, singl je ostvario zlatni tiraž, što mu je otvorilo sva do tada zatvorena vrata. Tokom 1969. godine odužio se i Silvani Armenulić, napisavši za nju legendarnu pjesmu Šta će mi život.
Silvana je insistirala da joj napišem pjesmu jer nije imala hit. A ja sam uvijek bio u nekim romantičnim vezama koje su me inspirisale. Ljubav me je pokretala, pogotovo ona neuspješna. A šta da me tu povuče kad smo stari prijatelji? Tokom brojnih zajedničkih putovanja, upoznao sam njen život i ušao joj u dušu. Sjećam se da mi je pričala o svom braku koji je bio labilan, bila je uvijek depresivna i često je očajavala. Jednog jutra probudio sam se u hotelu Slavija sav bolestan poslije nekoliko noći pijanstva. Onako sav izbezumljen, siđem, poručim kafu i iz čiste muke uzmem od konobara blokčić za račune i olovku. Bilo mi je vrlo lako jer sam bio mamuran, nije mi bilo ni do čega i tada sam napisao pjesmu Šta će mi život. Nakon povratka s turneje, krijući se malo od Silvane, otišao sam u studio da je snimim za Beogradski sabor, ali kada ju je čula, ona je zavapila: Dado, molim te, ovo je pjesma za mene, ti to moraš da mi daš… Na kraju, dam joj tu pjesmu jer je to bila njena priča. Poklopilo se da u vrijeme izlaska ploče počne i televizijska serija Ljubav na seoski način. Za vrlo kratko vrijeme, Silvana je postala izuzetno popularna i ono što je sanjala da bude. Ali, bolje da je nije snimila a ostala živa”, govorio je Toma koji se s drugom suprugom Milicom razveo februara 1970. godine.
Nije mu polazilo za rukom da to prevaziđe. Ponovo se odao porocima.
PREKO OKEANA
U ljeto 1972. godine, u Budvi se zaljubio u mladu Cetinjanku Nadu Radanović i odmah se oženio. Vjenčali su se na Ostrvu cvijeća, uz pjesme Usnije Redžepove i Anđelke Govedarević. Ali, i ovaj brak kratko je trajao. Bilo je zaista teško pratiti ga, a on toga obično nije bio svjestan. Često je ostajao bez dinara u džepu, a i zdravlje je počelo da ga izdaje. Bio je ubijeđen da je rješenje njegovih problema u tome da napusti svoju zemlju, a samim tim stare prijatelje i loše navike.
Otišao je prvo u Ameriku, a potom se decembra 1974. zaputio u Kanadu. Tamo je upoznao frizerku Gordanu koja je insistirala na tome da se vjenčaju kada su ga već otpisale kolege, prijatelji i ljekari. Sve lošijeg zdravlja, morao je u bolnicu, gdje su ga dva puta operisali. Iako je nastavio da pije i puši, njegovo stanje samo se privremeno stabilizovalo. Nakon što se rodio sin Aleksandar u Torontu, krajem 1978. vratio se s porodicom u Jugoslaviju i snimio novi album. Pjesme Umoran sam od života, Prokleta nedjelja i Danka, brzo su našle put do publike.
Imao sam više sreće nego pameti. Sažalili su se na mene i zato me ponovo prihvataju. Da li zbog toga što znaju da sam bio bolestan i potucao se po Americi, Kanadi i vratio kući, a možda su me nekad i mnogo voljeli, pa je to ostalo u njima. Meni je sve to što sam prošao i izdržao, moralo baš tako i da se dogodi. Ostao sam ja negdje, u svom posljednjem genu, ipak malo seljače kog su novac i slava tresnuli u glavu. Ne, nije me sve to zbunilo, nego, ne znam ni sam, nekako nadmašilo. Ali, ne da se Toma, ne tako lako”, govorio je po povratku u domovinu.
OPROŠTAJ
Poslije 26 godina bavljenja muzikom, prvi solistički koncert održao je u beogradskom Domu sindikata, u februaru 1982. godine. Već tada je važio za gradsku legendu u čijem društvu su rado sjedili najveći intelektualci i umjetnici tog vremena. Iako ga je bolest ponovo slomila 1987, na jesen je krenuo na turneju koja se reklamirala pod sloganom Oproštajni koncerti Tome Zdravkovića. Beogradski Dom sindikata bio je dvadeset dana pun svake večeri, a euforične scene ponavljale su se širom Jugoslavije. Naredni album Da l’ je moguće donio mu je još veću slavu.
Nije u pitanju samo muzika… Ljudi znaju šta sam sve radio i proživio. Oni počinju da se identifikuju s tobom i zato te vole. Doduše, ima ljudi koji smatraju da sam budala bez para i pijanac, ali u suštini i to je dio onog što jesam. Malo otkačen, to je sigurno. Ranije sam mislio da sam pozer i da foliram ono što živim. Kasnije sam shvatio da to nema nikakve veze sa foliranjem. Sutra mogu da pjevam u kafani za trista starih hiljada. Jer, jedino muzika može da me ispuni do kraja i bez ikakvih drugih želja. Od nje živim i za nju živim”, priznao je Zdravković koga je u aprilu 1991. godine, na vrhuncu slave, poslije albuma Kafana je moja sudbina, bolest prikovala za postelju na VMA u Beogradu.
Poslije sedamnaest godina borbe s rakom prostate, preminuo je 30. septembra 1991. godine.
Glossy
