Približava se još jedan decembar. I ovaj mi je tako brzo došao. I neminovno me natjerao na preispitivanje još jednog kraja pred novi početak. Znamo li uopšte ko smo, gdje smo, ko želimo biti, gdje želimo biti, s kim, zašto? Ako malo bolje pogledamo ljude oko sebe, ako s vremena na vrijeme to uradimo malo pažljivije, ne trebamo biti neki virtuoz, niti stručnjak iz domena psihologije da bismo shvatili. Većina nas i ljudi oko nas nije zagospodarila svojim tijelima, umovima, strijemljenjima. Na one rijetke koji jesu, uglavnom se gleda kao na vanzemaljce, lude srećnike, čudake… a sad znam i zašto.
VJERA U PRAZNIČNI DUH, U SEBE I ČUDA
BUDIMO SVOJI
Tanka je ona nit koja nas razdvaja, ali ako je prisutna onda smo svoji, ako nije onda smo masa. Masa ima veliku moć. A ako je ta moć-nemoć, onda smo postali kolektivno nemoćni, te nam oni koji nisu djeluju kao sila sama koja nikakve veze nema sa realnošću naših svakodnevnih borbi. Oni nam djeluju nestvarno, nemoguće.
Samo ako nam je u našoj koži dobro, tek tad je sve moguće. A da bi nam bilo dobro, valja zapeti i sve od sebe dati. Bez izgovora i odustajanja, čak i onda kad mislimo da više ne možemo. E, baš tad najviše moramo. Da bismo sebe voljeli i sa sobom bili dobri, jedini koga trebamo impresionirati smo mi – pogledaš svoj odraz u ogledalu i znaš da imaš pune ruke posla. Ko? Svi mi.
VJERA U PRAZNIČNI DUH, U SEBE I ČUDA
OTKRIJMO LJEPOTU
Toliko ljepote živi u ljudskim bićima. Čiste, fine, tanane, samo nama urođene. Toliko jezika ljubavi imamo, samo je pitanje koji nam je najbliži i koji ćemo koristiti češće, prirodnije, koji će biti našoj duši srodan i zgodan da se ljubavlju čistom izrazi i pokloni je svijetu oko sebe. Pokloniti ne možemo ono što nemamo, prema tome poklonimo ovog decembra sebi sve ono što niko drugi ne može da nam da. A onda poklonimo malo toga svijetu oko sebe. I zapamtimo da je ljubav jedna od rijetkih stvari koja se dijeljenjem umnožava. Pružanjem ljubavi rastemo, zajedno sa onima kojima smo je pružili. A rast je divna stvar.
Svi želimo ljubav i sreću, ali ne možemo je osjetiti, niti drugima dati, ako su naše misli, naše riječi i djela, usmjereni u drugom pravcu. Zašto se krijemo tom magičnom svijetu ljubavi i otkrivamo tek jedan djelić njene ljepote? Zašto, da li ste se ikada istinski zapitali, jedni drugima zvučimo kao pokvarene ploče dok upućujemo čestitke i šaljemo želje za praznike i velike dane? Kažu da je nemoguće doživjeti sve ljepote ovog svijeta, ako ih želiš ali u njih ne vjeruješ.
Svjesna sam da jeste tako. Jer kako doživjeti ljepote, ako svojom mišlju, riječju i djelom uporno pokušavaš da ih sabotiraš? Bilo bi lijepo doživjeti nešto što ti mami osmijeh, ali već u startu si sebe skinuo sa spiska onih koji će se tome i radovati. Zašto bi neko drugi bio srećnik i zašto bi se lijepe stvari uvijek događale tamo nekome? Zašto ne i nama?
VJERA U PRAZNIČNI DUH, U SEBE I ČUDA
VJERA I LJUBAV
Umjesto što se svađamo oko toga da li varamo djecu pričama o Svetom Nikoli, Djeda Mrazu, njihovom postojanju, njihovim moćima, umjesto što mora energije trošimo na njihovu relevantnost, bolje bi nam bilo da razdvojimo predrasude od suštine. A suština je tako divna. Suština je u nama i u ljubavi koja je nepostojeća bića stvorila, a postojeća izdigla mnoštvom onog najboljeg iz nas.
A nama, nama je dala bezbroj mogućnosti da budemo dobri, da budemo u ulozi čudotvoraca, kako bismo usrećili sebe i sve one koje volimo. Nama je teško vjerovati u tovare ljubavi, radosti, sreće, čarolije, zajedništva. Toliko, da smo spremniji raspravljati do iznemoglosti, nego biti ono za šta smo stvoreni… Suština je u nama samima. Sve oko čega raspravljamo stvorili smo sami. Naš alat u toj gradnji je bilo ono najbolje što živi u nama. Može li se onda pogriješiti?
Ne treba nam bajka, život to nije. Treba nam vjera. Šta nas briga da li neko vjeruje u Svetog Nikolu, Djeda Mraza, Aladinovu lampu, Alisin čarobni napitak, čarobni štapić, u vile i vilenjake… Treba nam da se saberemo, da se zaljubimo u život kao u praznike, kao u najveći dar, kao dijete koje je zaljubljeno u cijeli svijet kao u čudo najveće.
Treba nam da povjerujemo u sebe. U druge. Treba nam da se naježimo od ljepote koju ćemo nositi u sebi i koju ćemo umnožavati dijeleći je nesebično svijetu oko sebe. Osmijeh nam treba. Zagrljaj. Treba nam moć da sebe i sve oko sebe uvjerimo da su čuda moguća. Da čarolija postoji. I da ne traje samo nekoliko dana u decembru i početkom januara…
Ukoliko ti se dopao tekst, podijeli ga sa prijateljima i (…naravno…) sačuvaj ga za kasnije
Pročitaj i moj tekst
