29. Juna 2019.

Veliki jubilej sinova udovice

Big Portal

Piše: Slobodan Ikonić

Masoni u Beogradu


Sudbina srpske masonerije je, na neki način, pratila sudbinu same države. Posle 100 godina od osnivanja, današnja masonerija izgleda nikad veća i jača. Znači li to da i Srbija polako ulazi u bolju i perspektivniju fazu?

Masonski rituali, njihova moć i uticaj raspaljuju maštu onih koji veruju da gospodari sveta nisu ni vodeći političari, ni ekonomski giganti, već upravo tihi ljudi iz senke. Nema sumnje da su slobodni zidari jedna od najmisterioznijih organizacija na svetu. Skoro tri veka unazad obredna primanja uticajnijih i uglednijih pripadnika društva u masoneriju odvijaju se u tajnosti i na način koji su to činili osnivači slobodnog zidarstva. Otkad su Andersonovom konstitucijom (1723. godine) ustanovljena načela Jovanovskog sistema masonerije, masoni se pridržavaju tradicionalnog načela ponašanja, pa tako koriste i sopstveni kalendar, koji pokazuje da je Andersonova konstitucija bila 5723. godine (4.000 godina pre Hrista plus nova era).

VEK LOŽE Upravo je u Beogradu obeležen vek masonske Velike lože Jugoslavije, osnovane davne 1919. godine. U sklopu ovog jubileja Velike lože Srba, Hrvata i Slovenaca „Jugoslavija“ u Beogradu je, 22. juna, u Narodnom pozorištu održana svečana akademija da bi, zatim, u jednom beogradskom hotelu održana i 50. godišnja skupština.

Ovim povodom u Beograd je došlo, dosad, najviše gostiju iz inostranstva, iz više od 40 zemalja i sa pet kontinenata, uz prisustvo najviših zvaničnika, predstavnika Velikih loža iz celog sveta, s princom Edvardom – vojvodom od Kenta na čelu, ujedno velikim majstorom Ujedinjene velike lože Engleske, saopštio je Odbor za odnose s javnošću Regularne velike lože Srbije (RVLS) koja je pravni naslednik Velike lože „Jugoslavije“.

Engleski princ Edvard (83), unuk kralja Džordža V i kraljice Meri i jedan od najbližih rođaka britanske kraljice Elizabete II, bio je gost poznatog srpskog neurohirurga, prof. dr Lukasa Rasulića, velikog majstora RVLS.

Već se govori da je ovo najveći slobodnozidarski skup u istoriji na ovim prostorima, na kome je bio priređen niz prigodnih aktivnosti koje govore o istoriji masonerije, tj. slobodnog zidarstva, i njegovoj ulozi u našem društvu i regionu od početaka pre 100 godina do današnjih dana.

DRUŠTVO S TAJNOM Slobodno zidarstvo nije „tajno društvo“ već „društvo sa tajnom“. Sami masoni ne prave neku tajnu od toga da su pripadnici bratstva, nose prstenje, dugmad za košulje i kravate sa masonskom znacima kao što su uglomer i šestar, najpoznatiji masonski znaci koji podsećaju na davne početke bratstva u kamenorezačkom zanatu. Aktivnosti lože nisu tajne, naročito u manjim gradovima, a mnoge lože imaju i svoje publikacije, kao i posebne adrese na internetu, dostupne svima.

Ali postoje neke masonske tajne, poput hvatova i lozinki, među kojima je, iako jedan od najčešće korišćenih, ujedno i najnejasniji, termin „udovica“. Masoni su deca udovice. Njihovi darovi se prikupljaju u „udovičkoj kesi“ za milostinju „braći“. U ovom pojmu se krije i istorijsko i ezoteričko značenje. Simbolika vezana za „decu udovice“ bila je poznata i tokom svetskih ratova. Tada su se masoni često tako predstavljali, što bi im spasavalo glave, jer bi ih na taj način „prepoznavala“ „braća“ iz neprijateljskog tabora.

Na toj osnovi počiva i priča da je u proleće 1943. godine bilo više poverljivih kontakata između partizanskog rukovodstva i komande nemačkih snaga u Zagrebu. Oni su delimično završeni uspehom – neki bitni zarobljenici sa obe strane su razmenjeni. Na kraju su ti kontakti prekinuti, navodno, na izričitu Hitlerovu naredbu.

U svakom slučaju, osnovni uslov da bi neka masonerija mogla da funkcioniše i da bi bila priznata od drugih masonskih organizacija je da je ta obedijencija registrovana zvanično od vlasti te zemlje. Znači, ni u kom slučaju se ne može govoriti o ilegalnoj organizaciji.

To potvrđuje i zvanična registracija vaspostavljene (posle višedecenijskog prekida) Velike lože Jugoslavije 1990. godine, čiji je veliki majstor postao Zoran D. Nenezić, autor poznate knjige „Masoni u Jugoslaviji“. Tada se, navodno, pojavilo samo troje ljudi koji su doneli stara, predratna dokumenta i rekli da su oni bili članovi bratstva. Od njih trojice javno se pominje samo dr Andrija Gams, profesor prava, koji je i umro kao mason i data mu je masonska čitulja (masonsko pravilo je da se ime brata javno može pomenuti samo posle njegove smrti, a obeležja na čitulji su uglomer i šestar ili cvet akacije).

Iz tog perioda datira i priča da je s početkom rada masona bio upoznat i Slobodan Milošević, dozvolivši im (posle susreta sa velikim majstorom) da se registruju kao grupa građana. Borisav Jović u svojoj knjizi „Poslednji dani SFRJ“ negira taj susret i navodi da je on trebalo da upriliči tu audijenciju, ali je Milošević odbio, zamolivši Jovića da velikog majstora pita „da li je Tito bio mason“.

MASONSKE PODELE Pregled nastanka i kretanja srpske masonerije najbolje je dao Stevan V. Nikolić u knjizi „Kraljevska umetnost – tri veka slobodnog zidarstva“. U njoj se kao stvarni prethodnik Velike lože „Jugoslavija“, koja osnovana 1919. u Kraljevini SHS, pominje Velika loža Srbije. Za to je najzaslužniji Đorđe Vajfert, srpski industrijalac nemačkog porekla i čuveni guverner Narodne banke, jedan od najznačajnijih ljudi u Srbiji s kraja 19. i početka 20. veka.

S jačanjem fašizma u Evropi, do progona masona je došlo i u Jugoslaviji. Obedijencija je početkom Drugog svetskog rata „uspavana“, ali ju je Zoran D. Nenezić reaktivirao 23. juna 1990. Iste godine, 23. juna (dan rođenja Svetog Jovana), predstavnici Ujedinjenih velikih loža Nemačke su uneli svetlo (obredno oživljavanje rada Velike lože jedne države) i reaktivirali Veliku ložu Jugoslavije na svečanosti u Beogradu. Posle raspada Jugoslavije 1991. godine, velika loža menja ime u Velika loža „Jugoslavija“.

Elem, početkom devedesetih godina prošlog veka počinje klasična srpska priča. S obnavljanjem masonerije desilo se nešto slično kao i s obnavljanjem višepartizma. Broj masonskih organizacija počeo je da se umnožava, da se u javnosti priča o njihovim podelama i raskolima. Svaka masonska organizacija u SRJ ističe da je „prava“, da samo nju priznaju relevantne slobodnozidarske lože sveta. Tako se, prema dosadašnjim napisima i novinskoj dokumentaciji, može zaključiti da u Srbiji postoji više masonskih organizacija: Regularna velika loža Srbije (RVLS), Ujedinjena velika loža Srbije (UVLS), Velika nacionalna loža Srbije (VNS) i nekoliko loža pod zaštitom Velikog orijenta Francuske.

Sami masoni o tome nerado govore uz opasku da podele vuku svoje relikte još iz perioda osnivanja i one „nešto znače profanima, a za braću masone su nebitne“.

Prema Nikolićevom pisanju, nestabilna politička situacija u zemlji, masonska nezrelost velikog majstora (Nenezić) i pokušaji vlade Slobodana Miloševića da iskoristi srpsku masoneriju u svojim političkim nastojanjima doveli su do sukoba unutar velike lože.

Grupa zrelijih članova, kako piše Nikolić, uvidevši greške i probleme, odlučuje 1993. godine, na sastanku u Riminiju (Italija), da izabere novog velikog majstora i promeni ime u Regularna velika loža „Jugoslavije“. Registrovana je pod tim imenom i ubrzo priznata od Ujedinjene velike lože Nemačke, Ujedinjene velike lože Engleske, velike lože Njujorka i svih značajnijih jurisdikcija u svetu kao jedina legalna i regularna masonska jurisdikcija u Jugoslaviji (Srbija i Crna Gora).

Svi tragovi stvaranja i obnavljanja masonskih loža u Srbiji upućuju na zaključak da su na raslojavanje naše masonerije, osim međuljudskih nesporazuma, uticale i slobodnozidarske organizacije iz sveta. Kad god se nezadovoljna ili suspendovana grupa masona odvajala od matične domaće lože, ekspresno bi je priznala neka masonska organizacija iz Evrope.

SRPSKI SLOBODNI ZIDARI „Prosečni srpski masoni su, uglavnom, ljudi dobre volje, uspešni u svojoj profesiji, veliki intelektualci i humanisti. Ima nas od profesora, direktora, preko biznismena i naučnika do umetnika“, kaže Dragan Martinović, donedavno veliki majstor Velike nacionalne lože Srbije. „Među masonima u Srbiji najviše je lekara, profesora, stomatologa, umetnika, novinara i političara…“ Ima tvrdnji da u Vladi Srbije i držanim organima radi preko 50 masona, od kojih je većina u Ministarstvu spoljnih poslova, Ministarstvu odbrane, Ministarstvu unutrašnjih poslova i Ministarstvu kulture. Martinović ne može to da potvrdi, ali kaže da je pojava da aktuelni političari ulaze u masonska društva, umesto da bude obrnuto – da se ugledni masoni stavljaju na službu državi.

Poslednjih godina zbog nagle popularizacije masonerije i spuštanja kriterijuma za članstvo, došlo je do porasta broja slobodnih zidara u Srbiji. Danas u zemlji ima preko 2.000 masona, koji rade u više od 60 radionica, odnosno loža.

Od savremenika, u knjigama Zorana Nenezića, kao masoni novog doba pominju se bivši srpski premijer Zoran Živković, nekada potpredsednik Narodne skupštine Srbije Vojislav Andrić, nekadašnji potpredsednik Skupštine grada Beograda Milan Božić, zatim Aleksandar Vlahović, Milan Marković, Miloljub Albijanić, Slobodan Milosavljević, Milan Parivodić, Bogoljub Šijačić, Bojan Pajtić, Svetozar Čiplić, Goran Knežević, Marko Blagojević, kao i pisci Raša Livada, Dragan Velikić i Radoslav Petković.

Nenezić još pominje istoričara Čedomira Antića, pijanistu Ivana Tasovca, dramaturga Nenada Prokića, bivšeg vaterpolistu Aleksandra Šoštara, glumce Mikija Manojlovića, Dragana Bjelogrlića, Bogdana Diklića, Svetozara Cvetkovića, Branislava Lečića…

Danas je, izgleda, u Srbiji veoma lako postati mason, budući da ima dosta samozvanih i lažnih masona, odmetnika iz legalnih loža koji su formirali svoje ilegalne obedijencije i trguju sa masonerijom, bar prema rečima onih koji sebe smatraju pravim masonima.

„Pretrčavanje“ iz jedne u drugu obedijenciju i danas je manir kod srpskih slobodnih zidara. Tako se za glumca Predraga Mikija Manojlovića, masona od 1998. godine, priča da je bio član prvo Velike nacionalne lože Srbije i nosilac trećeg stepena masonskog reda. U ovoj loži je dogurao čak do velikog majstora, ali ubrzo, po rečima dugogodišnjeg velikog majstora ove lože, a sada počasnog, slikara Dragana Martinovića Martina, pokušao je da celu obedijenciju prevede u Regularnu veliku ložu Srbije. Kod regularaca je bio zamenik velikog majstora i veliki komander Vrhovnog saveta Škotskog reda. Zbog svađa i nesuglasica bilo je i suspenzija u loži, ali masoni o tome ne vole da pričaju.

U knjizi „Kratak pregled istorije slobodnog zidarstva Srbije“, koju je izdala RVLS, stoji da je u razdoblju od 2002. godine RVLS „u nekoliko kolektivnih i individualnih prijema, inicirala u svoje redove preko 200 Braće dobrog glasa koji su prethodno delovali u raznim neregularnim grupama. RVLS i danas istrajava na stavu da su svi oni koji ispunjavaju osnovna načela Slobodnog Zidarstva dobrodošli u njene redove“. Naravno, bez pominjanja nesuglasica i sukoba.

Masonstvo je po svojoj metodi individualističko. Svaki član prvenstveno izgrađuje sebe na osnovu propisanih etičkih principa. Tu i leži glavna tajna slobodnog zidarstva – kroz sebe, za druge. Svaki srpski slobodni zidar je po konstituciji dužan da brani slobodu, samostalnost i nacionalni integritet Srbije. Ko nije dobar za svoj dom, za svoj narod i otadžbinu, ne može biti dobar ni za čovečanstvo. To je snaga slobodnog zidarstva.

Piše: Slobodan Ikonić za pecat.co.rs

Podijeli vijest na:

Pretplata
Obavijesti o
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
Pregledaj sve komentare