Do nekih stiže relativno jednostavno, a do nekih mu treba dugo planiranje, ali ne odustaje.
Mnogi koji nisu u takvoj situaciji, zapravo nisu ni svjesni koliko je truda i želje potrebno da bi se organizovalo i u djelo sprovelo putovanje za osobu sa invaliditetom. Ipak, ovaj 35-godišnjak iz Zagreba pravi je primjer one narodne “Sve se može kad se hoće”.
I ne samo da sebe smatra avanturistom i pustolovom, već preko društvenih mreža i časopisa u Hrvatskoj dijeli svoja iskustva i impresije o putovanjima, drži predavanja i motiviše druge da se upuste u avanture upoznavanja svijeta. Odnedavno vozi i prilagođeni bicikl, pa se, kako kaže, može smatrati i biciklistom.
Planiranje je najbitnije
Da bi Slaven bio u mogućnosti da upozna destinacije koje želi, potrebno je da se izuzetno dobro informiše o svemu prije nego što krene na put. Izazova sa kojima se tom prilikom susreće bez sumnje ima na pretek, tim prije što mnoga mjesta nisu dobro prilagođena osobama sa invaliditetom. Ipak, uz trud i želju, sve je moguće.
“Izazova na putovanjima kada si u ovakvom fizičkom stanju ima i previše, pogotovo ako neko putuje kao ja, u kolicima na nepristupačne i egzotične lokacije”, kaže Slaven za Telegraf.
“Izazov kreće onog trenutka kada odaberem destinaciju i završava se tek pri povratku kući. Uvijek volim da naglasim da je potrebno stvarno da želi neko, ko putuje na način na koji ja putujem. Osim volje i želje, potrebno je i dosta truda, istraživanja i planiranja, a nadasve strpljenja. Uz sve to, treba biti i snalažljiv, te ne bežati od mogućnosti improvizacije.
Treba imati glavu za to, treba biti naviknut da primiš ‘ne’ kao odgovor i treba biti užasno uporan. Ako misliš da odustaneš poslije par pokušaja onda i nisi za to. Na primjer, kada sam želio da putujem u Australiju, poslao sam više od 300 mejlova i potrošio oko četiri mjeseca danonoćnog istraživanja kako bih svoj plan doveo do savršenstva”, otkriva Slaven.
Najveći problemi na putovanjima za osobe sa invaliditetom
Da bi imao mogućnost da putuje, Slaven svakako mora da ima i minimum jednu osobu koja će ga pratiti.
Ali, kako nam objašnjava, uprkos tome što mnogi misle da je lako pronaći nekoga ko će mu praviti društvo i biti tu za njega tokom putovanja, u praksi je to sasvim drugačije.
“Za svako putovanje moram iznova da pronalazim saputnike, što iziskuje puno truda. Ali na sreću, sada imam već dosta pratitelja, tako da mi je velika prednost što mogu da koristim društvene mreže i tako dođem do znatno većeg broja ljudi”, objašnjava naš sagovornik.
Parkiranje i održavanje lične higijene, odnosno korišćenje toaleta i tuširanje, Slaven izdvaja kao probleme koje smatra najvećim, kada su u pitanju putovanja.
“Zbog svog stanja moram da nosim puno medicinskih potrepština, plus dodatni kofer od 20 kilograma, u kome se nalaze posebna kolica za tuširanje. Za ostale stvari mi ne preostaje puno mjesta, jer mi medicinske potrepštine poput katetera, vrećica za urin, podmetača, pelena, rukavica i drugih zauzmu gotovo 70% prtljaga. Ako neko želi da putuje aktivno i da vidi puno toga u kratkom roku, onda sve treba jako dobro da isplanira. Nema smisla biti nespreman, jer recimo da putuješ negdje 10 sati i onda naiđeš na 150 stepenica, znači da si praktično bacio 20 sati puta. Baš zato uvijek sve dobro treba istražiti, da se ne gubi vrijeme”, objašnjava Slaven.
On dalje podsjeća da svaki aerodorom i svaka avio-kompanija imaju svoja pravila, sa kojima bi se trebalo dobro upoznati. Slična situacija je i sa smještajem.
Baš zato što se na mnogim sajtovima koji nude iznajmljivanje smještaja ne nalaze detaljne informacije o izgledu kupatila, to Slaven često mora da traži dodatne informacije o tome, što opet iziskuje i dodatno vrijeme, ali i strpljenje.
“Ovo je samo mali dio svega onoga što se tiče putovanja kada je neko u ovakvoj situaciji i kao što sam i rekao, za to treba puno strpljenja i nesalomiva volja”, decidan je sagovornik Telegrafa.
Šri Lanka za nezaborav
Mada je do putovanja u Šri Lanku došlo potpuno neplanirano, te Slaven nije imao dovoljno vremena da detaljno istraži sve što je potrebno, ipak je sve bilo u redu. Zapravo i više nego u redu, jer je tamo imao prilike da pliva sa kornjačama, kupa slonove i gleda leoparda pravo u oči.
Sa svojim saputnicima, Gordanom i Matejem, istraživao je, ali i iskusio, kako kaže jednu od najljepših vožnji vozom i uživao u magičnim zalascima sunca iznad Indijskog okeana.
Kako je sa Gordanom već putovao ranije u Jordan i imao dogovor da opet negdje otputuju zajedno, problem pratioca bio je donekle riješen. Onda je preko jedne društvene mreže upoznao momka po imenu Matej, objasnio mu koju ideju ima i brzo su se dogovorili.
“Znao sam da idem sa ljudima koji nemaju iskustva oko mog stanja i bilo je to pomalo riskantno, ali i hrabro, kako sa moje strane, tako i sa njihove. S obzirom na to da sam putovao sa ‘neznancima’ i što nisam bio u potpunosti opušten te prepušten, rekao sam samom sebi da mi na tom putu nikakve ludorije neće padati na pamet”, otkriva Slaven.
Međutim, sve to što je rekao palo je u vodu kada je ugledao jednu od atrakcija Šri Lanke…
“Držao sam se toga sve dok nisam ugledao Sigiriyu, drevnu vulkansku stenu, na čijem vrhu se nekada nalazilo utvrđenje. U tom trenutku sam znao da nekako moram doći gore. I ne samo da smo se gore popeli, već sam time postao i prva, ali i jedina osoba u kolicima na svijetu koja je to uspjela”, sa ponosom priča Slaven.
Najzahtjevnije putovanje
Budući da je potrebna posebna organizacija, Slaven navodi da su sva putovanja zahtjevna – neka u većoj, neka u manjoj mjeri.
Najdalje putovanje koje je sebi priuštio do sada bilo je do Australije. Ali mu je osim tog, najzahtjevnije bilo putovanje u Šri Lanku i Egipat, jer se tamo i najviše iscrpio, ali i doživio neke nezaboravne trenutke.
Ipak, upravo Australiju izdvaja kao raj za osobe sa invaliditetom, jer je tamo njima sve prilagođeno. Uz Australiju, tu su i mnoge evropske metropole, Singapur i Amerika.
Telegraf.rs
