Tomašević je prihvatio poziv udruženja koja organizuju komemoraciju porodici Zec i rekao da smatra da je bilo krajnje vrijeme da neko oda počast žrtvama tog zločina.
“Prihvatio sam poziv udruga i organizacija koje organiziraju komemoraciju obitelji Zec i prije izjava o ulici. Smatram da je 30 godina prošlo od zločina, bilo je krajnje vrijeme da netko oda počast žrtvama tog zločina. Tragedija je da nitko to nije napravio u ime Zagreba. To je gesta pijeteta prema žrtvama i zalog za bolju budućnost Zagreba, gdje nitko neće biti diskriminiran, a kamoli da bi bio izvršen zločin zbog toga”, rekao je.
Takođe je dodao da će i dalje razgovarati s SDP-om i partnerima kako se može komemorirati ovaj zločin.
“I dalje ćemo razgovarati s SDP-om i partnerima o načinima na koje se može komemorirati jedna od najsramotnijih epizoda u povijesti ovog grada”, dodao je.
U noći 7. decembra 1991, na zagrebačkoj Trešnjevci, u Poljaničkoj ulici na kućnom broju 22, pripadnici Merčepove jedinice upali su u dom zagrebačke porodice Zec, koja je spavala. Hapšenje oca porodice Zec, Mihajla, sasvim je brzo postalo javna likvidacija, a zatim su oteti svjedoci ubistva – njegove supruge Marije Zec i njihova dvanaestogodišnje kćerka Aleksandra, probuđene ovim nasiljem iz prvog sna. Zločinačka petorka, Munib Suljić, Siniša Rimac, Igor Mikola, Nebojša Hodak, Snježana Živanović, u narednim satima majku i kćerku kombijem su odveli do planinarskog doma Adolfovac na Sljemenu gdje su, kao pričuvni pripadnici MUP-a, bili stacionirani te su ih potom obje likvidirali. Jedan od ubica Siniša Rimac postao je tjelohranitelj ministra odbrane Gojka Šuška, a 30. maja 1995. primio je orden Nikole Šubića Zrinskog, visoko priznanje za junački čin u ratu, iz ruku tadašnjeg predsjednika Franje Tuđmana.
Aleksandra, Marija i Mihajlo pokopani su u Gornjoj Dragotinji, pored Prijedora, rodnom mjestu Mihajla Zeca.
