Svjesna gdje živimo mislila sam da me više ništa ne može iznenaditi kada je u pitanju vlast, opozicija ili bilo šta što ima veze sa funkcionerima i ovom našom politikom. Davno su rekli da je sve normalno u nenormalnoj zemlji i da logika prestaje tamo gdje počinje Bosna i Hercegovina.
I stvarno je tako. Nije me iznenadilo što je našim sudijama normalno da se predmeti rješavaju po kafanama, nije me iznenadilo ni što snimak ponovo nije dovoljan ni za šta, niti to što je moral nepoznanica ovdje.
Nije me iznenadila ni nesposobnost nadležnih da reaguju blagovremeno na otrove u Banjoj Luci ni što su svako pitanje: „Šta se dešava?“ okarakterisali kao napad na njih lično. Nije me iznenadilo što su bez ikakve provjere rekli da su ono u Vrbasu bile alge. Nije me iznenadilo što to nisu bile alge. Narod ima pravo da se plaši i da sumnja, nadležni nemaju pravo da nagađaju.
Zato me nije iznenadilo ni što ljudi ne znaju da li da piju vodu ili ne. To je kao u onoj priči kad je čoban stalno govorio: „Vuci, vuci..“ pa mu kasnije niko nije vjerovao ni kada je stvarno bio u opasnosti. Naši su toliko puta rekli da je sve u redu, a nije bilo, tako da potpuno razumijem što su ljudi zbunjeni. Nije mi iznendilo ni što su opozicionari dočekali da kontriraju vlasti bez provjere i kod mnogih izazvali paniku
Nije me iznenadilo ni to što ministar bezbjednosti jedne države poziva na proteste i vodi narod pred VSTS, nije me iznenadilo ni što su opet pronašli način da zakuvaju na nacionalnoj osnovi. Sve te vijesti čitam i pišem i uopšte se ne čudim. Navikli smo na nadrealne scene, na laži, na zataškavanja, navikli na njihova prepucavanja i na profitabilni nacionalizam.
Međutim, nikada nisam, i ne mogu, da se naviknem da nekoga nije briga za djecu.
Iako nisu htjeli da prestanu da kupuju skupocjene limuzine, funkcioneri su pristali da malih pet odsto od vrijednosti automobila daju za Fond solidarnosti Republike Srpske i tako pomognu liječenje bolesne djece.
Vijest da organi vlasti i javna preduzeća koja su nabavila nove limuzine nisu tih pet odsto dali u fond je poražavajuća. Radnici Republike Srpske su od svojih plata za bolesnu djecu prikupili 1,4 miliona KM, a funkcioneri od svojih limuzina dali 13.238 KM. Ne znam ko je kriv, zašto tog novca nema, niti zašto ne kažu ko nije uplatio, ali znam da su funkcioneri kupovali automobile do 60.000 KM pa nadalje, a neki su koštali i po 150.000 čak i 200.000 KM.
Kako to da ima za auto od 150.000 KM, a po novinama i portalima očajni roditelji mole za novac za liječenje djece, dok neki očajnički traže da im neko da 3.000 KM kako bi odveli djecu na terapije?
Sve mogu da shvatim, ali da postoji osoba koja odobri kupovanje limuzine kako bi funkcioneri išli na sastanke, još javno kaže da je to NEOPHODNO dok djeca umiru bolesna – to nikako ne mogu. Narod nekada jeste stoka, dozvolili smo da nas gazite, da nas prevarite, da nas posvađate. U stanju smo da nemamo ništa u frižideru, a govorimo kako je ova vlast najbolja.
Kradite, potkivajte, lažite, krijte, poskupljujte, zataškavajte, derite kožu glupom narodu koliko god hoćete, dok narod trpi – vi jašite, ali djeca ništa nisu kriva. Djecu ne smijete zapostaviti i jednostvno ne mogu da povjerujem da ste se toliko otuđili od „običnih ljudi“ da nemate nimalo osjećaja. Dok se borite za fotelje zaboravili ste kako je boriti se za život. Kupiti limuzinu, a ne dati novac za liječenje bolesne djece je previše čak i za one koji su bili u stanju da osuđuju oca koji traži pravdu za svog ubijenog sina.
Iskreno i od srca napisan tekst – tako sam ga doživio.