Ljudi poput nas trebaju dobiti priliku za to da pronađu muškarca svog života, kao što se to dogodilo meni. Upravo sam izgubila muškarca kojeg volim, no pokušaću voljeti opet, kaže Kris Scharoun–DeForge (59), koja je u aprilu ove godine, nakon 26 godina braka, postala udovica.
Paul je umro u svojoj 56. godini, nakon kratke borbe s Alzheimerovom bolešću, nakon gotovo 26 godina braka. Osim što su bili jedan od prvih parova u svijetu s Downovim sindromom koji je stupio u brak, njihov je brak vjerovatno i jedan od najdužih brakova osoba s invaliditetom, a o njihovoj ljubavi svjedočili su i rođaci koji su se okupili na komemoraciji i prosipanju Paulovog pepela u blizini planina Adirondack.
Pored malog jezera u njihovom podnožju Kris je u krugu porodice prosipala pepeo preminulog supruga, jer je tamo volio loviti ribu te pričala o tome koliko su bili povezani te o važnosti njihove veze za sve ljude s invaliditetom.
Njih dvoje upoznali su se 1988. godine i vjenčali pet godina kasnije, koliko je trajala bitka sa sudskim vlastima u državi New York koje su trebale odobriti brak. Pritom su testirali njihove osjećaje, spremnost na zajednički život i znanje o seksu, a nakon što su se vjenčali, oboje su uzeli oba prezimena, stavljajući mladenkino na prvo mjesto. Na 25. godišnjicu braka, lani su obnovili zavjete.
Iako su njihovim porodicama savjetovali da ih smjeste u odgovarajući dom, oni su to ignorisali, pa su Kris i Paul živjeli samostalno, u stambenoj zajednici uz podršku države.
Oboje su radili. Paul u Arc of Onondaga, organizaciji koja pomaže osobama s invaliditetom, a Kris u Pizza Hut restoranu, Voljeli su slaviti godišnjice vjenčanja i rođendane u blizini planina Adirondack.
– Bila je to ljubav na prvi pogled. Upoznali smo se na plesu za osobe s invaliditetom, a kad je došlo vrijeme za brak, ja sam njega zaprosila. Šapnula sam mu u uho: ‘Hoćeš li se oženiti sa mnom’, a on mi je poklonio svoj lijepi veliki osmijeh, kimnuo glavom i rekao: ‘Da’ i znala sam da je baš stvoren za mene, ispričala je Kris.
Živjeli su zajedno sve dok Paul lani nije počeo pokazivati simptome Alzheimerove bolesti. Još uvijek je bio dio porodice, ali ih je sve rijeđe prepoznavao i tad je morao biti smješten u dom. To je jako pogodilo Kris, no često su se družili na večerama vikendom kod njene starije sestre Susan.
Susan kaže kako su Kris i Paul naišli na otpor u vrijeme kad su počeli izlaziti i odlučili se vjenčati. Nada se da je situacija za osobe s invaliditetom danas ipak nešto lakša.
– Bilo je otpora i u vrijeme vjenčanja. Imali ste osjećaj kao da u brak stupaju djeca, a ne dvoje odraslih ljudi koji su sposobni misliti svojom glavom. Nadam se da će i druge porodice to razumjeti, te prepoznati važnost i ovakve intimne ljubavi za osobe s invaliditetom, rekla je Susan. Dodala je kako su Kris i Paul bili pravi uzor svima koji žele kvalitetnu vezu, jer su živjeli kao tim – pomažući i podržavajući jedno drugo.
– Kad su Kris lani pitali šta najviše voli kod Paula, ona je bez razmišljanja rekla: Najviše volim to što ima Downov sindrom. Bio je to znak potpunog prihvatanja sebe, kaže Susan, inače profesorka psihologije.
24sata.hr
