21. Jula 2019.

Strah Zapada od Turske i S-400

Big Portal

Piše: Bojan Bilbija

NATO s pravom kritikuje Ankaru da ruši „zapadno jedinstvo“ u obuzdavanju Rusije, ali oni su morali znati da Turska politički i kulturološki nije Zapad i da Erdogan sledi svoje instinkte i interese

Ogromna pobeda Vladimira Putina – tako je nemački profesor politikologije Tomas Eger ocenio isporuke ruskih raketnih sistema zemlja-vazduh S-400 Turskoj. Još u petak, 12. jula, tri velika ruska transportna aviona sletela su na vojni aerodrom „Murted“ u Turskoj, a do nedelje se taj broj popeo na sedam. Svi oni prevozili su komponente za S-400, u skladu sa ugovorom iz 2017. godine, vrednim 2,5 milijardi dolara. Po mišljenju profesora Egera, iznetom u magazinu „Fokus“, ovaj ugovor Moskve i Ankare može „primetno pogoršati“ odnose Turske sa Vašingtonom. Kako navodi Eger, SAD sada moraju, po slovu sopstvenih zakona, da kazne Tursku sankcijama zbog vojne saradnje, odnosno kupovine naoružanja od Moskve, ali američki predsednik Donald Tramp će pokušati da ih odloži i ublaži – mada ne može da ih sasvim izbegne. U tome, verovatno, i jeste pobeda ruskog lidera Vladimira Putina, ako se ima u vidu da je Turska jedna od najznačajnijih karika u američkom vojnom savezu NATO.

HAMLETOVSKA DILEMA DONALDA TRAMPA Nije Turska obična članica, već ključna zemlja, decenijama zadužena za obuzdavanje Moskve na južnom pravcu. Bez Turske u svom sastavu ruši se ceo južni bedem NATO-a i sada je pred Trampom težak zadatak: kako kazniti Ankaru i neposlušnog predsednika Redžepa Tajipa Erdogana, a ne uništiti do kraja turske odnose sa Zapadom. I sve to u situaciji kada oponenti iz Kongresa i Demokratske partije, uoči predsedničkih izbora u novembru 2020, jedva čekaju da Tramp načini grešku u borbi za drugi mandat. Ako oštro kazni Erdogana, rizikuje još veće udaljavanje i gubitak važnog saveznika, ako reaguje preblago na njegove postupke kojima iskazuje nepoštovanje i neposlušnost prema Americi, ne samo što krši zakon koji je sam potpisao, već daje zeleno svetlo i drugima da se tako ponašaju. Hamletovska dilema Donalda Trampa.
Vašington tako upada, najvećim delom svojom sopstvenom krivicom, u paradoksalnu spiralu iz koje se teško izlazi. Politikom nametanja i pritisaka, a neretko i otvorenog mešanja u poslove drugih država, uključujući i „saveznike“, SAD su stekle reputaciju međunarodnog siledžije, koga sve manje poštuju, ali ga se plaše. „Slučaj Erdogan“ sada može da pokaže da američki protivnici nemaju više čega da se plaše, što bi bio udar po „brižljivo građenoj“ reputaciji Vašingtona. Time SAD podstiču brojne države da hrabrije traže načine da se zaštite od sadašnjih i budućih pritisaka Amerike, kao i pretnje vojnom intervencijom. Jedan od tih načina je i kupovina ruskih PVO sistema, koji su pouzdani i efikasni u suprotstavljanju upravo američkim krstarećim i balističkim raketama, ali i vazduhoplovima, uključujući i avione pete generacije F-35. I, baš na dalje učešće Turske u ovom američkom vojnom programu u koji je Ankara već uložila milijardu dolara, mogle bi da se odnose američke sankcije.
Kada Erdogan zavapi da bi izbacivanje Ankare iz programa F-35 predstavljalo „pljačku“, imajući u vidu uložena sredstva, to je jak signal drugim „partnerima“ da bi i oni mogli tako da prođu ako se suprotstavljaju američkoj volji i kupuju naoružanje od Moskve – mada Rusi nude povoljnije uslove. To je opravdano sa stanovišta interesa SAD, jer u slučaju oštre kazne nikome više neće pasti na pamet da ide „turskim putem“ i kupuje oružje od konkurentskog proizvođača. Međutim, time se Turska udaljava od zapadnog bloka, sa potencijalnom pretnjom iščlanjenja iz NATO-a. A pošto ne može biti „vakuuma bezbednosti“, onda se može pretpostaviti da bi se u tom slučaju Ankara opasno približila rusko-kineskom bloku i Šangajskoj organizaciji za saradnju, sa kojom Erdogan već godinama otvoreno flertuje, najavljujući da bi mogao da zatraži i uključenje u njene redove.

„PRIMAMLjIV ZALOGAJ” ZA ERDOGANA Posle realizacije ugovora o S-400 koji je Vašington dve godine bezuspešno pokušavao da spreči, sada iz Kremlja mogu zadovoljno da posmatraju epilog „drame“ u odnosima Turske i SAD – konstatuje i američka TV stanica Si-En-En, poznata po kritici Trampa. Zaista, kupovinom ruskog proizvoda najmodernije vojne tehnologije, Ankara „zabija klin“ u transatlantske odnose i stavlja na muke američkog predsednika. Nije Turska važna samo Americi u borbi protiv Rusije – za tu svrhu već se javilo dosta istočnoevropskih dobrovoljaca, od Baltika, preko Poljske, do Rumunije. Ankara je važan partner i za EU, na čelu sa Nemačkom i Francuskom. Turci mogu da opstruiraju Evropljane i imaju čime da im zagorčavaju život, pre svega preko migracija. Turska je svojevrsan rezervoar za migrantsku populaciju sa Bliskog istoka. Erdogan je privremeno zaustavio milione ljudi da ne nagrnu u Evropu, gde se već nalaze milioni Turaka i drugih muslimanskih emigranata koji nisu sasvim pod kontrolom domaćih vlasti.
To je jak islamski faktor u Evropi sa kojim se mora računati. Zato kvarenje odnosa sa Turskom možda više plaši Evropljane, nego Amerikance. I baš zato Evropljani s podozrenjem gledaju na američke poteze kojima mogu Erdogana da izbace iz „zapadne orbite“ i uvedu ga u geopolitičko „bestežinsko stanje“, koje ne bi previše dugo trajalo. Evroazijski partneri bi i te kako umeli da pravilno procene pravu „težinu“ Turske u savremenom svetu. A to bi Erdoganu, posle nedavnih neuspešnih lokalnih izbora, moglo da pruži realističnu viziju učvršćivanja lične vlasti, nezavisno od volje Zapada. Garancije bezbednosti za Tursku i političke budućnosti za Erdogana lično, mogu biti isuviše primamljiv zalogaj za turskog lidera, ako bi jednog dana morao da bira između Zapada i Istoka.
Kremlj može da posmatra sa strane ovu dramu i ubire plodove minulog rada. Pre svega, uspešne vojne intervencije u Siriji, započete 2015, kojom je Moskva preokrenula odnos snaga na Bliskom istoku, ali i pokazala svima da Rusija svoje saveznike ne ostavlja na cedilu – čak ni kada je na drugoj strani takav protivnik kao što su SAD i NATO. I da u takvoj borbi Rusi mogu, čak i bez preteranih napora, da odnesu pobedu. Bila je to važna lekcija Zapadu i ne manje značajan signal ostatku sveta da na nastupanje neke nove epohe u globalnom poretku neće morati previše dugo da se čeka. Istovremeno, to je bilo ohrabrenje i za Ankaru i neke druge prestonice da sa svojim planovima osamostaljenja od američke i zapadne politike mogu da krenu odmah. I da se ništa posebno strašno neće desiti.
To je potvrđeno i sledeće, 2016. godine, kada je protiv Erdogana preduzet vojni puč. Za to je turski lider optužio nekadašnjeg političkog saveznika, kontroverznog propovednika Fetulaha Gulena i njegovu organizaciju FETO, koji imaju zaštitu SAD. Događaj je bacio veliku senku na odnose Erdogana sa Vašingtonom, gde je na vlasti bio predsednik Barak Obama. Turski lider direktno je okrivio Amerikance da stoje iza pokušaja vojnog udara – nakon godina podsticanja turske opozicije. Sa druge strane, iako se Rusi nisu nikad direktno izjasnili, neka svedočenja ukazuju na veliku ulogu Moskve u spasavanju Erdogana kroz intervenciju ruskih specijalnih službi i blagovremeno upozorenje na predstojeću opasnost. Tako su, nakon incidenta sa turskim obaranjem ruskog aviona na sirijskoj granici u novembru 2015, već od leta 2016. Moskva i Ankara ponovo započele put zbližavanja koji, reklo bi se, više ne može niko da zaustavi.

KO ĆE NADOKNADITI ŠTETU SAVEZNICIMA Brigu Amerikancima i NATO-u zadaje radar sistema S-400, jer može da prikuplja informacije o avionima SAD, a posebno o tehnologiji primenjenoj u lovcima F-35. U taj program je Ankara već uložila 1,2 milijarde dolara i još 2,3 je u procesu investiranja, a Turci proizvode oko 900 delova za ovaj američki avion. Zato je sada složeno izbaciti Tursku iz projekta, ali i prilično nekorektno. Postavlja se i pitanje ko će nadoknaditi štetu turskim „saveznicima“. Natovci s pravom kritikuju Erdogana da ruši „zapadno jedinstvo“ u obuzdavanju Rusije, ali oni su odavno morali znati da Turska nije Zapad u političkom i kulturološkom smislu i da Erdogan sledi svoje instinkte i interese. Kao što Zapad sledi svoje. Da su svojevremeno primili Tursku u EU, dok su na vlasti na Bosforu bile snage koje su težile liberalizmu, danas se ovo sve ne bi desilo. Ali, strah Evrope od 80 miliona Turaka bio je jači. Ako situacija sa Turskom, Erdoganom i S-400 možda i nije „ogromna pobeda“ Putina kako kaže profesor Eger, vrlo verovatno pretvoriće se u „ogroman poraz“ Zapada. Šta god Vašington i Brisel sada učine – pogrešiće.

Piše: Bojan Bilbija za pecat.co.rs

Podijeli vijest na:

Pretplata
Obavijesti o
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
Pregledaj sve komentare