Sto godina Čarlsa Bukovskog - BIGportal.ba
Magazin Showbiz

Sto godina Čarlsa Bukovskog

Na Facebooku je nedavno bio popularan jedan od mnogih besmislenih izazova. Sastojao se u tome da na ovu društvenu mrežu kačiš korice knjiga koje su ti nešto značile u životu. To je trebalo raditi nekoliko dana zaredom i tagovati druge da isto čine.

Izazov je besmislen jer nije trebalo ništa napisati o tim knjigama, nego se samo dičiti njihovim koricama. Nisam učestvovao u tome.

Međutim, danas kačim korice četiri toma poezije Čarlsa Bukovskog u srpskom prevodu i pokušaću bar nešto reći o tim knjigama i onom šta one znače za mene.

Riječ je o prevodima Flavija Rigonata koji je potpisan i kao priređivač, urednik i izdavač (Izdavačka kuća “Lom”).

Iako je u ove četiri knjige sabrano blizu 1300 stranica, to je po Flavijevim riječima tek dvadeset odsto onoga što je Bukovski ostvario u poeziji.

Romane Bukovskog čitao sam pred kraj srednje škole i u vrijeme kada sam radio na građevini, prodavao lubenice, raznosio poštu (zamislite koincidencije) i slično.

Njagovi romani su mi tada značili, ali danas mi ne znače ništa.

Možda bi mi, zapravo, i danas bila simpatična snalažljivost Henrija Кinaskog prilikom pronalaska mjesta za vršenje velike nužde dok je bio na položaju zamjenika poštara (Roman “Pošta”) ili njegove seksualne fantazije iz “Bludnog sina”, ali čemu više čitati o tolikom alkoholisanju i seksu (roman “Žene”) sa matorim kurvama i onima koje to nisu.

Danas, dakle, imam određen otklon od romana Čarlsa Bukovskog, što ni u kom slučaju ne mogu reći za njegovu poeziju.

Poezija Čarlsa Bukovskog je nebrušeno blago.

Istina, i u poeziji Bukovski provlači svoju biografiju vezanu za opijanje, barove, tuče, kurve, prolazne žene, pisanje, čitanje, hipodrome, automobile, autoputeve Los Anđelesa i za šta sve ne, ali ovdje je zasigurno manje pretjerivanja, a više suštine.

Poezija Bukovskog nije tek bilježenje banalne stvarnosti, učmala svakodnevica u stihovima ili pak duhovni spas za gubitnike sa margina. Ako je ponekad i to, ona je prije svega autentična analiza društva i okrutna istina o njemu na primjeru pojedinca.

Ta istina rečena je bez posrednika, bez potrebe za angažmanom, sasvim lično i „u glavu“.

Pri tom, to je poezija oslobođena taštine, a samo pjesnik bez taštine može vidjeti onako kako zaista jeste.

Кada, recimo, pored toliko znanih i neznanih hvalospjeva o Parizu Bukovski kaže: „ubeđen sam da su Francuzi/ uradili mnoge važne stvari/ ali/ to bazdi na prošlost/ otići u Pariz da bi stvarao umetnost/ sada/ je kao sedenje i čekanje/ da leptir prdne“, njemu čitalac naprosto vjeruje.

Čarls Bukovski rođen je na jučerašnji dan prije sto godina. Poeziju je počeo da piše u trideset petoj godini, a prvu knjigu poezije „Cvet, pesnica i zverski jauk“ (Prevod Flavio Rigonat) objavio je u četrdesetoj. Ostalo je, kaže stara floskula, istorija. No, treba zaviriti u tu istoriju.

“Šta sam radio prije svoje 35, kada sam počeo da pišem poeziju? Umirao sam, dragi moj, umirao. Na neki način sam to i volio”, piše Bukovski u pismu Daglasu Blejzeku, jednom od svojih izdavača.

Bukovski je, otkrićemo, na raznim mjestima, pa i u citiranom dijelu navedenog pisma, umirao ili bježao od smrti višestruko i to svoje iskustvo na našu sreću prenio i na poeziju.

“Pisanje” kaže naslov jedne pjesme, pa odmah potom:

često je to ono

jedino

između tebe i

nemogućeg.

nema tog pića

nema te ženske ljubavi

nema tog bogatstva

koje bi se merilo s njim.

ništa te ne može

spasiti

osim

pisanja.

Za Bukovskog, reći će Rigonat, pisanje pjesama bilo je ne samo emotivni dnevnik, već način života, najspontaniji izraz njegovog bića, koji mu je uvijek davao nove adute da živi dalje. Ovdje bi neko već mogao vidjeti mistifikaciju ili idealizaciju samog čina pisanja, ali rekosmo li već da tu nema taštine.

“Većina jednostavno ne razume da se pisanje/ radi /u određeno vreme i na određenom mestu”, konstatovao je Buki ne vidjevši zašto bi se on kao profesionalni pisac razlikovao od profesionalnog zubara, ljekara, mesara, advokata, kuvara. Tu je Bukovski svakom ko se bavi pisanom riječju bitan. On je brutalno iskren. Podstiče te da cijeniš sebe i znajući kako stvari stoje, najčešće ti govori da se pisanjem uopšte ne baviš. Uz to, Bukovski prezire književni život i “dijagnoza” koju daje istom u najvećem broju slučajeva je nepogrješiva.

Jedan od takvih primjera jeste i pjesma “Poetske večeri”.

poetske večeri sigurno su jedna od najtužnijih

jebenih stvari koje se dešavaju,

skup muško-ženskog klana,

nedelju za nedeljom, mesec za mesecom, godinu

za godinom,

stareći zajedno,

čitajući na malim skupovima,

nadajući se i dalje da će njihov genije biti

otkriven,

snimajući trake zajedno, ploče zajedno,

znojeći se za aplauz

oni u suštini čitaju jedni drugima i

jedni za druge,

ne nalazeći njujorškog izdavača

niti igde bliže

ali čitaju i čitaju

u poetskim rupama Amerike,

nikad obeshrabreni,

nikad i ne razmotrivši mogućnost da je

njihov talenat možda

slab, gotovo nevidljiv,

čitaju i čitaju

pred svojim majkama, sestrama, muževima,

i šačicom maloumnika koji su dolutali

unutra

niotkuda.

stidim se umesto njih

stidim se što moraju da podržavaju jedni druge,

stidim se njihovih mucavih egoa,

njihovog nedostatka muda.

ako su to naši stvaraoci,

molim vas, molim, dajte mi nešto drugo:

pijanog vodoinstalatera u kuglani,

boksera-početnika u četiri runde,

džokeja koji voda svog konja duž ograde,

barmena pri poslednjoj turi,

kelnericu dok mi sipa kafu,

pijanca koji spava u napuštenom ulazu,

psa koji glođe suvu kosku,

slonovski prdež u cirkuskoj šatri,

popodnevni sudar na autoputu,

poštara koji priča masan vic

bilo šta

bilo šta

samo ne njih.

Iskreno, nego šta. Na ovakvim mjestima je meni Bukovski važan i zbog toga se njegovoj poeziji često vraćam, jer on u svojim stihovima opisuje i mene. Na koliko li sam samo poetskih večeri učestvovao ili u publici bio prisutan. Ja sam ili onaj umjesto kojeg se stidi lirski subjekt iz prethodne pjesme ili, pak, onaj koji se stidi umjesto nekoga, ali to nisam imao potrebu (ili hrabrosti) da kažem.

Bukovski je to, i ne samo to, rekao umjesto mene.

Za njega pjesnički jezik nije bilo odudaranje od normalnog običnog načina izražavanja, nego obrnuto – sve što je normalno i sa lakoćom izražavao činilo se pjesničkim jezikom.

Svjesno ili nesvjesno, u devedeset odsto savremene srpske poezije među mlađom generacijom može se pronaći uticaj Bukovskog.

Mnogi bi da je poezija sve što kažu. Da su bitni, suviše lični ili buntovni poput njega, da znaju gdje idu mase, pa da krenu u suprotnom pravcu, ali nijedno iskustvo nije isto, nema svako moć da vidi i govori kuda ko ide i na koncu, šta kad se u sve umješa taština?

Prljavi starac u jednom trenutku ti govori da je u pisanju jedini spas, a u drugom da nikad nećeš naći svog njujorškog izdavača i da tvoj genij nikad neće biti otkriven. Matori seksista, kako su ga krstili ljudskopravaši, šta li je tek napisao o ženama, a onda u jednom trenutku kaže:

Neke žene su delikatna bića

neke žene su dražesne i

čudesne.

ako hoćeš da pišaš na sunce

samo izvoli

ali molim te ostavi dobru ženu

na miru.

Čarls Bukovski je vjerovao u dobre žene, ali će priznati da je najčešće nailazio na kurve i to sopstvenom krivicom. No, to je još jedan nebitan detalj iz biografije. Nama je danas važnije da je on vjerovao u literaturu i da je rekao da dobra knjiga može da učini nemoguće postojanje podnošljivim. Pitam se kako bi odgovorio na skorašnji fejsbuk izazov. Da li bi na mrežu kačio korice knjiga Dostojevskog, Hemingveja, Sinklera Luisa, Selina, Hamsuna, Fantea ili bi taj izazov smatrao besmislenim, teško je znati. Pretpostavka je da bi se obradovao pojavi drušvenih mreža kao što se obradovao pojavi računara. Njagova rečenica da bi bilo dobro umrijeti za pisaćom mašinom umjesto sa dupetom nabijenim u tvrdu gusku sa pojavom računara dobila je novi smisao. Njagovo djelo toliko je savremeno i pripada našem vijeku da ga već vidim kako sjedi za računarom i piše Facebook status:

gadovi, čak i ako čitate ovo

kada sam već odavno mrtav

zaboravite na mene.

ja vjerovatno nisam vrijedio toliko.

Nezavisne

Danas objavljeno

Povratak Heder Loklir – u mini haljini na premijeri filma

Zeljka

Izvršni direktor kompanije Nike priznao da je ubio tinejdžera – zbog toga ispaštao

Zeljka

Dodjela nagrada Zlatni Globus odložena za januar

Zeljka

Ostavite komentar