13. Novembra 2020.

Srbija – Dobro je, ne boli!

Big Portal

Hoćete prvo dobru ili lošu vest?

Prvo, gotovo nikome nije stalo i ma koliko pokušavali da se maskiramo u patriote (uzgred, loženje na fudbal iz pogrešnih razloga to nije), sigurno da se malo njih probudilo sa glavoboljom. Ako, imate još neki simptom, idite kod lekara, nije fudbal, nemoj da rizikujete sa „nije mi ništa“.

Bez zezanja, reprezentacija Srbije je otupeli živac, zub koji odavno ne boli.

Loše je što ostaje tu, viri iz desni, poneki put čuješ daleko kuckanje, nešto poput nelagode i podsećanja na nekadašnje muke.

Tačno je da će se fudbal igrati i sutra, samo neće ga igrati Srbija. Sa jedne strane olakšanje, jer (upravo zahvaljujući napred opisanom shvatanju patriotizma , ne bi bio prijatan prizor da nas komšije gaze u fudbalu, kao mi njih u basketu. Jer, da se ne lažemo, ovo više boli, ostavlja trajnije posledice. Da nije tako, zar bi ruka Batice Mirkovića više bila slavljena nego njegova noga?

Nisam mogao da se prinudim da pročitam izjave Ljubiše Tumbakovića nejakog Uroša na klupi i njegovih trupa. Šta god da kažu, posledica je trenutne gorčine i nataložene frustracije jer nikada nisu bili naši, i tu su potpuno u pravu. I dalje ne razumeju da se gomila stiska oko pobednika i da instant heroji više ne mogu da računaju na blanko podršku

Tumbakovic

Zbog čega?

Naš vek je nametnuo brzinu u svemu, tri puta dnevno menjaš raspoloženje, šarenilo utisaka ti odvlači pažnju kao prosečnoj zunzari, poremećaj pažnje se više ne tretira kao problem, već radoznalost.

Nema ni grejs perioda u otplati izneverene nade, naši fudbaleri, ali i bulumenta slabo pismenih što ih tapše po ramenima i pokušava da liči na njih, to nikada neće razumeti. Jer, ovo nije nova generacija, stari su koliko i mešine u koje su ih strpali, kategorije proseka iz kojih nikada neće izaći.

Sad, to može da se ogleda kroz lelek zbog penala nad Mitrovićem u onoj ruskoj enklavi na Baltiku, iako se Švajcarska sa svim onim prostacima-provokatorima, igrala sa nama u većem delu utakmice. I to nije strašno, prosto bolji su, uklopljeni u sistem koji možda intimno ne poštuju, ali su svesni da donosi korist.

Ili može i ovako ogoljeno kao sinoć. Škotska je valjda prvi put u ovom veku delovala kao timčina, do protivnika je, ne do njih samih, odmah da srušimo taj alibi.

Škotska

Iskreno verujem da je i kralj Keni Dalgliš negde u Liverpulu pomislio da je njegova reprezentacija izrasla preko noći u evropske Brazilce, jer su plesali na kiši protiv obezglavljenog rivala. Moj omiljeni pisac Irvin Velš (jeste, Hibsi su mu važniji i od Škotske i od Trainspottinga po Edinburgu, ali i dalje je Škot) je napisao da mu je sigurno neko sipao esid u piće, jer je ovo neki drugi, mnogo veštiji, ozbiljniji tim u odnosu na njegovu Škotsku.

I oni sami su trljali oči, umeju da izdaju, da prokletinjama poveruješ više nego uvreženom mišljenju o sebi samom. Priznajem, i sam sam bio u neverici, Škotska je prvi put u životu bila na tragu tiki-take, a da protivnik, napisah sinoć, nije lokalni pab ili Severna Irska iz tamnog perioda.

I to je utisak, ne nedelje, već decenije. Sad, možemo da unjkamo kao omatoreli asova bez zanimanja u životu, da je u njihovo vreme bilo bolje, da se igrači ne bore, da im je stalo samo do novca, ali to je samo ružno grebanje za trenutak pažnje. To su oni likovi, uvek spremni da istrče pred kameru, da rašire mantil i uživaju u aplauzu neuke mase, i vrištanju više osetljivih prolaznika.

Srbija

Samo, ti korifeji naknadne pameti su ogorčeni, gledaju u tuđe novčanike i proklinju požutele postere, iz beningnog razloga. Rođeni su u vreme kada obožavanje nije bilo tako isplativo i kada se novac, makar ne ovaj današnji ogroman, lepio za umeće, da ne kažem klasu.

Ne, definitivno, ružno je reći da igračima nije stalo, to nije istina. Samo, prepušteni sami sebi, navikli na život u strogo kontrolisanom okruženju, oko koga se ore pohvale i iskanje sitne koristi okoline, precenili su se. Nemojte da postavljate glupa pitanja, tipa, „kako dobro igraju za inostrane klubove“, a ovde deluju kao zarumeneli igrači biznis lige u balonu na Medaku?

Tamo znaju koliko vrede i gde im je mesto, ovde iz uloge marljivog studenta uskoče u tvid odelo oholog profesora. Uloga kojoj jednostavno nisu dorasli. Samo, nema nikoga da im to kaže, novinarstvo je ovde pačija škola, javnost pretvorna, svi smo saučesnici.

Srbija

Zbog toga ćemo i uvek prihvatiti iskeženog klovna koji iskoči iz šarene kutije i praviti se da je smešno. Neki put i jeste, kao konstatacija da su nam nedostajali navijači. Prvo, deset hiljada Škota bi se vođeno odsustvom nade i mogućnošću da se zabave pojavilo u Beogradu. Naučeni su da ne očekuju ništa, sećate se da su čistili teren od snega da bi mogli da gledaju tim koji gubi onomad u Novom Sadu. Oni ironičniji među njima kažu da je to jedna vrsta zabavnog mazohizma, ali pre će biti da sebe ne shvataju previše ozbiljno.

Možda bismo, mada sumnjam, kišilo je u to tužno novembarsko veče, bili u većini, prvo oholi, pa besni, onda apatični i na kraju zlobni. Sigurno da bi posle prvog poluvremena tiha većina postala ogorčena, baciš pokoju uvredicu sa tribina, pomeneš splavove i manekenke, ljudski je to, zavidiš im što nisi na njihovom mestu.

Ne, Škotima su nedostajali Škoti, nama je bilo potaman, bolju priliku da oslobođeni bilo kakvog pritiska igramo fudbal nećemo imati.

Da budemo načisto, ni da smo otišli sigurno je da ne bismo napravili ništa, to su maštanja onih što ne razumeju ništa, ali vole hajp. Prodalo bi se više piva, bilo bi više klikova, možda bi se i menjale sličice za EP na punktovima širom Srbije, neki bi se okoristili od putovanja na račun saveza, dijaspora bi dobila priliku da pokaže tetovaže, i to je to.

Zbog toga ne boli, jeste neprijatnoo, ali ništa zabrinjavajuće. Dajte nam živote natrag, fudbal može da sačeka…

Podijeli vijest na:

Pretplata
Obavijesti o
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
Pregledaj sve komentare