SERIJA Černobilj osvojila je svijet u rekordnom vremenu i opet oživjela tematiku nuklearnih katastrofa, no za pravi doživljaj onoga što se desilo i djelića onoga što se moglo desiti, potrebno je posjetiti samo mjesto katastrofe. A tamo se uputila nekolicina avanturista u svojim Stojadinima. Ovo je njihova priča.
Tekst i fotografije u nastavku donosimo u saradnji sa Zastava klubom Slovenije i portalom Autoslavia.com
Zamisli, prolaziš kroz život kao i većina ljudi – budiš se ujutru i ideš na posao, kući se vraćaš 8 ili 12 sati kasnije, neko vrijeme baviš se kućnim obavezama i zatim provedeš ostatak dana sa svojom porodicom i prijateljima. Pokušavaš izvući maksimum iz sunčanog vikenda i gledaš kako ostati suh kad su kišni dani. Dobivaš prosječnu platu i redovne beneficije. Ideš na odmor jednom ili dva puta godišnje gdje zaboraviš na svoje male probleme. Živiš u modernom gradu koji ti nudi sve što ti je potrebno i koji je natrpan stvarima koje ti nisu potrebne. Život je divan. Ali jednoga dana, u treptaju oka, sva tvoja imovina ili čak i sva poznanstva nestanu. U početku to čak ni ne shvataš. Vojnici sa specijalnom zaštitnom odjećom i gas- maskama preplavljuju ulice i počinju posvuda prskati neku vrstu sredstva za čišćenje. Dva dana kasnije širi se najava da je planirana privremena evakuacija grada zbog incidenta u lokalnoj elektrani. Sa sobom uzimaš samo najbitnije stvari, ostalo ostavljaš. Pripremiš nešto hrane za svog kućnog ljubimca, ostaviš poruku na vratima i kreneš prema autobusu, gdje mirno sjediš jer nisi sasvim siguran što se uopšte događa i što će ti budućnost donijeti.
Događaji nakon eksplozije u ranim satima 26.aprila 1986. godine u 4. reaktoru nuklearne elektrane Černobilj bili su početak smrtonosnog rata protiv nevidljivog zlotvora. To je priča koja je poznata kao najgora nuklearna katastrofa u istoriji, čije slike su replicirane u najstrašnijim horor filmovima. Ove dvije činjenice su odmah mi pale na pamet kada je neku veče na našem klupskom sastanku prijatelj predložio putovanje u Zonu isključenja. U glavi mi se odmah pojavljuju alarmi upozoravajući me da bi to vjerovatno bila zadnja stvar koju bih ikad učinio.
Te večeri nismo došli ni do kakvog zaključka osim da je naš prijatelj pomalo lud, ali ideja je ostala u mislima. Prošlo je neko vrijeme uz mnogo istraživanja. Radoznalost je ubila mačku, ali mene je oduševila! Do tada smo zaključili da na taj put jednostavno moramo ići. Smatra se da je sigurno posjetiti Zonu isključenja. Činjenica da naše tijelo primi više zračenja od kozmičkih zraka tokom duljeg avionskog leta nego u jednom danu u Černobilju, sve dok smo oprezni i pametni, ulila mi je sigurnost.
Pripreme su počele i posla je bilo dosta. Naš izbor transporta? Domaća kvaliteta! Tri Zastave 101 Mediteran, proizvedene između 1979. i 1981. godine. Automobili koji su se već dokazali kao pouzdane i udobne mašine za svakodnevnu upotrebu i za duža putovanja. 33 godine i jedan dan nakon što je katastrofa počela, pod slikovitim izlaskom sunca, trio Mediterana postrojio se u Ljubljani i usmjerio prema hotelu udaljenom nekih 850 kilometara. Sloveniju smo brzo prošli. Ušli smo u Mađarsku i ispred nas se pojavio dug komad autoceste. Priznajem, malo me grabila nervoza jer je ovo putovanje u osnovi bila probna vožnja novog ugrađenog mjenjača, koji je za stepen bogatiji od starog, ali kao što je vrijeme pokazalo, ta nervoza bila je suvišna. Sve je išlo po planu.
Ukrajinska granica je bila sasvim drugačije iskustvo od prethodne. Ne sjećam se da sam ikad vidio AK-47 izvan muzeja. Na granici je više kontrolnih punktova i naoružanih vojnika u izobilju.
Električni problemi! Na pola puta kroz kontrolne punktove ispod instrument-ploče pojavio se mali oblak dima i pobjegao kroz prozorski otvor. Upravo mi je izbacio osigurač, više puta, tako da sam na kraju auto pogurao u Ukrajinu. Sve vrlo zabavno za kontrolu granice. Ubrzo smo otkrili krivca – nepričvršćen metalni prekidač koji se naslonio na 12-voltni punjač. Brz popravak. Stigli smo do grada Užgoroda i našli svoj hotel. Arhitektura grada i sve one Lade bili su nam podsjetnik na neko prošlo doba, na to da je ova zemlja nekad bila dio moćnog saveza zemalja. Čitav sljedeći dan proveli smo u automobilima vozeći kilometar za kilometrom, većinom u jakim kišnim uslovima.
Tokom dana našli smo se u malom selu s malim brojem prometnih znakova i s vrlo lošim cestama. Zalutali smo! Ali na kraju se to pokazalo kao jedno ugodno iskustvo jer nas je radnik lokalne benzinske pumpe pozdravio vrlo ukusnim domaćim desertima. Naljepnica sa zadnje strane Zastave izazvala je razgovor o nekadašnjoj državi Jugoslaviji i kako je gospodin nekoć provodio svoje dane radeći ondje kao vozač kamiona. Zanimljivo kako mali čin ljubaznosti, kao što je bio taj, može nekome uljepšati dan. Pronašli smo glavnu cestu i nastavili put do hotela u Kijevu do kojeg smo stigli u kasnim večernjim satima. Uslijedio je dan za oporavak koji smo proveli upoznavajući grad i isprobavajući ukusna lokalna jela. Ali ono što smo s nestrpljenjem čekali bilo je naše putovanje dugo nekih 100 km, sjeverno od glavnog grada i prema granici s Bjelorusijom.
Vrijeme je bilo toga dana kao predviđeno – sivo i kišovito, ali nam to nije smetalo, idemo bez obzira na vremensku situaciju. U Zonu isključenja se ne može ući bez pratnje tako da smo se ujutro ispred hotela upoznali s vodičem iz turističke agencije Go2Chernobyl. Pokrenuli smo svoje automobile i počeli izlaskom iz grada. Kako smo se udaljavali od grada i približavali svojoj destinaciji, tako se promet smanjivao, a rupe na cesti bivale sve češće. Nakon sat vremena vožnje konačno se pojavio prizor koji smo čekali – kontrolni punkt prije Zone isključenja. Prvi od tri. Bili smo 30 kilometara od reaktora. Ovdje nas je čekalo nešto papirologije, uslijedila je brza kontrola naših vozila, svi smo dobili dozimetar koji smo dodali svojem arsenalu uređaja za mjerenje radijacije i rampe su se otvorile.
Neobičan je bio osjećaj voziti se kroz teritorij koji će ostati nenaseljen narednih 20.000 godina. Zaustavili smo svoje automobile uz rub ceste i prošetali stazom u šumu. To nas je dovelo do nekoliko kuća koje su nekad bile pune života, a sad su mračne i tihe. U vrijeme katastrofe radioaktivna prašina prekrila je to područje. Kontaminirane šume potpuno su bile posječene, zemlja prekopana, betonske građevine su mogle biti dekontaminirane, ali drvene, gdje je radioaktivna prašina napunila pukotine u drvu, morale su se rušiti. Kompletna sela bila su poravnata sa zemljom. U gradu Černobilju stoji niz znakova za sva naselja koja su bila evakuisana i ona koja su bila izbrisana.
Prizor koji nam je stvarno dao misliti. Oko 336.000 ljudi ukupno je bilo evakuisano iz tog područja zbog visokog nivoa ioniziranog zračenja, koje je uzrokovano izvorima s nestabilnim atomima koji kroz proces stabilizacije emituju suvišnu energiju ili masu kao valove ili čestice. Ne može se čuti, ni vidjeti, ni osjetiti. To je tihi ubica koji ne poznaje granice. Opasnost koja nije bila poznata vatrogascima koji su prvi reagovali. Za njih je to bio samo požar na krovu koji je trebalo ugasiti. Barem dok se nisu pojavili prvi znaci radijacijske bolesti. Parkirali smo kod lokalne vatrogasne stanice iz koje je 28 ljudi bilo poslano u bitku. Ispred se nalazi spomenik s natpisom ”Onima koji su spasili svijet”, posvećen prvim žrtvama Černobila.
Uskoro smo se našli u dječjem vrtiću i njegovom jezivo tihom igralištu, mjestu koje je obično ispunjeno radošću i smijehom. Kako smo nastavili, mijenjali smo glavni, široki asfaltni put za uski sporedni put napravljen iz betonskih blokova koji nas je vodio duboko u šumu. Tu je bilo potrebno oštro oko vozača jer često iz betona u nebo gledaju čelične žice. Šuma kroz koju smo se vozili prikrivala je ostavštinu iz hladnog rata, sovjetska instalacija s reputacijom zavijenom u misterij.
Radar Duga, takođe poznat kao Černobilj-2 ili ruski djetlić, bio je OTH (over-the-horizon) radarski sistem koji je bio korišten za otkrivanje nadolazećih projektila s udaljenosti od nekoliko hiljada kilometara. Ogroman radar visine 150 m proteže se 700 m u dužinu, a nekad je bio jedan od najmoćnijih vojnih objekata u Sovjetskom Savezu. Vozeći se prema elektrani, na ravnom dijelu glavne ceste izdaleka se mogao vidjeti masivan objekt. To je nedavno izgrađen sarkofag naziva NSC (New Safe Confinement). Izgrađen je 100 metara od reaktora i pomaknut na današnju poziciju 2016. godine kako bi prekrio stari, potrošen betonski štit, s ciljem da narednih 100 godina zadržava zračenje oko 200 tona radioaktivnog materijala. S visinom od 109 metara i dužinom od 257 metara, to je najveća pokretna metalna konstrukcija na svijetu.
Bili smo oko 50 metara od reaktora. Pojavilo se pitanje: kolike razine radijacije su naši uređaji mjerili? Ekran pokazuje očitanje od 0,001 mSv/h (milisivert na sat). Za poređenje, u CT skeniranju cijelog tijela primi se doza od 10 mSv, a netom nakon eksplozije u blizini jezgre reaktora bilo je izmjereno 300.000 mSv/h. Stajali smo tiho, izgubljeni u riječima i slikama koje nam je opisivao naš vodič.
Katastrofa je morala biti spriječena, koliko god je bilo moguće. Početak čišćenja krova elektrane od radioaktivnih ostataka započeli su roboti, koji nisu dugo izdržali jer su im uskoro pregorjele strujne ploče. Zatim su gore počeli slati ljude naoružane s nešto malo više od golih ruku. Vojnici, rudari i vatrogasci nosili su lopate, a srećniji i prave gas-maske. Nazvani likvidatori, sedamsto hiljada ljudi bilo je regrutirano u područje Černobila kako bi “likvidirali” oslobođeno zračenje. Proglašeni su herojima 1986. godine, a sada su zaboravljeni.
Obilazak Zone bio je vremenski ograničen pa smo nastavili prema posljednjoj tački interesa. Približili smo se kontrolnom punktu, gdje nas je s osmijehom pozdravio stražar i otvorio rampe. Tako nas je propustio u grad duhova. Pripjat je osnovan 1970. godine kao deveti nuklearni grad u Sovjetskom Savezu za smještaj radnika elektrane i njihovih porodica. Nuklearne elektrane bile su predstavljene kao dostignuća sovjetskog inženjerstva u kojima je nuklearna energija iskorištena za mirne projekte.
Slogan ”mirni atom” bio je popularan u to vrijeme. Danas priroda polako uzima natrag ono što joj pripada. Grad bez ljudi, ali ipak pun života, stoji kao podsjetnik na opasnosti “mirnog atoma”. Pretražili smo napuštene supermarkete, škole, vatrogasnu stanicu, bolnicu i završili u zabavnom parku, koji svoje svečano otvaranje nikad nije dočekao. Kad smo sjeli u aute, žurili smo prema izlazu udaljenom tridesetak kilometra kako bismo izašli na vrijeme. Poslije provjere nas i naših automobila kako bi se uvjerili da nismo iznijeli kakve nestabilne elemente, uputili smo se prema hotelu. Sljedećih nekoliko dana proveli smo u Kijevu istražujući grad i njegove muzeje. Najupečatljiviji su bili nacionalni černobiljski muzej i državni muzej avijacije Olega Antonova. Veličina nekih sovjetskih ptica je nevjerovatna.
Putovanje kući proteklo je mirno i bez problema, jedino je prelazak granice u Mađarsku trajao 5 sati. Vožnja je trajala dva dana. Vozeći autocestom, u mislima sam se često vraćao u Zonu isključenja. Na ovom putovanju shvatio sam koliko malo je falilo da naš život izgleda potpuno drugačije. Kada je došlo do nesreće, hrabre duše su ušle u opasno područje očistiti nered i spriječiti veću katastrofu. Saznali smo da se oko 19 miliona litara radioaktivne vode akumuliralo ispod reaktora kad je bio raznesen, dok je jezgra bila u rastopljenom stanju. Jezgra se polako topila kroz sloj betona na kojem se nalazila i da je došlo do kontakta s vodom, parne eksplozije uništile bi cijelu elektranu, uključujući i ostala tri nuklearna reaktora, emitujući zračenje visoko u nebo širom Europe, Azije i Afrike. Da se to dogodilo, pola Evrope bi bilo kontaminirano, a stotine hiljada, možda čak i milioni života mogli su biti izgubljeni. Trojica hrabrih ljudi – Aleksej Ananenko, Valeri Bezpalov i Boris Baranov, usprkos očitim rizicima, dobrovoljno su ušli u radioaktivnu vodu kako bi otvorili ispušni ventil i oslobodili vodu iz podruma. Njihovo djelo, kao i djela likvidatora, spasilo je Evropu od mnogo veće katastrofe. Kad smo se vratili u domaće krajeve, naši pokazivači zabilježili su oko 4000 kilometara. Ostalo je samo očistiti černobiljsku zemlju s auta i zamijeniti izgubljeni vijak koji je pričvršćivao prednju masku. Među iznenađujućim činjenicama koje smo doznali tih dana, potvrđena pouzdanost i udobnost naših starih Zastava dočekani su s najvećom radošću. To nas je natjeralo da se zapitamo – kamo ćemo idući put?
Autor teksta i fotografija Meris Čulić; Zastava klub Slovenije
Preuzeto sa: Index.hr
