10. Marta 2019.

Rat zakletih pacifista

Big Portal

Fatalne (za nas) nemačke odluke: Kako je, posle politički hazarderske uloge (konzervativca) Helmuta Kola u rastakanju Jugoslavije, njegov naslednik (socijaldemokrata) Gerhard Šreder ortački sa (zelenim) Joškom Fišerom uveo zemlju, prvi put posle Hitlera, u rat protiv Srbije (NATO agresija) čija dvadeseta godišnjica upravo sledi

O godišnjicama velikih, prevratničkih i, posebno tragičnih događaja, a NATO agresija protiv Savezne Republike Jugoslavije (24. mart – 11. juni 1999) to sigurno jeste, iznova se „vrte“ stara pitanja koja, po pravilu, i kad je reč o nemačkom učešću u toj agresiji, ostaju bez konačnih i neupitnih odgovora.
Jedno od tih kardinalnih pitanja jeste, svakako, sledeće: Lako se moglo dogoditi da zakleti pacifisti, političke stranke koje su činile u tom času „crveno -zelenu“ vladajuću koaliciju, Socijaldemokratska partija (SPD) i Zeleni, i njihovi lideri, „šezdesetosmaši“ Gerhard Šreder, kancelar, i Joška Fišer, njegov zamenik i šef diplomatije – uvedu zemlju, prvi put posle Hitlera, u jedan bezumni rat.
Reč je o pripadnicima stranaka koje su činile okosnicu snažnog mirovnog pokreta, koji je, u vreme Vijetnamskog rata i posebno opasne blokovske trke u naoružanju – razmeštanje američkih raketa „peršing 2“ na zapadnonemačkom tlu, kao „odgovor“ na sovjetske rakete „SS-20“ sa istočne strane – dizao naciju na noge: na ulice velikih nemačkih gradova izlazile su stotine hiljada protivnika rata, a američka vojna baza (s raketama) u Ramštajnu bivala je, danima, pod blokadom „živog zida“, mnoštva ljudi koji su je, držeći se za ruke, opasivali.

Kako se moglo dogoditi da zakleti pacifisti, političke stranke koje su činile u tom času „crveno-zelenu“ vladajuću koaliciju, Socijaldemokratska partija (SPD) i Zeleni, i njihovi lideri, „šezdesetosmaši“ Gerhard Šreder, kancelar, i Joška Fišer, njegov zamenik i šef diplomatije – uvedu zemlju, prvi put posle Hitlera, u jedan bezumni rat
Kako se moglo dogoditi da zakleti pacifisti, političke stranke koje su činile u tom času „crveno-zelenu“ vladajuću koaliciju, Socijaldemokratska partija (SPD) i Zeleni, i njihovi lideri, „šezdesetosmaši“ Gerhard Šreder, kancelar, i Joška Fišer, njegov zamenik i šef diplomatije – uvedu zemlju, prvi put posle Hitlera, u jedan bezumni rat

Bolna trauma
Sveža i bolna trauma Drugog svetskog rata, s tragičnim posledicama nacističkog bezumlja po čitav svet, ali i Nemačku, činila je svoje: našla je snažan izraz u zavetnom pokliču „nikad više rata“. I u zvaničnoj nemačkoj politici: nemačke vlade su dugo pokazivale naglašenu uzdržanost prema bilo kakvom učešću vojnika Bundesvera izvan nacionalne teritorije, makar se radilo o mirovnim misijama, „zaklanjajući“ se iza Osnovnog zakona (ustav) koji je to izričito zabranjivao.
To je posebno naglašavano u času nemačkog ujedinjenja: trebalo je umiriti evropske susede (i ne samo njih) koje je hvatala neskrivena strepnja od narasle snage novog džina u samom srcu Starog kontinenta, njegovih (nepredvidivih) ambicija i aspiracija. Prilikom okončanja poslednje runde pregovora o takozvanim spoljnim okolnostima nemačkog ujedinjenja, koji su vođeni u formuli „četiri plus dva“, četiri sile ratne pobednice (Sjedinjene Američke Države, Sovjetski Savez, Velika Britanija, Francuska) i dve nemačke države (Zapadna i Istočna Nemačka), 12. septembra 1990, u Moskvi, (zapadno)nemački šef diplomatije Hans Ditrih Genšer je isticao kako će Nemci biti „na visini svoje (velike) odgovornosti“. Ništa drugo ne želimo, naglašavao je, osim da u slobodi, demokratiji i miru živimo sa svim ostalim narodima, naše nacionalno jedinstvo (ujedinjenje) predstavlja za nas (samo) veću odgovornost a ne težnju za većom moći“.

Nije skrivao nezadovoljstvo što Bon u jugoslovenskom slučaju „pokazuje mišiće“ : Džordž Buš (Stariji)
Nije skrivao nezadovoljstvo što Bon u jugoslovenskom slučaju „pokazuje mišiće“ : Džordž Buš (Stariji)

Kolov politički hazard
I „kancelar ujedinitelj“ Helmut Kol je, 3. oktobra – zvaničan dan ujedinjenja – ispred zgrade Rajhstaga u Berlinu, zavetno poručivao: sa nemačkog tla će se ubuduće širiti samo mir, a osnovni uslovi za mir su nepovredivost granica, poštovanje teritorijalnog integriteta i suvereniteta svih država u Evropi.
Zavetne reči i preuzete obaveze su ubrzo, i to upravo u slučaju Jugoslavije, zaboravljene: zvanični Bon (država se još nije bila „preselila“ u Berlin) i Helmut Kol su, politički hazardno, insistiranjem na ishitrenom, jednostranom priznavanju secesionističkih republika Hrvatske i Slovenije, razbijali mirovni (evropski) pokušaj, i projekat, u neposrednoj „režiji“ i posredničkoj ulozi britanskog lorda Pitera Karingtona, da se do razrešenja jugoslovenske krize dođe kroz pregovore.

Nemačka pokazuje mišiće
Protiv „svojeglavog“ nemačkog držanja bili su, u tom trenu, praktično svi. I Evropska unija i Amerika. Predsednik SAD Džordž Buš (Stariji) nije skrivao, ne bar u tom času, nezadovoljstvo što Bon u jugoslovenskom slučaju „pokazuje mišiće“. „Njujork tajms“ je, ovim povodom, konstatovao kraj epohe Nemačke kao „ekonomskog džina“ i „političkog patuljka“. Oslobođena straha i obzira iz vremena sukoba Istok–Zapad, ujedinjena Nemačka je, po američkim procenama i uverenjima, počela da „pokazuje zube“.
Američki državni sekretar Voren Kristofer će i koju godinu kasnije, u junu 1993, izjaviti – tu njegovu izjavu preneo je i nemački „Velt“ – onim preuranjenim priznavanjem (Slovenija, Hrvatska) učinjene su teške greške a za to posebnu odgovornost snose Nemci. I francuski šef diplomatije Rolan Dima je konstatovao kako je odgovornost Vatikana i Nemačke u „ubrzavanju krize u Jugoslaviji očigledno enormna“.

Učinjene su teške greške a za to posebnu odgovornost snose Nemci : Voren Kristofer
Učinjene su teške greške a za to posebnu odgovornost snose Nemci : Voren Kristofer

Pitanje političkog razuma
Kol se, praktično, našao u situaciji da bude „sam protiv svih“, ali je isterao svoje: bacio je na sto „jaku (fatalnu) nemačku kartu“ i naterao partnere u evropskoj uniji da ga, gunđajući i sa zadrškom, slede u razbijanju (velike) Jugoslavije. Bio je, međutim, kao istoričar po obrazovanju, u to vreme protiv onoga što će učiniti njegov naslednik i „pacifista“ Gerhrad Šreder – učešće u NATO agresiji – što će, kao „politički penzioner“, okvalifikovati kao „istorijsku grešku“: tvrdio je, naime, da u Evropi postoje područja, a u ta „područja sigurno spada Jugoslavija“, gde se ne može zamisliti angažovanje nemačkih vojnika, to je, jednostavno, „akt političkog razuma“.
Taj „politički razum“ je, očigledno, u martu 1999. izostao. Gerhard Šreder je posegao za još jednom nemačkom fatalnom kartom koja će se obiti o naše glave: njegovom naredbom i nemački bombarderi su sedamdeset osam dana razarali Srbiju i ubijali nedužne ljude. Priznao je, zakasnelo (2014), da je time prekršio međunarodno pravo. U razgovoru s novinarima „Cajta“ rekao je: poslali smo avione na Srbiju i zajedno sa NATO snagama bombardovali jednu suverenu državu.

Verteidigungsminister Rudolf Scharping

Ministarske ratne trube
Nemačko učešće u tom „nepravednom ratu“, i brutalnoj agresiji, imalo je posebnu težinu iz više razloga. Nemačka je u tom času „vodila“ Evropsku uniju, a činjenica da se njeni vojnici „prvi put bore u inostranstvu a da ih ne (pred)vodi Adolf Hitler“ (istoričar Kurt Grič, autor knjige „Rat za Kosovo“) izdašno je eksploatisana u huškanju na rat.
Kad su oni tu, moraju biti Britanci, Francuzi i drugi, „to je bila logika“, kaže ovaj istoričar. Na „nemačku kartu“ igrao je posebno famozni portparol zapadne vojne alijanse Džejmi Šej: ako Nemačka, koja od 1945. nije smela da vodi ratove, ako i Nemci sada stoje na strani dobra, onda ni mi ne smemo da se uzdržimo i izostanemo…
Prve ratne trube u huškanju i podjarivanju Nemaca da uskoče u ratnu lavu bila su dva važna ministra u „crveno-zelenoj“ koaliciji – ministar odbrane („ministar rata“) Rudolf Šarping, koji je bezočno lagao (lansirao je priču o koncentracionom logoru za Albance na stadionu u Prištini, i „Potkovici“, navodnom, i izmišljenom, srpskom planu o totalnom proterivanju Albanaca s Kosova) i šef diplomatije (i vicekancelar) Joška Fišer, koji se „proslavio“ parolom „Nisam naučio samo nikad više rat, naučio sam i nikad više Aušvic“. Kasnije se pravdao, očigledno suočen s jevrejskim kritikama (za Jevreje je Holokaust tragično jedinstven i neponovljiv) kako „nije imao nameru da upoređuje nacističke i srpske zločine“.

Uvlačenje Rusa u čamac

Na „nemačku kartu“ igrao je posebno famozni portparol zapadne vojne alijanse Džejmi Šej
Na „nemačku kartu“ igrao je posebno famozni portparol zapadne vojne alijanse Džejmi Šej

Zvanični Berlin je igrao, takođe, posebnu ulogu projektu „uvlačanja Rusa u (NATO) čamac“. Šreder piše u memoarima (štampani su 2006. u Hamburgu) kako ga je spoljnopolitički savetnik Mihael Štajner (bio je prethodno zamenik specijalnog izaslanika Ujedinjenih nacija u Bosni, Šveđanina Karla Bilta) ubedio da bi se „rat“ (NATO agresija) koji se nalazio u „vreloj fazi“ mogao okončati (samo) ako se „Rusija uvuče u čamac“. Moskva je, piše Šreder, dugo ostavljala utisak da, iz neke vrste panslovenskih emocija, stoji na strani Beograda, što je Milošević koristio kao džokera u kartama.
Šreder hvali, u tom kontekstu, Fišerove diplomatske napore da se Jeljcin distancira od Miloševića iako su presudnu ulogu u tome odigrali, očigledno, Amerikanci. Klinton je, prema Jeljcinovom „dnevniku“, ruskog predsednika stavio pred izričit izbor: treba se odreći Miloševića u ime dobrih američko-ruskih odnosa. I Jeljcin se nije kolebao. Plašio se samo reakcije javnosti, posebno „nacionalista i komunista“. Žrtvovao je i (premijera) Jevgenija Primakova u korist Viktora Černomirdina, koji je bio „više po volji Amerikanaca“.

„Torpedovanje“ Jevgenija Primakova
Zvanični Vašington, očigledno, nije oprostio Primakovu onaj spektakularni gest nad Atlantikom neposredno pred početak bombardovanja Jugoslavije. Ruski premijer se nalazio u avionu na putu ka Vašingtonu, u ranije utanačenu posetu, kad ga je potpredsednik SAD Al Gor obavestio da će napad na Jugoslaviju upravo početi. Primakov je demonstrativno naredio pilotima da se okrenu i vrate, s pola puta, u Moskvu.
Usledilo je, takođe demonstrativno američko „poigravanje“ s njim, uz Šrederovu asistenciju. Primakov je, na insistiranje francuskog predsednika Žaka Širaka, 30. marta te tragične 1999, otputovao u Beograd kako da od Miloševića izdejstvuje „bar mali signal“ dobre volje kako bi se obustavilo bombardovanje. Dobio je znatno više od toga i, očigledno zadovoljan, požurio da to prenese Gerhardu Šrederu, s obzirom na činjenicu da je njegova zemlja, Nemačka, u tom času predsedavala Evropskom unijom.

Novi američki ultimatum

Kancelar „ ujedinitelj“ Helmut Kol je, na dan ujedinjenja – ispred zgrade Rajhstaga u Berlinu, zavetno poručivao: sa nemačkog tla će se ubuduće širiti samo mir !
Kancelar „ ujedinitelj“ Helmut Kol je, na dan ujedinjenja – ispred zgrade Rajhstaga u Berlinu, zavetno poručivao: sa nemačkog tla će se ubuduće širiti samo mir !

Francuska inicijativa, očigledno, nije imala američki blagoslov, što se brzo, na drastičan način, pokazalo: tek što je avion s Primakovom uzleteo iz Beograda, nastavljeno je besomučno bombardovanje srpske prestonice. U Bonu ga je čekalo novo iznenađenje, i razočaranje: nemački kancelar nije uopšte hteo da čuje šta Primakov „ima u rukama“.
Pripremao se u pozadini svega, očigledno i uveliko, novi američki ultimatum (posle onog iz Rambujea), u čemu će Šreder takođe biti angažovan. Bio je domaćin sastanka u državnoj rezidenciji (hotelu) na Petersbergu, brdu iznad Bona, američkog pregovarača Stroba Talbota, Jeljcinovog izaslanika Viktora Černomirdina i finskog predsednika Martija Ahtisarija (nemački kancelar ga je „pronašao“ i nagovorio da bude posrednik i pregovarač s Miloševićem u ime EU).
Amerikanac je tom prilikom izdiktirao uslove koje će (bezuslovno) Ahtisari i Černomirdin ispostaviti predsedniku Miloševiću. To je onaj famozni sastanak na kojem je Milošević bio suočen s tragičnim izborom: ili ultimativno prihvatanje onoga što se od njega traži ili će Beograd biti sravnjen (Ahtisari je, slikovito, prešao rukom preko stola, kao kad se briše prašina) sa zemljom.
Žestoki protivnik NATO agresije Oskar Lafonten, koji je, praktično, pošto je u tom času bio lider Socijaldemokratske partije (SPD), doveo Šredera na kancelarski tron, posle (pre)duge vladavine Helmuta Kola (šesnaest godina), zapisao je u knjizi „Srce kuca levo“ kako nije mogao da poveruje da će upravo vlada zakletih pacifista – koalicija socijaldemokrata i zelenih – prvi put posle pola veka Nemačku uvući u rat.

Kompjuterske ubice

Ustao je, otvoreno i javno, protiv sumanute satanizacije srpskog naroda: Oskar Lafonten
Ustao je, otvoreno i javno, protiv sumanute satanizacije srpskog naroda: Oskar Lafonten

Lafonten je demonstrativno napustio Berlin, i sve funkcije – šefa partije, „superministra“ (finansija) i poslanika u Bundestagu – dvanaest dana pre nego što će bombardovanje početi. U toku agresije pitao se, kaže, da li je bilo pametno što je to učinio. I da li je, kao šef partije, mogao ako ne da spreči rat, ono bar nemačko učešće u tom ratu. Uz opasku da bi mu to, možda, pošlo za rukom da je bio kancelar, što je, po „pravu vučenja“, kao prvi čovek pobedničke stranke, mogao biti…
Lafonten je bio ogorčen što je vladajuća koalicija, koju je „ustoličio“, samo nekoliko meseci posle toga pogazila ono što je zapisano u koalicionom sporazumu: da će striktno poštovati, kad je reč o eventualnom vojnom angažovanju, „međunarodno pravo i nemački ustav“. Želeo je upravo koaliciju sa zelenima, pacifističkom strankom, uveren da će vlada tako lakše moći da vodi politiku mira. Iznenadila ga je činjenica da je ova stranka tako brzo „potrošila svoj pacifizam“.
Njen ratoborni lider Fišer davao je, kaže Lafonten, „zapanjujuće izjave“, one o Aušvicu, naglašavajući kako su potrebne bombe da bi se zaustavili „srpski esesovci“! Ustao je, otvoreno i javno, protiv sumanute satanizacije srpskog naroda. Upozorio je (Fišera) da Aušvic sami stvaraju oni koji bi, navodno, da ga spreče. Čini to sada NATO: onda su bile gasne komore i metak u potiljak, danas to rade, konstatovao je Lafonten, pozivajući se na reči Petera Handkea, kompjuterske ubice s pet hiljada metara visine…

Piše: Miroslav Stojanović za pecat. co.rs

Podijeli vijest na:

Pretplata
Obavijesti o
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
Pregledaj sve komentare