Ukrajini su prijeko potrebni saveznici i izvori prihoda, a ulazak na Bliski istok utvrdiće njezinu ulogu pružaoca bezbjednosti.
Prije otprilike deset godina, rat u Siriji pomogao je da se stvori neočekivano partnerstvo na Bliskom istoku između Turske i Rusije. Ali ono se raspada, tvrdi Njujork tajms. Naime, Turska snažno pomaže Ukrajini da stvori uporište u dijelu svijeta gdje je ruski predsjednik Vladimir Putin ranije uživao znatan uticaj.
Partnerstvo između Putina i predsjednika Turske, Redžepa Tajipa Erdogana, zapravo je oduvijek bilo dvoznačno, a neko vrijeme se čak činilo da bi ih rat u Siriji mogao uvući u direktan sukob. Ankara je podržavala pobunjenike koji su htjeli da svrgnu Bašara al-Asada, brutalnog sirijskog diktatora, dok je Moskva intervenisala kako bi ga podržala. Međutim, na kraju su obje sile našle kompromis. Na primjer, kad je Turska 2016. godine pokrenula upad u sjevernu Siriju, to je mogla da učini samo zato što joj je to dopustila Rusija, koja je u to vrijeme kontrolisala sirijski vazdušni prostor. Turska je, sa svoje strane, nametnula ograničenja pomoći pobunjenicima. Takvi aranžmani odražavali su razumijevanje dviju strana koje su pojačavale svoj uticaj ili tolerisale prisutnost na korist obiju.
Za Putina korist je bila turska saglasnost s Rusijom koja nastoji da potvrdi svoju moć u Siriji i drugdje na Bliskom istoku. Erdogan je, pak, imao koristi od regionalnog saveznika u vrijeme kada su mu odnosi sa NATO-om bili napeti. U početku je Erdogan bio mlađi partner, ali rat u Ukrajini promijenio je ravnotežu. Izolovan od Zapada, Putin se sve više oslanjao na turskog predsjednika, koji je odbio da se pridruži sankcijama Zapada. Turska je postala središte ruske trgovine, investicija i energetskih tokova, a Ankara je imala sve veći uticaj.
Prava prekretnica u partnerstvu dogodila se kada je al-Asad svrgnut krajem 2024. godine, a Rusija, zaglavljena u Ukrajini, nije mu priskočila u pomoć. Umjesto toga, Moskva je brzo reagovala i pokušala da stvori veze sa privremenim sirijskim vođom Ahmedom al-Šaraom i da nastavi da opskrbljuje zemlju naftom. Rusi su se našli u poziciji da moraju da pregovaraju sa vladom u kojoj su ljudi koje su godinama bombardovali, dok se Turska, koja je podržavala pobunjenike, pojavila kao nova dominantna snaga. Jednom riječju, za Tursku je to prilika da se repozicionira kao ključni saveznik NATO-a, rebalansira svoj odnos sa Rusijom i pomogne Ukrajini da stvara nove odnose na Bliskom istoku. ZATVORI
U aprilu je ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski, putujući turskim državnim avionom, prvi put posjetio Siriju kako bi razgovarao sa al-Šaraom i turskim ministrom spoljnih poslova o vojnoj i energetskoj saradnji. Turska je uključena u obnovu sirijske vojske, a za Ukrajinu je to prilika da doprinese svojom stručnošću u vojnoj proizvodnji i ratovanju dronovima, oblikovanom godinama rata s Rusijom, dok istovremeno njeguje odnos sa zemljom koja je nekada bila u fokusu Moskve.
Ukrajina već kapitalizuje na iranskom ratu, njegujući vojne veze sa zalivskim državama. Zelenski je brzo nastojao da iskoristi ukrajinsko iskustvo, šaljući timove protivvazdušne odbrane u Katar, Saudijsku Arabiju i Ujedinjene Arapske Emirate. Turska, koja ima snažne vojne veze sa Zalivom, vidi rastuću ulogu Ukrajine kao doprinos odnosima Ankare, što će joj omogućiti proširenje onoga što nudi. Za Rusiju, koja je godinama razvijala bliže ekonomske i bezbjednosne veze sa zalivskim monarhijama, ova promjena je još jedan korak unazad. Ukrajini su prijeko potrebni saveznici i izvori prihoda, a ulazak na Bliski istok utvrdiće njenu ulogu pružaoca bezbjednosti. To što Erdogan pomaže da se otvore vrata Ukrajini jasno naglašava Putinovu sve manju sposobnost projektovanja globalne moći i koliko se toga promijenilo. Jasno je da Ankara više ne balansira između Moskve i NATO-a, te okreće teren protiv Putina. Pad Rusije dao je Turskoj, nakon decenije pokoravanja Moskvi, slobodu da slijedi svoje interese, a od toga korist ima i Ukrajina.
