27. Jula 2019.

RAD BEZ ODMORA I BEZ PERSPEKTIVE – NOVI SVETSKI TREND?

Big Portal

Piše: Zoran Milošević

Globalni trend na tržištu rada je takav da dolazi do sve većeg raslojavanja između onih koji imaju i ogromne većine koja je primorana da radi za novac od kojeg se jedva može preživeti

Sledeći podaci svedoče o fenomenu promena na tržištu rada i shvatanju njegove društvene uloge. Do kraja 2000. godine, u zemljama OECD-a, skoro trećina radnika je od strane svog poslodavca otpuštena, a u SAD ta cifra je dostigla 45 odsto. Otprilike jedna trećina otpuštanja povezana je sa zatvaranjem firmi. U Japanu se broj godišnjih spajanja i prodaja firmi povećao sa 500 u kasnim 1990-im na 3.000 u 2006. godini, što je dovelo ne samo do masovnog smanjenja, već i do napuštanja tradicionalnog obrasca „doživotnog zapošljavanja“. Do 2009. godine, u SAD, prema tamošnjem Zavodu radne statistike, 30 miliona ljudi (od 145 miliona) radilo je „skraćeno radno vreme“ (najčešće pola radnog vremena), a još 15 miliona bilo je nezaposleno. U Japanu je trećina svih radnika bila privremeno bez posla, u Južnoj Koreji – više od polovine. U Japanu je prelazak na privremeno zapošljavanje bio praćen smanjenjem plata (40 odsto od plate stalno zaposlenih), ukidanjem beneficija, bonusa i smanjenjem mogućnosti za poboljšanje kvalifikacija unutar korporacije. Zaposleni su privremeno prinuđeni da plate dosta više za hranu u restoranima korporacija u kojima rade.
U hotelima lanca Hajat u SAD, stalno zaposleno osoblje je bukvalno preko noći zamenjeno kadrovima koji su dobili samo privremene ugovore, pri čemu se stvarno radno vreme povećalo sa osam na 12 sati, a i obim rada (obaveza) se znatno povećao. Kolika je promena na tržištu rada odlično ilustruje i činjenica da je nakon krize u Španiji 2008. godine 85 odsto svih onih koji su izgubili posao, kada su pronašli novi dobili samo privremeno zaposlenje.

ULOGA MEĐUNARODNIH AGENCIJA Istovremeno, na tržištu su se naglo pojavile međunarodne agencije, kao i druge forme organizacije posredništva u zapošljavanju, po pravilu privremenog, koje takođe radnicima naplaćuju svoje usluge. Devedesetih godina prošlog veka one su legalizovane od strane Međunarodne organizacije rada i od tada su se uključile u sistem. U Japanu, njihova aktivnost je dodatno regulisana zakonima iz 1999. i 2004. godine, u Italiji, zahvaljujući zakonu iz Biagija iz 2003. i tako dalje. Do 2010. godine u švajcarskoj agenciji „Adeko“ radilo je 700.000 privremenih radnika, a trećina je bila stručnjaka sa najmanje fakultetskom diplomom. Japanska agencija „Pasona“ godišnje kratkoročno zaposli oko 250.000 radnika, a poslodavci su iz SAD i azijskih zemalja.
Razvoju i proučavanju kapitala dodeljuje se velika pažnja, a ekonomisti iz celog sveta razmatraju uvećanu ulogu finansijskog sektora u društvu, globalizaciju i novu „liberalnu“ državu. Međutim, o radu se ništa ne govori. Na Zapadu i u Rusiji, manje ili više, samouvereno se konstatuje da su rad i radnici koji su igrali ključnu ulogu u HH veku (i ekonomski i politički), posebno oni fabrički – nestali, odnosno da su „prešli“ u Kinu, ili su jednostavno postali nepotrebni postindustrijskom svetu.
Naravno postavlja se niz pitanja, od onog početnog ko je onda ostao (od radnika)? Gde su i koji su naši interesi, šta je sa njima, jesu li i oni nestali? Treba li se boriti sa tim kapitalom, posebno finansijskim ili ne?
Zanimljive odgovore na gornja pitanja izneo je britanski profesor Haj Stending u knjizi „Prekariat – nova opasna klasa“. Prema njegovom mišljenju, globalni finansijski kapital, koji obnavlja ekonomiju kako bi odgovarala njegovim potrebama, stvara novu klasu radnika koja podseća po svom položaju na nekadašnji lumpenproletarijat, a u koju sistem postepeno šalje sve više predstavnika drugih, viših socijalnih slojeva, slično vremenu početne industrijalizacije, kada su seljaci i sitni pripadnici buržoazije bukvalno uništeni i tako „premešteni“ prešli u proletarijat. Stendig ovu novu klasu naziva „prekariat“ (kovanica od engleske reči „precarious – beznadežni“ i „proletariat“.
Prekariat, zapravo, rađa liberalizacija tržišta rada, koju sprovodi globalni kapital od kraja 70-ih godina prošlog veka, a odlikuje ga česta promena mesta rada, preseljavanje radnika iz države u državu, unutar korporacije ili razmena radnika između preduzeća. Takođe ovoj klasi je svojstvenost promenljivost radnih obaveza (umesto konkretne obaveze, davanje mnogih zadataka i poslova), promenljivost zarade (koja se definiše sistem obračuna, povremenim ugovorima ili su unapred vremenski ograničeni, tako da dozvoljavaju poslodavcima da manje više samovoljno menjaju visinu plate, najčešće u smeru njenog umanjenja). Pri tome socijalna prava radnika se ukidaju, odnosno pooštravaju uslovi da bi se određena prava stekla.
Radi se, dakle, pre svega o ljudima koji su primorani da prihvataju privremene poslove, koji su definisani kratkoročnim ugovorima o zapošljavanju (na konkretnim projektima), uvođenju besplatnog pripravničkog rada (stažiranja), ili onima koji su „trbuhom za kruhom“ ekonomskim migrantima morali da dođu u drugu državu, itd. Naravno nabrojano ne iscrpljuje načine i kategorije eksploatisanih i radnika bez prava, što sve prati ograničenje vertikalne mobilnosti (osim nadole). Za njih je zamagljena granica između posla i kuće: oni moraju da rade i posle zvaničnog radnog vremena, da čitaju izveštaje uveče ili da ih dovršavaju, da su stalno „na vezi“ i spremni da „se pokrenu sa mesta“, kao i da stalno uče, ili povećavaju kvalifikacije.
Slika je toliko raznovrsna da profesor čak smatra da mu je teško da imenuje proporciju i broj pripadnika prekarijata. Prema njegovom mišljenju, „u mnogim zemljama“ ova klasa uključuje „najmanje četvrtinu odraslog stanovništva“. Naravno, u onoj meri u kojoj prekarijat nije (samo) lumpen i marginalan, verovatno je da ljudi koji ga sastavljaju još uvek imaju neku vrstu „glavnih“ profesija, a njihov stvarni položaj na tržištu rada varira. Zapravo u opisu pripadnika ove klase jasno je da je većina prekarijata bliže radnicima koji su bukvalno prisiljeni da rade (čak i ako imaju dobro obrazovanje) fizičke ili druge marginalne i slabo plaćene poslove. A zajednica njihovih neodrživih pozicija više definiše njihov status i interese nego posao koji trenutno obavljaju.
Prekarijat brzo raste posebno na račun mladih ljudi kojima čak ni visoko obrazovanje više ne garantuje stalno radno mesto u struci. Na primer, u Španiji, 40 odsto diplomaca zaposleno je na niskokvalifikovanim poslovima. U Francuskoj 75 odsto mladih radnika sklapa ugovor o radu na određeno vreme. Besplatno stažiranje, kada čovek ne može da dobije priliku da stekne „radno iskustvo“, razvilo se čak i u Kini. U velikoj fabrici Honda u Fošanu, gde je 2010. godine došlo do masovnog štrajka, trećina zaposlenih su bili stažisti.

POJAM „STANOVNIK“ Rad „na crno“, sve više obuhvata i žene, pri čemu privremeno i zaposleni „na crno“ nemaju ni stalno mesto boravka. Zanimljiva je činjenica stigla iz Kine, gde skoro 200 miliona stanovnika poreklom sa sela 2010. godine živelo u gradu bez boravišne dozvole, te stoga nisu imali pravo na formalno zapošljavanje i beneficije. S tim u vezi, profesor Stendig uvodi pojam „stanovnik“ – lice koje živi na teritoriji zemlje, ali nema potpuna građanska prava. Ljudi u ovoj kategoriji mogu pripadati, biti klasifikovani kao prekarijat.
Istraživači prekarijata takođe naglašavaju negativnu ulogu sistema licenciranja za profesije, a koji se širi iz zapadnih zemljama u ostatak sveta. Stručnjak iz druge zemlje koji nije dobio ovu licencu, prisiljen je da traži posao ispod svojih kvalifikacija, i stoga se pridružuje redovima prekarijata. Sa druge strane, licenciranje stvara mnoga ograničenja i za punopravne građane neke države, jer pod krinkom „neiskustva“ ili „sticanjem radnog iskustva“, kao što je to slučaj sa „pravnim asistentima“ koji nemaju pravo da rade punu pravnu praksu, iako su završili fakultet. Drugim rečima, profesionalna zajednica se deli na „elitu“ i „nižu klasu“, koja klizi u prekarijat, a što je itneresantno sistem je takav da sve više ljudi mora da završi u ovoj klasi, ma koliko se borio.
Stending tvrdi da prekarijat ne odgovara ni starom sindikalnom sistemu (koji se ruši i ne želi da obrati pažnju, mada ima i mišljenja da je to zbog toga što je sada pod kontrolom poslodavaca), niti liberalnoj varijanti državne pomoći. Uopšteno govoreći, država pokušava da svim građanima obezbedi posao (ali ne pod obavezno i trajno!) pod bilo kojim uslovima, pa i onim štetnim za samog radnika. Uslov za dobijanje pomoći za nezaposlene u velikom broju zemalja je da ne odbijaju barem jednom od tri predložena posla, a obično se predlažu poslovi privremenog čistača toaleta.
Umesto da zahtevaju od poslodavca da poboljšavaju uslove rada i plata za niskokvalifikovani rad, države slede put subvencija za plate i poreske olakšice – to jest, uplaćuju zaposlenom zaradu iz državnog budžeta.
Međutim za kapitaliste izdaci za rad i dalje ostaju mali i stoga ne podstiče radnika da povećava produktivnost. Radni uslovi su toliko loši da čak i državne subvencije i potreba da se povećavaju naknade za nezaposlene čine mnoge poslove neprofitabilnima. Studija koju su uradili u kompaniji „Rid in partneršip“ o traženju posla u Velikoj Britaniji 2010. godine pokazala je da je, u proseku, cena pronalaženja posla (pristojna odeća, putovanja za intervjue, prekvalifikacije, itd) koštaju 146 funti, plus 128 funti koje radnik potroši u prvom mesecu rada (kada nema platu). Rezultat je da prihodi od mnogih privremenih i slabo plaćenih poslova jednostavno nisu pokrivali troškove života, odnosno održavanja radne sposobnosti.
Ostale mere vlasti dovele su do sličnih posledica – neodgovornosti poslodavaca, smanjenja radničkog standarda i pogoršanja uslova rada. U Britaniji su pokušali sa davanjem kompanijama 2.500 funti za svakog onog koga zaposle, a koji je pre toga bio nezaposlen više od šest meseci, što je dovelo do povećanja privremenog zapošljavanja. U SAD-u se ista stvar desila i sa poreskim olakšicama za firme koje bi zaposlile nezaposlene. U Južnoj Koreji, subvencije za zapošljavanje su dopunjene zahtevom da zaposleni pristane na platu za trećinu nižu od radnika koji su već zaposleni u preduzeću, kao i da se odreknu prava na pregovaranje o visini zarade.
Uopšteno govoreći, danas je teško poverovati u mogućnost ukidanja privremenog zaposlenja – pogotovo zato što i mladi i stariji, prema anketama, cene potencijalne mogućnosti „fleksibilnosti“ i promene. Zato sociolozi rada predlažu da se pažnja usredsredi na poboljšanje uslova najgoreg rada, pružajući svim građanima (pa i manje ili manje stalnim migrantima) bezuslovni osnovni dohodak (ili pojednostavljenje i bezuslovne beneficije), kao i da se omogući organizacija prekarijata kao klase, koja bi imala političke predstavnike.
Dosadašnja praksa država da zaposle građane na bilo koje radno mesto, zapravo dovodi do obrnutog efekta. Umesto da im poslodavci koji uzmu novac od države da nekoga zaposle dodele pristojno radno mesto, koje bi im se svidelo (i istovremeno imali finansijski misao), događa se sasvim suprotno. Vlasnik firme uzme novac i gleda da njemu što više ostane. Takođe države su se obavezale da će kapitalistima obezbediti jeftinu radnu snagu, što im „vezuje ruke“. Neophodno je dati priliku svakom čoveku da napusti posao koji mu ne odgovara i koji je ispod ljudskog dostojanstva.
Takođe je potrebno redefinisati kategoriju „rada“. Na primer, savremena žena nema samo karijeru (nestalni posao i određenu platu), nego se brine o deci, ostarelim roditeljima i domaćinstvu. Takve obaveze (plus samostalno usavršavanje i povećavanje kvalifikovanosti) mora se uvrstiti u rad. U rad se moraju uvrstiti i sve vrste volonterskih delatnosti.
No, ono što je važno jeste da prekarijat stekne puno saznanje o sebi, da stekne svoj klasni identitet koji će mu omogućiti da stvori adekvatni društveni odgovor. Naime, jasno je da prekarijat po opisu podseća na klasični Marksov lumpenproletarijat. Nalazi se u nezavidnom, nestabilnom položaju, ali uz jednu veliku razliku. Proletarijat se okupljao u fabrikama, a prekarijat je „razasut“, čime se onemogućava njegovo okupljanje i društveno delovanje, te je stoga za vlasnike kapitala bezopasan.
Jasno je da je nova klasa koja se u nauci prepoznaje pod imenom prekarijat nova društvena pojava karakteristična za tržište rada XXI veka. Prema podacima Ujedinjenih nacija u većini država sveta prekarijat je dostigao od 30 do 40 posto u radnosposobnom stanovništvu, tako da upravo ova klasa definiše sliku mnogih savremenih društava.
Prekarijat (nestabilni, negarantovani) je klasa društveno deprivilegovanih ljudi, koji nemaju garantovano radno mesto. Prekarijat čine radnici koji dobijaju povremene poslove ili se bave kakvim privatnim poslom. Za prekarijat je karakterističan nestabilni socijalni položaj, slaba socijalna zaštita i odsustvo socijalnih garancija, nestabilni prihodi i deprofesionalizacija (bave svim i svačim). Pored toga, prekarijat je odstranjen od rezultata rada (njih prisvaja poslodavac) i odbačen od društva i važnijih društvenih grupa (koje se koriste njihovim radom).
Britanski ekonomista i sociolog rada profesor Haj Stending u savremenom zapadnom društvu nabraja pet grupa, po kriterijumu rada: Elita (ograničen broj ekstrabogatih ljudi), Salariat (viši srednji sloj, koji ima stabilna radna mesta, plate i profesije i u osnovi ga čine rukovodioci radnika), Profesionalci (ljudi sa stabilnim položajem blagodareći svom znanju i umeću), Serdcevina (stara radnička klasa) i Prekarijat (socijalno deprivilegovani ljudi, bez stalnog radnog mesta).
Prekarijat se pojavio kao posledica negativnih uticaja globalizacije svetske ekonomije i predstavlja produkt neoliberalizma. Ljudi koji pripadaju klasi prekarijat su svesni svog položaja, a varijante njihovog ponašanja su veoma različite: mirenje sa sudbinom, aktivna borba za popravljanje svog položaja i akcije protiv režima koje uključuju i nasilnu (kriminalnu) delatnost.
Da podsetimo da se radi o već klasičnoj protivurečnosti u kapitalizmu – protivurečnosti između rada i kapitala, a koja je očigledno, postala aktuelna i u XXI veku. Međutim, kapital se u liberalno-globalnom-finansijskom svetu aktivno proučava, što se ne može reći za rad. Malo je reći da su u svetu radnici volšebno „iščezli“, da se više ne obraća pažnja na njih, a da na kršenje prava zaposlenih malo ko obraća pažnju. Drugim rečima, kapitalisti su pobedili.

Piše: Zoran Milošević za pecat.co.rs

Podijeli vijest na:

Pretplata
Obavijesti o
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
Pregledaj sve komentare