15. Juna 2019.

Račun na Ist riveru

Big Portal

Piše: Nikola Vrzić

Šta se zapravo krije iza neuspešne operacije nagovaranja Prištine da odustane od taksi na robu iz centralne Srbije (i Bosne i Hercegovine), kako je ovonedeljna sednica Saveta bezbednosti Ujedinjenih nacija, posvećena Kosovu i Metohiji, ogolila stavove Rusije i Kine, i zašto se Amerika sad protivi „postavljanju veštačkih rokova“ za sporazum Beograda i Prištine

Jednu utešnu procenu izneo je ovih dana čovek kome nikada u dosadašnjoj karijeri, pa tako valjda ni sada, na kraj pameti nije palo da pokuša da nas uteši. Ali je Danijel Server, nekadašnji američki diplomata i sadašnji profesor vašingtonskog Univerziteta Džons Hopkins, a koji inače tamo slovi za eksperta za Balkan pa ga zato i pitaju za mišljenje, upravo to učinio – utešio nas je, doduše, tek do prve sledeće prilike zbog koje ćemo se iznova zabrinuti – kada je u intervjuu za „Glas Amerike“ rekao da je „Aleksandar Vučić dokazao da, u ovom trenutku, ne traži iskreno rešenje za spor sa Kosovom… Mislim da se ljudi ovde zanose time da je (on) spreman da napravi istorijski kompromis“.
I ta je Vučićeva neiskrenost u traženju istorijskog kompromisa, ako se profesor ne vara u proceni, zapravo jedino što se od njega traži u ovom trenutku. Jer bi takav kompromis, rečima Džona Erata, zamenika direktora za Evropu i Rusiju u Savetu za nacionalnu bezbednost SAD, takođe izgovorenim za „Glas Amerike“, vodio „normalnijoj situaciji, članstvu Kosova u Ujedinjenim nacijama i drugim međunarodnim organizacijama“ što naravno nije u skladu ni sa Ustavom Srbije ni sa Rezolucijom 1244 Saveta bezbednosti Ujedinjenih nacija. A to je, kako ćemo videti, daleko značajnije nego što se čini.

AMERIČKI ROKOVI Situacija, elem, ne samo da ni izbliza nije ovoliko normalna (da bismo svi od nje, tako normalne, morali da poludimo) već je znatno kompleksnija nego što se to možda čini na prvi pogled.
Počev od stava Sjedinjenih Država. Već smo prošle nedelje ukazali na ocenu bivšeg američkog diplomate Kristofera Hila da je „Vašington praktično digao ruke od kosovskog pitanja“ i da su SAD postale „nevažne tamo gde bi trebalo da budu važne, kao recimo u rešavanju preostalih pitanja na Balkanu“.
Sličan će sentiment ovih dana izraziti i već spomenuti Server – „Lično, nisam toliko za rana i brza rešenja, jer uviđam o koliko se teškim temama radi… Uveren sam da će biti potrebno više vremena i strpljenja… Mislim da trenutno ne postoje uslovi za postizanje sporazuma koji bi imao neke šire razmere“ – no još je interesantnije, pa i intrigantnije, što se ovakvom načinu rezonovanja sad pridružuje i aktivni predstavnik vašingtonske administracije, zamenik pomoćnika američkog državnog sekretara Metju Palmer, koji kaže „ne gledamo na ovo kroz neke vremenske okvire“, i „da li će to biti ove godine, ne mogu da predvidim“, i „ne mislim da bi postavljanje veštačkih rokova pomoglo u tom procesu“, „potrebno je vreme da se to reši“, a to što treba da se reši jeste dogovor „koji može da se ’proda’ javnosti obe zemlje“…
Do daljeg otvorenim ostaje pitanje pravih razloga ovakvog raspoloženja u Vašingtonu. Da li je to zaista nezainteresovanost administracije Donalda Trampa o kojoj govori Hil, ili svest o nemogućnosti brzog uspeha kakvu opisuje Server, ili je pak sve ovo podli plan kuvanja poslovične žabe i pripremanja javnosti kako sugeriše Palmer? Ili je reč o uobičajeno podloj nameri, ali nameri koja (za promenu) nije naročito usmerena protiv Srbije, već protiv Evrope koja bi se još jednom raskrinkala kao nesposobna i neefikasna ako ne bi izdejstvovala dogovor Beograda i Prištine. I to pogotovo sada, kada su se u njihov dijalog direktno uključili nemačka kancelarka Angela Merkel i francuski predsednik Emanuel Makron, a nikoga većeg od njih Evropa niti ima niti može da ponudi.
Kako god, iz citiranih stavova stiče se utisak da u ovom trenutku Vašington zaista, takoreći, oduzima gas i ne pritiska nas koliko bi inače mogao da požurimo sa sklapanjem sporazuma koji bi u sadašnjim okolnostima po definiciji morao da bude nepovoljan po Srbiju.

TAKSE I LOBIRANjE Sve ovo, naravno, ne znači i da se Vašington potpuno samoisključio iz ovoga što nam se događa.
O tome govori i delimično razjašnjenje situacije koja nas sve, već duže vreme, zbunjuje poprilično; ta neshvatljiva istrajnost Prištine u odbijanju zahteva Amerike, a s njom i Nemačke i Francuske, da ukine takse na proizvode iz centralne Srbije i Bosne i Hercegovine.
Kao što se i slutilo, nije Priština iznenada postala imuna na pritiske svojih zapadnih pokrovitelja nego je stvar u tome što je pritisak usmeren (i) na drugu stranu.
Evo o čemu je reč, a reč dajemo Džonu Eratu iz Saveta za nacionalnu bezbednost SAD: „Važno je upamtiti da, iako su carine neposredna prepreka (za nastavak dijaloga), uvedene su s razlogom. Kao reakcija na kampanju povlačenja priznanja nezavisnosti Kosova koju Srbija vodi… I zato je važan naš savet da se carine ne ukinu u potpunosti, već da se privremeno suspenduju – kao nekakav vid testa… A test bi bio – odustaje li Srbija od kampanje povlačenja priznavanja nezavisnosti Kosova? Ako je tako, to ukazuje da stvari tumače ozbiljno i to je dobar potencijal za napredak. Međutim, ako se ta kampanja nastavi, ako srpska strana ne bude iskrena u pregovorima, onda bih se založio za vraćanje carina.“
I ambasador SAD pri UN Džonatan Koen, stoji u agencijskim izveštajima sa sednice Saveta bezbednosti UN, rekao je da „Kosovo treba da ukine takse na robu iz Srbije, dok Srbija treba da ’prestane s provokacijama i kampanjom protiv nezavisnosti Kosova’“, a i zamenik nemačkog ambasadora u UN Jirgen Šulc na sličan je način, dakle u istom dahu, pozvao Prištinu da ukine takse a „Beograd da prestane da lobira za ukidanje priznanja nezavisnosti Kosova“.
Sve nam ovo jasno govori da su ta dva pitanja povezana. I da pritisak, u suštini, nije usmeren na Prištinu koliko je na Beograd. I da će eventualna suspenzija prištinskih taksi zapravo značiti da je Beograd popustio pod zahtevima da prestane s ometanjem samoproglašene kosovske nezavisnosti.
S tim u vezi, i to direktnoj, jeste i sudbina najavljenog sastanka zapadnobalkanskih lidera s Angelom Merkel i Emanuelom Makronom u Parizu, najavljenog za 1. jul. Jer, rekao je predsednik Srbije, „vrlo je moguće, ili gotovo verovatno, da neće biti sastanka lidera regiona u Parizu jer su male šanse da rukovodstvo u Prištini do tada ukine takse na robu iz Srbije i BiH. Zvanični Beograd će svakako ići u Pariz ako dobije poziv, ali je moja procena da, nažalost, neće biti uslova za održavanje sastanka“.

RUSIJA I KINA No sve i ako tog sastanka bude, pa čak i u izrazito hipotetičkoj i naročito nepovoljnoj varijanti da, ne samo u Parizu već i u budućnosti kakvu ne možemo da poželimo, bude postignut nekakav sporazum koji bi izašao iz okvira Rezolucije 1244 Saveta bezbednosti UN, lako bi moglo da se dogodi da je sve to bilo samo mnogo buke ni oko čega, odnosno klasičan primer pravljenja računa bez krčmara na Ist riveru u Njujorku.
I to je, kad se samo malo bolje razmisli, osim što je najsnažnija, bila i najvažnija poruka koja je mogla da se čuje ovog ponedeljka na sednici ovog saveta.
Jer „Kina smatra da je najbolji način za rešavanje kosovskog pitanja dogovor Beograda i Prištine u okvirima Rezolucije 1244“, a osim toga i da je „izuzetno važno da Savet bezbednosti ostane fokusiran na kosovski problem“, reči su Vu Haitaoa, zamenika kineskog ambasadora u UN, a isto je to, pa i za nijansu eksplicitnije, izgovorio i Vuov ruski kolega Dmitrij Polanski, kazavši da je „ruska pozicija poznata“, a to je „kompromisno rešenje zasnovano na Rezoluciji 1244“, te da je, i tu je ključ i jedne i druge poruke koju sad ističemo, „potrebno da se obe strane dogovore, a da to odobri i Savet bezbednosti Ujedinjenih nacija“.
A Kina i Rusija tu imaju pravo veta. U prevodu s diplomatskog rečnika, pod uslovom da je ikakav prevod uopšte potreban, od one normalne situacije u obliku članstva Kosova u Ujedinjenim nacijama, o kojoj govori Džon Erat, nema ništa. Ma koliko pritiskali Beograd na to, jer od Beograda i ne zavisi koliko od Pekinga i Moskve, kao što su Vu i Polanski i podsetili u Savetu bezbednosti.
A to na kraju krajeva znači da ozbiljnih razloga za preterani pesimizam, ma koliko nas uveravali u suprotno, ipak nemamo… I to ne smemo da izgubimo iz vida.

Piše: Nikola Vrzić za pecat.co.rs

Podijeli vijest na:

Pretplata
Obavijesti o
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
Pregledaj sve komentare