6. Jula 2019.

Putinizam protiv natokratije

Big Portal

Piše: Bojan Bilbija

Nisu „ideje liberalizma“ pale zbog Putina, već je politički i socijalni sistem u Rusiji koji kopiraju populisti u Evropi rezultat delovanja zapadnih krugova, suprotno interesu njihovih građana

Samit G20 u Osaki bio je još jedna prilika za susret lidera najmoćnijih država sveta. Ovog puta, međutim, protekao je u atmosferi drugačijoj od one na koju smo navikli, kada Zapad diktira ponašanje ostatku sveta. Osim Donalda Trampa, koji je uvek u centru pažnje zbog ekscentričnog ponašanja i izjava, glavni junaci – ne prvi put – bili su ruski i kineski lideri Vladimir Putin i Si Đinping. Za razliku od zapadnih kolega, nisu pokušavali nikome ništa da nameću, ali su svi budno slušali njihove poruke. Dok je Si pažnju mamio u svojstvu globalnog ekonomskog lidera, od koga zavise svi tokovi robe i novca, prvi čovek Rusije je prepoznat kao ključni politički partner bez koga nije moguć stabilan međunarodni poredak. To su Zapadnjaci dobro razumeli, ali ne mogu da prevaziđu sukob sa Moskvom i prekinu politiku kažnjavanja i sankcija, jer bi time na očigled celog sveta priznali svoju i nemoć svog „liderstva“ u savremenom svetu. A to se ne sme dopustiti, pobeda „autoritarnog Putina“ nad liberalnim demokratama, bez obzira na to što štetu trpe svi, a posebno zapadni biznis.


NOVA ARHITEKTURA POVERENjA Mnogi su zato bili iznenađeni iskrenošću jednog od vodećih svetskih liberala, francuskog predsednika Emanuela Makrona, koji je u Osaki govorio o „neophodnosti novog partnerstva sa Rusijom na osnovu poverenja i bezbednosti“. Makron je ukazao da Rusija i Evropa imaju mnogo zajedničkih pitanja za razmatranje, od situacije u Siriji i Ukrajini, preko afričkog kontinenta, pa do globalne bezbednosti i nuklearnog razoružanja. „Mi treba da izgradimo novu arhitekturu poverenja i bezbednosti između Evrope i Rusije. Mi možemo, takođe, da izgradimo novo partnerstvo“, poručio je francuski lider. Kako je istakao, Evropa bi trebalo da stvori „novu gramatiku“ odnosa sa Moskvom, pod uslovom da obe strane preduzmu napore, uključujući i rešavanje problema sajberpretnji. Iz Kremlja su saopštili da je „Makron pristalica davanja impulsa u trgovinsko-ekonomskoj i kulturnoj sferi“, dodajući da se priprema rusko-francuski susret u formatu „dva na dva“ – ministara spoljnih poslova i odbrane dve zemlje.

I Putin je dao svoj „impuls“ ovim izjavama. Posle susreta sa odlazećom britanskom premijerkom Terezom Mej, koja ga je dočekala sa „kamenim licem“, kako su preneli zapadni mediji, ruski predsednik je bio jasan. „Ona je svoju poziciju iznela u prilično tvrdoj formi, a ja sam joj saopštio rusku poziciju o nizu problema koji opterećuju naše odnose. Naše aktivnosti prema partnerima uvek će biti kao u ogledalu: kako se prema nama odnose, tako ćemo se i mi odnositi“, rekao je predsednik Rusije. Dodao je da Moskva ne namerava da preduzima bilo kakve agresivne akcije protiv drugih zemalja. To je bio odgovor na pitanje zapadnih novinara o „ruskoj agresiji“, a sve u sklopu nastavka tenzija zbog trovanja britanskog agenta i bivšeg saradnika ruskog GRU Jurija Skripalja i njegove ćerke, 5. marta 2018. godine.

Prethodno, prošle nedelje, u intervjuu londonskom „Fajnenšel tajmsu“, Putin je rekao da ta priča „ne vredi ni pet kopejki“. „Slušajte, cela ta gužva oko obaveštajaca i kontraobaveštajaca ne vredi ozbiljnih međudržavnih odnosa. Kako bi rekli kod nas u Rusiji, ta špijunska priča ne vredi ni pet kopejki“. Još ranije, u decembarskom obraćanju naciji, Putin je rekao da je „slučaj Skripalj“ iskorišćen kao povod za napad na Rusiju. „To je politizovani rusofobni pristup. To je samo povod za organizovanje još jednog napada na Rusiju. Da nije bilo Skripalja, nešto drugo bi izmislili“, naglasio je Putin i ocenio da je cilj napada samo jedan – obuzdati Rusiju kako potencijalnog konkurenta. Za mnoge eksperte je očigledno još nešto: i sankcije Moskvi zbog raznih „Skripalja i Ukrajina“, imaju isti cilj.

Rusija i Evropa imaju mnogo zajedničkih pitanja za razmatranje: Emanuel Makron


Zato ruski lider, koji je nedavno produžio kontrasankcije Zapadu do kraja 2020. godine, naglašava da će primenjivati recipročne mere. Kako su iz Kremlja mnogo puta poručivali – nije Rusija prva započela sa primenom kaznenih mera, pa ih neće prva ni povlačiti. Utoliko su zanimljivije reči Makrona da treba „obe strane da preduzmu napore“, što je u duhu mogućeg kompromisa. Ako je Evropa na sankcijama Moskvi izgubila 240 milijardi dolara, Rusija 50, a SAD samo 17, onda je očigledno ko je izvukao najdeblji kraj, a ko je uspeo da jednim udarcem oslabi dva najveća konkurenta. Ako se doda da se ruska politika za proteklih pet godina nije promenila ni za jotu, vidi se da su kaznene mere – i žrtve koje je Evropa podnela – bile uzaludne.

DA LI JE PUTINIZAM BUDUĆNOST ČOVEČANSTVA Ne samo što politika Kremlja nije postala popustljiva, već je po mnogim pitanjima i učvršćena. Stvoren je konsenzus u društvu da ustupci Zapadu ništa dobro nisu doneli i da se sa time mora prekinuti. Ojačana je svest, posebno posle vraćanja Krima, odbrane Donbasa i uništenja glavnih terorističkih gnezda u Siriji, da se Rusija vratila na međunarodnu arenu puna pouzdanja, snage i uticaja na globalnu politiku. Zbog embarga na uvoz zapadnih poljoprivrednih proizvoda, oporavila se prehrambena industrija, pa je Moskva izrasla u izvoznika hrane, pre svega na regionalnom tržištu. Nakon pada cena nafte kao posledice akcija SAD protiv ruskog energetskog sektora, sazrela je svest da se može opstati i bez „energetskog dopinga“.

U izvesnom smislu, posledice sankcija tako se mogu sagledavati i u pozitivnom kontekstu. Najveća korist je uklanjanje zavisnosti od zapadne ekonomije i politike i jačanje domaćih kapaciteta. Došlo je do jačanja veza sa Kinom i zadatak Kremlja je da jedna patološka zavisnost – od Zapada, stvorena tokom devedesetih godina prošlog veka – ne bude zamenjena drugom. Za Moskvu je od izuzetne važnosti da njeni ekonomski i politički odnosi budu balansirani, bez preteranog vezivanja za istočne ili zapadne centre moći. Premeštanje težišta sa SAD i Evrope na Kinu, Rusiji je koristilo, ali je moguće da sada dolazi vreme oporavak odnosa sa Zapadom, prvenstveno sa Evropom, što Makronova izjava nagoveštava.

Da se nešto menja, svedoči i reakcija na Putinov intervju „Fajnenšel tajmsu“, objavljena u, takođe londonskom, „Gardijanu“. Autor Oven Džons tako je napisao da je ruski lider „bio u pravu, izjavivši o krahu liberalizma“. Putin je rekao da je „takozvana liberalna ideja definitivno prevaziđena“, jer je u „suprotnosti sa interesima ubedljive većine stanovništva“ i ona predviđa da „uopšte ne treba ništa raditi“. „Ubijaj, pljačkaj, siluj, ništa ti se neće desiti jer ti si migrant i treba štititi tvoja prava. Kakva prava? Prekršio si zakon – snosi kaznu“, rekao je Putin. Džons je ocenio da je autoritarizam ruskog rukovodstva dominantna ideologija, da cvetaju ideje populizma, a demokratski atributi služe isključivo za njihovu demonstraciju, dok je suština demokratije izgubljena. „Budućnost čovečanstva zaista može biti putinizam“, zaključuje autor i pojašnjava da je liberalizam u opadanju. „Svet se suočio sa fatalnim spojem smanjenja teško stečenih ženskih i manjinskih prava i pogoršanja ekonomske i socijalne nestabilnosti“, napisao je Oven Džons.

ZBIJANjE NACIONALNIH REDOVA Istina je, svakako, negde po sredini. Nisu „ideje liberalizma“ u Evropi zamrle zbog Putinovog autoritarizma, već obrnuto – nastanak specifičnog političkog i socijalnog sistema kakav vlada u Rusiji, a sve češće ga kopiraju takozvani populisti u Evropi, rezultat je delovanja liberalnih krugova Zapada koji decenijama sprovode politiku koja nije u interesu njihovih naroda i većine građana. Da li je prosečan Amerikanac srećniji zbog desetina hiljada svojih poginulih i ranjenih sugrađana u agresivnim ratovima za poslednje tri decenije? Da li je postao bogatiji i socijalno zaštićeniji, imajući u vidu bilione dolara za naoružanje i snabdevanje NATO-a i armije SAD? Da li su mu prava zaštićenija kada je njegova vlada donela zakone koji omogućavaju uspostavljanje totalne kontrole i zadiranje u građanske slobode, pod izgovorom borbe protiv terorizma?

I da li Rusija, dok joj Zapad gomila trupe na granici, treba da odgovori „liberalno“ i širom otvori vrata „natokratiji“ – ili da reaguje odlučno, zbijanjem nacionalnih redova? Putin je odgovor dao i nije njegova krivica što sve više ljudi u Evropi oseća da je stari poredak „definitivno prevaziđen“. Izgleda da, prateći rezultate nedavnih izbora u Evropi, i Makron to razume. Zato predlaže „novu arhitekturu poverenja i bezbednosti između Evrope i Rusije“.

Piše: Bojan Bilbija za pecat.co.rs

Podijeli vijest na:

Pretplata
Obavijesti o
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
Pregledaj sve komentare