Vijest o njegovoj smrti saopštilo je Udruženje književnika Republike Srpske čiji je bio član. Komemoracija će biti održana u ponedjeljak, u 10 časova, u velikoj sali Banskog dvora, a sahrana u srijedu, u njegovim rodnim Kačulicama kod Čačka.
Smrt ovog velikog čovjeka potresla je njegove prijatelje, kolege i đake, a o tome koliko je bio poseban za “Glas Srpske” govorila je njegova prijateljica i koleginica, profesorica srpskog jezika i književnosti u banjalučkoj Gimnaziji Sandrijela Kasagić kazujući da su ga juče očekivali na školskoj slavi.
“Iz čudesnog prijateljstva sa njim i našeg zajedničkog radnog dela života u Gimnaziji, ostao mi je dobro upamćen njegov smeh. Bio je čovek naizgled obične pojave, ali neobičnog duha. Iako je bio u godinama, nisam imala utisak da ih ima, zato što je uvek bio raspoložen za nove ideje i planove, za društvo, za malo razgovora, a za književnost naročito”, ispričala je ona.
Istakla je da su voljeli da razgovaraju o knjigama, a kazala je da je Levajac postavljao razne tekstove na pozorišne daske.
“To mu je bila strast i dok je radio, često je sa đacima pravio predstave. Družili smo se kao kolektiv posle tih predstava, jer nam je bilo zadovoljstvo da se okupimo i da se nasmejemo, da razmenimo koju ljudsku reč koja danas sve više nedostaje”, rekla je Kasagićeva.
Kako je kazala Levajac je napisao mnogo knjiga, ali među njegovim temama dominiraju Banjaluka i Gimnazija.
“Njegovi, možda najbolji tekstovi bili su o događajima sa đacima i kolegama. Znao je da napravi anegdotu od najobičnijih stvari, dosetkom ili upadicom. Voleo je svoj posao i bio je okrenut ka školi. Kod nas u Gimnaziji je ostalo njegovo nerealizovano delo, TV drama o Gimnaziji. Čekali smo da dođe da razgovaramo o tome , jer je hteo da se ekranizuje taj školski život, onako kako ga je on video i doživljavao, a kojim je bio preokupiran”, objasnila je Kasagićeva.
Naglasila je da je Levajac bio popularan među učenicima, jer je imao posebnu harizmu te da su za njim djeca hodala kao opčinjena.
“Đaci su ga pomno slušali, a imao je neobične profesorske metode. Uradio je mnogo za Gimnaziju i to stvari koje su bile neobične za ono vreme. Osnovao je estradni, dramski i umetnički klub, te časopis, ali i sekcije. Drago mi je da sam ga poznavala, a 2002. godine smo se koleginica Aleksandra, Levajac i ja obukli u šumadijsku nošnju i napravili veliku zabavu u Narodnom pozorištu RS i tako ga ispratili u penziju”, kazala je Kasagićeva i dodala da je sve što se tiče Levajca bilo drugačije.
Književnik, novinar i bivši učenik profesora Levajca Goran Dakić kazao je za “Glas” da je to bio šarmantan, zabavan i duhovit čovjek.
“Pazio je na one koje je volio više nego što bi oni pazili i na sebe i na njega. Sve suvišno je odbacivao. Pravio je prostor kad god je mogao za pjesmu i za druženje. Književnosti je ostavio mnogo. Govoriti o Levajcu znači, prije svega, govoriti o jednom duhu koji je bio neponovljiv. Pet decenija je stajalo između nas, a to nijednog jedinog trenutka nisam osjetio. Na takav poredak stvari pristaju samo oni koji su neopterećeni sobom krenuli u svijet. Levajac je bio i možda posljednja iskrena i čestita duša ovog grada”, naveo je Dakić.
Profesor Filološkog fakulteta u Banjaluci Duško Pevulja objasnio je za “Glas” da će Levajac ostati u sjećanjima svojih đaka kao neko ko im je otkrivao tajne čudesnog svijeta umjetnosti riječi.
“Od mnogih đaka profesora Levajca čuo sam da je svoj posao radio na način kako to skoro niko danas ne radi u našem posrnulom školstvu, učeći ih da ljube književnu umjetnost, što je mnoge opredijelilo i da studiraju književnost, da krenu stopama svoga profesora”, rekao je Pevulja.
Govoreći o njegovom književnom opusu izdvojio je roman “Jopet sudanija”, koji je kako je kazao njegovo reprezentativno djelo koje se na lijep način doziva sa velikim prethodnikom Petrom Kočićem, čiji umjetnički svijet je vaspostavljen snagom individualnog talenta, a ne podražavanjem.
Književnik Mirko Vuković je ispričao da je Tihomir Levajac svojedobno stao u odbranu jednog hrasta.
“Organizovao je proteste i kao štit ispred sebe stavio priču koju je napisao o starom hrastu, posljednjem preživjelom od ogromne šume koja je nekad spajala Banjaluku i Laktaše. Taj je hrast “porod ovoga vremena” zarade zarad, grabeći svaki pedljić zemlje u htijenju da zida zgradurine, sabio i zarobio u tijesni kvadratić u betonu, potkopao mu korijenje i osudio ga tiho umiranje u sasušivanju, ud po ud. Živog ga sahranio u betonskom sarkofagu”, ispričao je Vuković.
Dodao je da nema slučajnosti, da nije slučajno što je baš Tiho Levajac stao u odbranu hrasta.
“On je bio jedan takav hrast. On i taj hrast su bili u srodstvu. Ne u krvnom, nego u onom srodstvu višega reda, u duhovnom. Levajac je bio jedan od posljednjih izdanaka onog starog svijeta koji je cijenio klasične vrijednosti i živio po principima tog svijeta koji polako odumire i sahne pred vulgarnošću novovremenog koje se zaklinje u “napredak”. Kako u životu, tako i u literaturi, ali i u svome pedagoškom radu. Stajao je na posljednjoj, rekao bih, liniji odbrane humanosti, ljudske empatije, širokogrudosti, čovjekoljublja, obrazovanja sa obrazom, znanja i posvećenosti”, objasnio je Vuković za “Glas Srpske”.
Kako je kazao ne zna da li je hrast u Novoj varoši još među živima, ali od jutra na Svetoga Savu Srpskog, Levajac neopozivo nije među nama, ali živio je onako kako je pisao da je živio taj hrast”Jednom nogom u sadašnjosti, drugom u bezvremlju.”
Književnik i profesorov prijatelj Vid Vukelić nam je kazao da su nedavno razgovarali o novim projektima.
“Kad god do mene dopre vijest da je profesor Levajac objavio novu knjigu, kroz mene prostruji toplina nalik na “Odsjaj duha”. Vidim ga kako pored “Starog hrasta” sanja Kanadu i Moskvu, praćen “Čarnim očima”, zagledan u “Maštu”, “Taštinu” i “Ništa”. On je prijatelj kojeg “srećom srećem” pa čak i kad “jopet” govori o “Sudaniji”. On preciznom mišlju mjeri svaku riječ i srpski narod uvjerava da je pravednik i grešnik. Levajac nam svojom pojavom donosi radost i “Početak leta”, odnoseći nas na krilima svog vedrog duha čak do “Kuvajta”. Sad ga vidimo krilatog kao “Priču koja luta svijetom” i prikuplja najsjajnije zvijezde prosute po vremenu, da bi za nas svjetlucale u obliku njegovog “Osmeha”, poručio je Vukelić.
Kako je kazao neka nam njegova dobrota bude svetionik, da se ne bismo izgubili u burnim vremenima.
“Kad god sam ga pitao kako je, odgovorio bi mi:”Nisam kao ti, mnogo sam bolje!” I svi mi smo bolje i bolji što smo ga poznavali”, dodao je on.
Neobičan čitalac
Književnik i bibliotekar u NUB RS Berislav Blagojević je istakao za “Glas Srpske” da je profesor Levajac imao izuzetno dobar čitalački ukus, jer je čitao knjige koje je rijetko ko tražio i čitao u NUB RS.
“Dešavalo se da uzima knjige recimo iz filozofije koje niko nije uzimao da čita po 20 godina”, kazao je Blagojević.
“Levajčevo sokače”
Kako je kazala Kasagićeva Levajac je radio u Gimnaziji više od 30 godina.
“Nedaleko od ove škole je živeo, a u tom stanu je i preminuo, a tu ulicu kod Gimnazije po njemu smo zvali “Levajčevo sokače”. Tako da sve ovo ovaj krug oko Gimnazije nas asocira na njega, jer je to tako sve bilo”, rekla je ona.
