Dobrina je 1993. godine zastala pred zemnim ostacima svog stradalog sina, tačnije, pred njegovom lobanjom, pršljenom, tri rebra i lijevom lopaticom. Odmah je prepoznala po navlaci za zube da je to njen Živan, momak koji je ubijen sa 24 godine. Obgrlila je lobanju i zakukala.
“Prepoznala sam mog Živana po navlaci za zube, uzela sam njegovu lobanju u šake i cvilila sve dok glas nisam izgubila, a oči mi pobijelile. Presudili su mi tog dana, ja sam u grobu već 23 godine”, rekla je Dobrina u izjavi za medije 2016. godine.
Živan je stradao u selu Ratkovići kod Srebrenice, pošto su pripadnici armije BiH upali, palile kuće i ubijali ljude…
Selo, u kom je prije rata živjelo 338 Srba je opustelo, a majka nije mogla da smogne snage da se vrati na ognjište gdje je odgajala sina. Do svoje smrti živjela je kod Bratunca.
“Duša me strašno boli. Mogla sam umrijeti u selu, kuća spaljena, nema mi djeteta… Preklinjala sam da me sklone odatle, nisam mogla to da izdržim. Tugujem, sama sam. Plačem i samo plačem, oči mi se nisu još osušile. Izvadili su mi srce iz grudi, živim bez srca, bez mog Živana, ne znam ni kako sam živa”, govorila je kroz plač.
(Telegraf.rs)
