3. Augusta 2019.

POLITIČKA ZLOUPOTREBA OPTUŽBI ZA ŠPIJUNAŽU

Big Portal

Piše: Ljuban Karan

U kvazidržavi Kosovo lepeza lažnih optužbi protiv Srba proširena je i na krivično delo špijunaže, a sve u cilju zastrašivanja i podsticanja tihog egzodusa

Vlastima lažne države „Kosovo“ sve je dozvoljeno kada su u pitanju pritisci na Srbe i provociranje Srbije. Svuda u svetu hapšenje špijuna prerasta u obaveštajnu aferu koja privlači pažnju svetske javnosti, sem na „Kosovu“.
Hapšenja obaveštajaca sprovode se u tajnosti, uz nastojanje da s tim bude upoznat samo onaj ko mora. Zašto? Iz prostog razloga što u kontraobaveštajnom radu nije najveći uspeh uhapsiti i osuditi špijuna nego stvoriti uslove da se on za kratko vreme prevrbuje i maksimalno iskoristi za kontrašpijunažu, dezinformisanje i zbunjivanje obaveštajne službe koja ga je do tada koristila. Tako je kada je u pitanju obaveštajni sudar ozbiljnih država i njihovih službi. Na Kosovu, međutim, ta opšteprihvaćena pravila ne važe. Nije ovde cilj da se dokaže špijunaža nego da se pokrene i vodi sudski proces i da se visokim zaprećenim kaznama dodatno zastrašuju Srbi i tako nateraju da odu sa Kosova i Metohije.

STRAH OD PODMETANjA DOKAZA Početkom jula kosovska policija je na prelazu administrativne linije prema centralnoj Srbiji Bela zemlja uhapsila i za špijunažu optužila Trajana Trajkovića, direktora Osnovne škole „Mladen Marković“ iz Vitine, i Dalibora Dajića, direktora Tehničke škole u Vrbovcu. Mora se priznati da kosovske vlasti uz pomoć svojih zapadnih mentora to vešto rade – pored poznatog arsenala lažnih optužbi, odabrana je nova, dovoljno specifična metoda da privuče maksimalnu pažnju Srba, a da kao obaveštajna afera ne privuče pažnju svetske javnosti. Albanci na Kosmetu pokazali su se kao dobri učenici kada su u pitanju institucionalni pritisci na Srbe. Naučili su od Hrvata da je mnogo veći psihološki efekat za pokretanje tihog egzodusa ako su optužbe lažne i ako se bez razloga hapse i proganjaju ugledni Srbi.
Optužba kojom treba da se dokaže špijunaža potpuno je smešna: „Postoji osnovana sumnja da su Trajković i Dajić 10. jula, na osnovu zahteva MUP-a Srbije – Koordinacionog centra za KiM u Vranju, pokušali da u Beograd pošalju dokumenta o pojedinim srpskim zvaničnicima u opštinama Klokot i Vitina“. Potpuno besmislene inkriminacije, jer ako se radi o „zvaničnicima“, znači javnim ličnostima, podaci o njima treba da budu javni i dostupni najširoj javnosti. Smešno je i pomisliti da se do podataka o njima dolazi špijunažom. Ali znaju oni šta rade, što je veći apsurd, to je veći psihološki pritisak na Srbe, jer takve i slične optužbe se sutra mogu „prišiti“ svakom Srbinu na Kosmetu.
Nakon dva dana provedena u pritvoru, ova dva ugledna čoveka puštena su da se brane sa slobode. Time stvari postaju još besmislenije – znači optužba nije odbačena nego ostaje da zamajava, opterećuje i nervira, ne samo njih dvojicu i njihove porodice nego i sredinu u kojoj žive, ceo srpski narod na Kosmetu, pa i Srbiju kao državu. Zapadni svet će, naravno, razumeti i ovaj, kao i sve druge sulude poteze Prištine. Pravdaće ih time što „Kosovo“ navodno nema obaveštajnu i kontraobaveštajnu službu, pa stoga nije čudno ako lutaju i greše o pitanju prikupljanja dokaza. Znamo da to nije tačno i da „Kosovo“ ima tajne službe koje su van zakona i deluju ilegalno i fantomski, a koje su od svog osnivanja potpuno uklopljene u jedinstven albanski obaveštajno-bezbednosni sistem koji obuhvata Albaniju, „Kosovo“ i zapadnu Makedoniju.
Ako prištinske vlasti nekada postignu uspeh pa otkriju i uhapse pravog „srpskog špijuna“ u svojim redovima, on će svakako biti Albanac. Srbima odavno nisu dostupni podaci koji bi se mogli podvesti pod nekakav najviši stepen poverljivosti. Tek tada će, sa svog stanovišta, znati šta je prava špijunaža i kako izgledaju valjani dokazi za špijunski rad. Naravno, taj „špijun“ će za Srbe biti saradnik koji radi na razotkrivanju zločinačke delatnosti na srpskoj teritoriji. Ovako je potpuno jasno da se tako teškim optužbama samo prepadaju i zbunjuju ugledni Srbi, koji u šoku i čudu još ne znaju o čemu se radi i za šta su optuženi. Puštanjem na slobodu daje im se prilika da pobegnu u centralnu Srbiju i svojim odlaskom podstaknu i druge na iseljavanje, jer to i jeste pravi cilj. Odbrana bi bila lak posao, da nije podmetanja i kada bi se moglo imati poverenja u „kosovsko pravosuđe“.

IRANSKI SLUČAJ Nekada špijuni nisu imali nikakva prava i streljani su na licu mesta, a danas ima nerazumevanja u smislu da li im se mora obezbediti pravično suđenje i pravna zaštita kao i za svako drugo krivično delo. Dobar i svež primer konfuznog odnosa prema krivičnom delu špijunaže su hapšenja i kazne za špijunažu u Iranu. Predstavnik Kontraobaveštajnog odeljenja iranskog Obaveštajnog ministarstva zvanično je na konferenciji za medije obavestio svet da je Iran uhapsio 17 američkih špijuna. Već tokom saopštenja počinje konfuzija, jer uopšte nije jasno kada su osumnjičeni uhapšeni, da li su i kada osuđeni, da li je u pitanju zvanični li nekakav ad hok preki sud, a spominju se i smrtne kazne.
Da konfuzija bude veća, SAD su odmah demantovale da su u pitanju njihovi špijuni uz tvrdnju da se radi o običnoj izmišljotini. Iranci su nakon toga prikazali slike uhapšenih, ali nisu dali podatke koliko ih je osuđeno i koliko nasmrt. Utisak je da se neko iz političkih razloga igra ljudskim životima koji postaju potpuno nevažni u međudržavnim prepucavanjima.
Svet bi trebalo da reaguje, samo je pitanje koga da osudi – Iran ili SAD. Neprihvatljivo je da Iran poteže drastične kazne za špijunažu ako je tačna tvrdnja američkih zvaničnika i ako oni nisu počinili to krivično delo. Međutim, neprihvatljivo je i da se SAD odriču svojih špijuna ako Iran ima dokaze i ne pokušavaju da im pomognu i zaštite ih bar od smrtne kazne. Zamisao da će im najviše pomoći ako ih se odreknu ništa ne vredi ukoliko Iran ima dokaze. Ako SAD nemaju direktan uticaj na iranske odluke i ne mogu ih promeniti, postoje posredni putevi da se ovim ljudima pruži pomoć. Niko ne zaslužuje da bude osuđen, a kamoli pogubljen u tako sumnjivim okolnostima. Zašto SAD ne pokušaju da im pomognu preko drugih uticajnih država? Možda su odlučili da špijuni (ako su njihovi) budu „kolateralna šteta“ u globalnim prepucavanjima.
Da li su Iranci stvarno pohapsili špijune ili nevine ljude, možemo samo nagađati pošto oni tvrde jedno, a SAD drugo. Argumenata ima i za jednu i za drugu tvrdnju. Prvo, sve zavisi od kvaliteta dokaza i od toga da li su prikupljeni na zakonit način, a Iranci dokaze nisu ni spomenuli a kamoli prikazali. Tako javnost ne može sama da zaključuje i da se uveri, nego mora verovati na reč predstavnicima iranske vlasti. To se ne može očekivati i sumnja verovatno postoji i u Iranu, a kamoli u ostatku sveta. Ako su iranske vlasti sigurne da su obaveštajni podaci dostavljeni drugoj državi, nije problem nabrojati ih pred medijima za svakog pojedinačno i to se ne može pravdati zaštitom tajnosti. Kakva tajnost ako je šteta već počinjena? Ali ako nisu sigurni i samo nagađaju, ili ako je priznanje iznuđeno, onda je to druga stvar, jer bi iznošenjem dokaza u javnost odali poverljive podatke koje protivnik još ne zna.
Drugo, dokazivati samo jedan slučaj špijunaže na sudu ogroman je posao, a kamoli sakupiti dokaze za17 slučajeva. Bar trećina jakih dokaza na sudu redovno padne u vodu kod dobro organizovane odbrane. Sem toga, nije logično da toliko špijuna bude otkriveno za kratko vreme ako je poštovan jedan od osnovnih principa rada – da špijuni ne znaju jedni za druge, u šta ne treba sumnjati kada su u pitanju moderne i moćne službe kao što su američke. To je moguće samo ako su ih Iranci ranije otkrili i odlučili da duže vreme prate njihov rad kako bi dokumentovali njihovu špijunsku aktivnost. Međutim, nije logično i bilo bi van pameti da Iranci znaju da oni dostavljaju poverljive podatke CIA a da ih ostave da i dalje rade na osetljivim poslovima, iako time ugrožavaju strateški važne stvari za Iran. Tim više što su navodno postojale informacije da planiraju neke sabotaže i diverzije. Ako već postoji samo sumnja, takva osoba mora da se udalji od izvora strateških informacija. Ostanak na visoko osetljivim mestima moguć je jedino ako su takve osobe prevrbovane i ako su pod striktnom kontrolom. Ako su prevrbovani, onda je pala neka trgovina i nema logike nakon toga suditi ih na drakonske kazne. Treće, isuviše dugo su hapšenja bila van domašaja javnosti, pa se rađa sumnja da li je bilo torture i iznude prilikom ispitivanja. Ako su neke presude bazirane samo na priznanju, onda one ništa ne vrede i treba ih poništiti.
Međutim, postoje stvari koje idu u prilog tome da su Iranci pohapsili prave špijune. Vidi se da Iran toj oblasti poklanja posebnu pažnju pošto imaju Obaveštajno ministarstvo, a odavno su u nekoj vrsti totalnog obaveštajnog sučeljavanja upravo sa SAD. Iran je jedno od težišta spregnutih američko-izraelskih obaveštajnih nasrtaja još od vremena svrgavanja šaha Reze Pahlavija. Sem toga, SAD su imale dovoljno vremena i dobre uslove da stvore jake obaveštajne pozicije u vitalnim iranskim institucijama, što zbog ostataka režima Reze Pahlavija koji je imao jake veze sa Zapadom, uključujući i vojne, što zbog činjenice da su se iranski stručnjaci mahom školovali i usavršavali na Zapadu i bili sasvim dostupni američkim obaveštajnim službama.
Mogućnost da su Iranci vrlo blizu proizvodnje nuklearnog oružja stvara nervozu i pritisak na obaveštajni sistem SAD što se neminovno prenosi na špijune, a to je opasno po njihovu bezbednost. Sve vreme je prisutna i pretnja agresije na Iran koju bi predvodile SAD, što stvara dopunsku nervozu i pritisak. To su situacije kada se špijuni ne štede i od njih se traži maksimalna aktivnost na štetu bezbednosti. Nema tog špijuna koga SAD ne bi žrtvovale da bi sprečile Iran da se domogne atomskog oružja. Sigurno je sastavni deo obuke i instruisanja špijuna od strane profesionalnih američkih obaveštajaca i ona krajnja situacija kada po svaku cenu moraju izvršiti diverziju ili sabotažu kako bi omeli naučni proces ili proces proizvodnje atomskog oružja. Tada podaci i aktivnosti špijuna postaju važniji od njihove bezbednosti a takve procene i stavovi doprinose tome da lakše „padaju“.
Isto tako zahtevi da se izaberu, osmotre i označe važni vojni ciljevi u pripremi agresije mogu doprineti lakšem otkrivanju špijuna. Tada se od njih zahteva da budu na mestima na kojima ne mogu opravdati svoje prisustvo i da se interesuju za informacije koje im nisu potrebne za obavljanje redovnog posla, a tako privlače pažnju i uleću u zamke kontraobaveštajaca. To su situacije kada oni moraju da nose i koriste tehnička sredstva koja ih kompromituju i mogu poslužiti za dokazivanje krivičnog dela špijunaže. Hapšenje obaveštajaca i te kako je mogao biti jak razlog da Donald Tramp u poslednji čas prekine planirani vazdušni napad na Iran. Naravno da je sumnjivo Trampovo objašnjenje da je napad zaustavio zbog procene da će poginuti više Iranaca.

PAKOVANjE AFERE SRBIJI U Srbiji nemamo primera nezakonitog prikupljanja dokaza, lažnih dokaza, niti podvođenja svega i svačega pod krivično delo špijunaže. Nema ničega što bi uskratilo pravo stranim špijunima na pravedno suđenje. Nema nikakvih dokaza o nezakonitom radu naših tajnih službi, ali neko konstantno podstiče sumnje baš u tom pravcu. Neku vlast najlakše je kompromitovati „dokazima“ da zloupotrebljava tajne službe za špijuniranje svojih političkih protivnika, ili, još gore, za obračun s njima. Najčešće su optužbe za nezakonito prisluškivanje i tajno praćenje, međutim, sve je to zasada neuspešno i na nivou praznih priča.
U vođenju specijalnog rata takvi pokušaji su redovna pojava i od njih se neće odustati. Uporno se traže bilo kakvi, i najmanji propusti u radu tajnih službi od kojih bi se mogla isfabrikovati i naduvati obaveštajna afera. Najbolji i najbliži primer uspešnog korišćenja obaveštajne afere za rušenje jedne političke garniture i promene političke orjentacije države je Severna Makedonija. Tamo je obaveštajna afera sa transkriptima prisluškivanja, koje je neko tajno ustupio Zoranu Zaevu, poslužila kao okosnica mehanizma za rušenje vlade Nikole Gruevskog i dovođenja na vlast prozapadne vlade. Makedonija i Crna gora su dobri primeri pokušaja perfidnog podmetanja navodnog nezakonitog rada naših obaveštajnih službi – pokušaj da se Srbija dovede u vezu s protestima u Sobranju i pokušaj da se Srbija optuži za navodni pokušaj puča u Crnoj Gori.
Lažnih optužbi i podmetanja obaveštajnih afera ne treba se plašiti. Važno je da tajne službe u svom radu ne naprave ni najmanju grešku u smislu zakonitosti jer strane službe i unutrašnja agentura dežuraju i čekaju najmanju sitnicu kako bi od toga pravili velike afere. Međutim, važno je i ne dozvoliti da stalni pritisci i lažne optužbe, iznutra i izvana, ne dovedu do ustručavanja da se primene metode rada službe kada za to postoje razlozi, jer to im je po zakonu ne samo pravo nego i obaveza. Niko drugi u Srbiji to umesto njih ne može da uradi.

Piše: Ljuban Karan za pecat.co.rs

Podijeli vijest na:

Pretplata
Obavijesti o
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
Pregledaj sve komentare