Već na početku ovog teksta ćemo vas zamoliti da se uzdržite od zluradih komentara ogrnutih u lažne patriotske floskule. Svjesni smo (ali ne znamo i zašto) da ljudi koji s velikim razlogom odlaze, trpe osude onih koji su ostali. Takvi komentari od vas ne čine većeg patriotu, jer zemlja bi trebalo da se voli na isti način kao i vjera – intimno.
Goran S. je otišao odavno. Bavi se muzikom i živi u Španiji. Sjeća se tačnog trenutka odlaska – 12.09.2000, voz za Beč u 7 ujutru. To je bilo neposredno prije 5. oktobra.
– Nisam se pokajao, zato što sam oduvijek mislio da bih se pokajao da sam ostao. Pravo da ti kažem, moj opstanak prvih godina je zavisio dosta od toga da shvatim da ne mogu da budem na dva mjesta u isto vrijeme, tako da kada sam “preko” živim i RADIM preko i borim se za opstanak, a kada dođem u rodni kraj na neki dan, onda se posvetim ljudima koji su tu i gledam da ne razmišljam o “preko” jer bih gubio vrijeme. Sve u svemu, ako hoćeš da opstaneš u tako nekim situacijama u kojima sam se, igrom slučaja i slobodnog izbora zadesio, ti nemaš mnogo vremena da razmišljaš o tim stvarima, nego pičiš napred, isto kao za vrijeme rata: bez panike i radi.
Aleksandra K. je sa porodicom neko vrijeme živjela u Marseju, a zatim su prešli u Berlin zbog prirode posla njenog supruga.
– Pokajala se nisam ni u jednom trenutku ni dok smo bili u Marseju, a ni sada kada smo u Berlinu. Djeca nisu osuđena da gledaju Pink i političare, slušaju turbo folk i da se svakodnevno susreću sa komšijama koje ne znaju ni “dobar dan” da kažu. Ovde dobijaju dječji dodatak, jedan sin besplatno trenira rukomet.
Dječji dodatak se dobija za svako dijete do njegove 18. godine i iznosi 192 evra po djetetu. Infrastruktura je savršena, socijalno isto tako. Putevi su savršeni, a ne plaća se putarina. Čuva se priroda. Evo, sad je prije par nedjelja bio fetiš fest u mom komšiluku. Niko ih nije obezbjeđivao, psovao, ganjao, a trajalo je nedjelju dana. Jako neguju toleranciju i poštovanje različitosti. Šta nemam ovdje, a da mi fali iz moje zemlje? Pijaca! – kaže Aleksandra.
Ljupka T. je otišla u Ameriku još ‘93.
– Otišla sam u Ameriku ‘93. Ko god se sjeća, zna kakva je situacija bila tada kod nas i u regionu. Bila sam na drugoj godini Arhitekture i svaki dan sam se pitala čemu toliko učenje, kada ne vidim svoju budućnost. Uspjela sam čudom da dobijem vizu za Ameriku i odlučila da potražim sebi bolji život. Nisam znala šta me čeka, ali sam znala da ako mi se ne bude svidjelo- uvijek mogu da se vratim. Vratila se nisam.
U Majamiju sam već 24 godine. Početak je bio težak, kao što je svima koji odu, ali treba biti strpljiv i radan, na kraju dođe sve u normalu. Ne kajem se što sam otišla, ali bih voljela da je put do nas kraći jer u njoj mi i dalje kuca srce – priča ona.
Jelena i Nebojša P. su sa dvoje djece – tinejdžerkom i dječakom od dvije godine prije četiri godine riješili da odu za Ameriku. Kako kažu, kada su stigli osjećali su se kao da su bačeni na drugu planetu i počeli su od nule.
– Sistem je vrlo jasan, jednak za sve, 2+2 su skoro uvijek 4, sa jako malim odstupanjem. Teško je, ali gdje nije? Radi se, ali gdje možeš da živis, a da ne radiš (ne računam krimose i političke veze na koje smo navikli)? Mi smo u San Dijegu gdje se teško nalazi posao, konkurencija je ogromna, život preskup. Ali klima je ovdje najbolja u Americi.
Ljudi su fenomenalni! Otvoreni, bez predrasuda, spremni da pomognu, ljubazni, osmjehuju se kad prođu pored tebe na ulici, uobičajeno je da pitaju “kako si?”, nema agresije, nema vrijeđanja. Uvažava se različitost, ako i ima rasizma, niko to javno ne pokazuje. Iako smo na 15 min od najopasnijeg graničnog prelaza na svijetu – sa Meksikom, ovdje je bezbjednije šetati u sred noći nego kod nas u sred bijela dana. Zakon je isti za sve, bez razlike ko si i odakle si.
Amerikanci su sve suprotno od onoga što sam slušala. Nisu uopšte glupi, imaju smisla za humor, nisu zli. Ne odobravaju nasilje ni politiku, ali su ponosni na svoju zemlju i drže se, neće brat na brata. Malo pate od porodičnih odnosa koji ipak nisu najsjajniji.
Niko neće popreko da te gleda jer si bolja riba ili jer si odrpan došao u klub. Ili što imaš preko 60, a đuskaš u klubu. Ili što si debeo, ali u teretani uredno vježbaš. Ne znam samo kako sve stignu. Ali vikend – svi su od rane zore već aktivni i isplanirani.
U školi ne uče nepotrebno, samo ono što je praktično i neophodno. Imaju dobar sistem školstva, vidim to po djeci. Veoma praktičan narod, bez mnogo palamuđenja.
Gej prajd je najluđa i najbolja zabava kojoj sam prisustvovala bez ijednog incidenta. Jedan karneval sa dobrom muzikom, žurkama, ludim autfitima. Ljudi ti prilaze, kažu ti da si lijepa i da ti je slatko dijete i poklone mu šarenu vetrenjaču.
Najvažnije je što nam djeca imaju perspektivu i otvorena vrata svijeta. Pa i ako im se ovdje ne dopadne, sa američkim pasošem i diplomama mogu da idu bilo gdje.
Zaključak je: ne, ne bismo se vratili. I do sada ni jednom nismo poželjeli da se vratimo. Čak ni kada je bilo najteže. Dok smo imali 1 platu, opremili smo cijeli stan sa novim namještajem, jeli šta smo htjeli, i vozlili dva automobila svakodnevno. Nije to ništa za američki standard, ali ja dolazim sa Balkana i poredim svoj život, gdje sam bila i gdje sam sada, šta nisam mogla a šta sada mogu. Šta me briga šta je to sa američkog aspekta. Mi živimo bolje i mirnije- ispričala nam je Jelena.
Tekst preuzet i prilagođen sa : Noizz.rs by Ivana Stojanov
