Tu žive stotine, hiljade ljudi zato što je neko nekada rekao da je postalo sigurno, bez obzira na nuklearne eksplozije.
Odbrojavali su s broda sa sigurne udaljenosti.
I kad je to odjednom grunulo, u samo nekoliko sekundi plamena kugla raširila se do promjera većeg od pet kilometara. Gljiva se uspinjala kilometrima iznad kratera koji je nastao na mjestu ostrva Elugelab, širine skoro dva kilometra i dubine 50 metara. 1. novembra 1952. prestalo je postojati ostrvo Elugelab u atolu Enewetak na teritoriji današnje Republike Maršalova ostrva. Ogromni valovi što ih je podigla hidrogenska bomba pri toj pokusnoj eksploziji vojske SAD-a, u trenutku su zbrisali kompletnu vegetaciju na atolu, a jednom kad se nuklearna gljiva slegla, na atol se spustio sloj pepela i prašine. Radioaktivne, naravno. Prema popisu stanovništva iz 2011. godine na ovom atolu danas žive ljudi, i to njih 664.
A u kakvom okruženju žive, pokazala je studija objavljena na PNAS-u kojom su naučnici sa Univerziteta Columbia mjerili razinu radioaktivnih izotopa i pozadinskog gama zračenja kao posljedicu ukupno 67 nuklearnih eksplozija tokom američkih pokusa od 1946. do 1958. godine na atolima Bikini i Enewtak. Na 11 ostrva istraživači su pronašli znatne koncentracije americija 241, cezija 137, te plutonija 238, 239 i 240. Riječ je o vrlo nezgodnim izotopima za biti okružen njima u bilo kojem životnom uzrastu, a tek količina zračenja… Na četiri atola Maršalovih Ostrva izmjerene su razine između 10 i čak 1000 puta više nego što se danas mogu izmjeriti u neposrednoj blizini NE Černobil. Okupani radioaktivnom kišom, kako su se mogli provoditi rijetki ljudi koji su u tom arhipelagu morali ili tvrdoglavo odlučili živjeti tokom desetvijeka ili pak priroda, pokazuje i činjenica da je ova radijacija, danas toliko puta viša od mjesta katastrofe Černobila ili čak i Fukushime iz 2011., posljedica nuklearnih katastrofa od prije 70-ak godina. Ovakvi nalazi u 1950-ima ne bi bili nikakvo iznenađenje. Još 1956. agencija za nuklearnu energiju SAD-a proglasila je Maršalova Ostrva radijacijom najkontaminiranijim područjem na svijetu. Međutim, zašto je radijacija ovdje dandanas tako visoka? I to uprkos “samo” 67 pokusnih eksplozija na tom prostoru, odnosno 6 posto od ukupno 1054 što ih je prema službenim podacima izveo SAD tokom desetvijeka utrke u nuklearnom naoružanju?
Razlog tome je to što je u tih 67 eksplozija oslobođena ukupna energija nešto veća od polovine svih ostalih, znači skoro 1000 preostalih drugih američkih nuklearnih pokusa. U svoje vrijeme, davno prije 21. septembra 1986. kada su Maršalova Ostrva proglasili nezavisnost od SAD-a, američka vlada preselila je kompletne populacije s ovdašnjih atola. Na Bikiniju niti danas ne živi niko, osim petorice zaposlenih na brzi oko tog mjesta. Ali, posvuda na okolnim atolima živi nekoliko hiljada ljudi, logično bi bilo za pretpostaviti, užasno izloženih preostaloj radijaciji. Samo u pokusnoj eksploziji poznatoj kao “Castle Bravo” 1954. na Bikiniju, hidrogenska bomba je bila oko 1000 puta snažnija od onih koje su bačene na Hirošimu i Nagasaki devet godina ranije.
U istoriji je ostalo upisano i to da je krajem 1960-ih SAD nakratko proglasio to područje sigurnim za povratak, čak i na Bikini, gdje se nakratko vratilo nekoliko porodica Bikinaca, da bi ih 1978. morali opet potjerati na relativno sigurnu udaljenost nakon što se pročulo da su ti ljudi u svojim tijelima akumulirali velike razine radioaktivnosti. Bombe koje su bacali na ovim mjestima prvo su bile obične plutonijske poput onih koje su spržile, razorile i zatrovale Hirošimu i Nagasaki, puke petarde u odnosu na ono što je uslijedilo samo nekoliko godina poslije. Prvu hidrogensku bombu bacili su na Enewetak 1951. godine, prethodno je maštovito nazvavši “Ivy Mike”. Mutirani morski psi…, a ljudi? U tri naredne godine ove su atole razarale sve gore i gore nuklearne eksplozije. Jedini razlog zašto se uopšte iko vratio na Enewetak bilo je to što su do 1980. američke vlasti temeljito dekontaminirale to područje. Sada se ispostavilo da niti to nije bilo dovoljno. Puno bolje nisu prošli niti stanovnici drugih atola. Stanovnici atola Rongelap, na kojem danas živi još 79 ljudi, vjerovali su da su s udaljenosti od 152 kilometra od Bikinija relativno sigurni od najsnažnije eksplozije svih vremena iz projekta Bravo iz marta 1954. Ispalo je, međutim, da nisu, da su ih temeljno zasule radioaktivne padaline. Slično su prošli i tadašnji stanovnici atola Utirik, udaljenog od Bikinija čak 483 kilometara.
Njih su tadašnje vlasti SAD-a evakuisale tek nekoliko dana nakon eksplozije, a posljedice kontaminacije radijacijom i radioaktivnim izotopima osjećaju se i danas i to je ono što su ljudi sa Univerziteta Columbia izmjerili. Prije nekoliko godina naučnici sa Stanforda posjetili su Bikini kako bi istražili stanje života u moru. Ostali su iznenađeni da podmorje atola što su ga ljudi 70 godina ranije izbombardovali s čak 23 eksplozije, buja životom. Tune, morski psi, razne vrste riba odavno neviđeni i po brojnosti i po veličini, korali veličine automobila i sve drugo, procvali su otkako ljudima nije padalo na kraj pameti ovdje se zadržavati.
Express.hr
