5. Oktobra 2019.

Odlazak prevrtljivca

Big Portal

SMRT ŽAKA ŠIRAKA


Francuzi kažu da je „život niz bilansa, a smrt završni popis“. S obzirom na to da je Žak Širak za života bio jedini predsednik Francuske osuđen za krivično delo i da je jedini političar ismevan u kultnom stripu „Asteriks“, takav mu je i „završni popis“. Što se Srbije tiče, stvar je slična – s jedne strane imao je skandalozne stavove prema Srbima, s druge nesporna je činjenica da je „spasio“ beogradske mostove

Žak Širak je otkrio degolizam tek kada je prebrojao mandate u Skupštini – izjavio je davne 1974. godine Žak Šaban-Delmas za čoveka koji ga je nešto ranije izdao podržavši, umesto njega, predsedničku kandidaturu Valerija Žiskar d’Estena. Doista, Šaban-Delmas je u donošenju ovakve ocene bio pod snažnim uticajem lične ozlojeđenosti, ali je to ne čini ništa manje istinitom. Sličnu, a mnogo objektivniju ocenu o Širakovom životu i delu dali su operativci američkih obaveštajnih službi koji su ga prisluškivali u vreme njegovog premijerskog mandata (1974–1976) za predsednikovanja Žiskar d’Estena. Širak je „obdaren izuzetnim političkim oportunizmom“, naveli su oni u dokumentima koje je objavio „Vikiliks“. Njegova politička bezobzirnost i prevrtljivost su mu doneli i „počast“ da bude jedini političar koji je postao inspiracija za jedan od likova u stripu „Asteriks“. U epizodi „Obeliks i ekipa“ iz 1976. pojavljuje se mladi i ambiciozni rimski političar Kajus Sogrenus (prezime je izvedeno iz stare francuske reči „saugrenu“ koja znači „prevrtljiv“) koji pokušava da u ime Cezara žitelje neosvojivog galskog sela pobedi potkupljivanjem i drugim mahinacijama. Širak je ovu počast dobio pre svega zahvaljujući svom angažmanu tokom pregovora s demonstrantima iz maja 1968, ali i kasnijim političkim delovanjem.

Kao nacrtan: Kajus Sogrenus (Žak Širak) pokušava da podmiti Obeliksa


OD KOMUNIZMA DO LIBERALIZMA, PREKO DEGOLIZMA Jedan od najistaknutijih ljudi u francuskom političkom životu 20. veka, i koji je o sebi u javnosti vešto izgradio sliku vernog De Golovog naslednika i sinonima za degolizam, politički angažman započeo je kao vatreni komunista čiji se aktivizam nije ograničavao samo na prodaju partijskog lista „Imanite“ u pariskoj ulici Vožirar. Već sledeći njegov angažman bio je u potpunoj suprotnosti sa idejama vodiljama Francuske komunističke partije – 1956. prijavio se kao dobrovoljac za rat u Alžiru gde je proveo 18 meseci i bio ranjen u lice. Po povratku iz rata nastavlja školovanje u „fabrici francuskih činovnika“ – Nacionalnoj školi za administraciju. Po sopstvenom priznanju, sve do 1958, kada je postao „degolista“, bio je zagovornik francuskog Alžira, što je malo čudno, imajući u vidu da se, po svedočenju Olivijea Gišara, političara poznatog pod nadimkom „Baron degolizma“, 1962. dvoumio između ulaska u vladu De Golovog premijera i potonjeg naslednika u Jelisejskoj palati Žorža Pompidua, i priključivanja Organizaciji tajne armije, ekstremističkoj organizaciji koja se borila za ostanak Alžira u okviru Francuske i zakletog neprijatelja De Golove vlasti koja je izvršila i nekoliko atentata na šefa francuske države. Naravno, u ovoj „dilemi“ prevagu je odneo Širakov oportunizam pa je, eto, počeo da radi u Pompiduovom kabinetu. Od ovog trenutka gotovo da nema političke ličnosti s kojom je Širak sarađivao, a da je na koncu, odnosno u trenutku koji je procenio za pravi, nije izdao. U tome je bio umešan skoro koliko i njegov naslednik na mestu predsednika Francuske Nikola Sarkozi, koji je izašao iz njegovog šinjela i zabo mu nož u leđa. Pompidua, koji ga je nazivao „moj buldožer“, izdao je posthumno, odlučivši da na predsedničkim izborima 1974. umesto Pompiduovog pitomca Šaban-Delmasa podrži Žiskar d’Estena kojem, iako ga je za podršku nagradio premijerskim mestom, leđa okreće nakon samo dve godine, ruši vladu i predsednika dovodi u tešku političku krizu. Ovu izdaju zapečatio je tokom predsedničkih izbora 1981. godine kada, ne uspevši da se plasira u drugi krug, odbija da u sučeljavanju s Fransoa Miteranom jasno i nedvosmisleno podrži svog nekadašnjeg šefa Žiskar d’Estena. Štaviše, zarad sopstvenih interesa i procene da bi u budućnosti lakše došao do predsedničke fotelje ukoliko se u njoj nalazi Miteran, iza kulisa, po brojnim svedočenjima, sve radi u cilju pobede svog ideološkog suparnika i poraza svog političkog partnera. I tako dalje, praktično sve do kraja svog političkog života.
Još više od svojih političkih partnera, Širak je izdavao svoje birače gotovo po pravilu se ne obazirući na predizborna obećanja i deklarisanu ideologiju čim bi se dokopao funkcije. Eklatantan primer ovakvog ponašanja bio je njegov čuveni „Apel iz Košena“, u kojem je 1978. godine kritikovao evrofederalistički pristup Žiskar d’Estena Briselu i pozivao na stvaranje Evrope nacija. U svojoj kritici je išao toliko daleko da je Žiskar d’Estena i njegove pristalice čak nazvao „partijom stranaca“. Kasnije je „obrnuo ćurak“ i postao jedan od najvatrenijih pristalica jedinstvene Evrope, pa je 1992. na referendumu o sporazumu iz Mastrihta svoje pristalice pozivao da glasaju za sporazum, koji je na kraju prihvaćen tesnom većinom.
Na ekonomskom planu prvo se deklariše kao ekonomski izolacionista i „industrijalista pompiduanskog tipa“, da bi po ulasku u Matinjon prihvatio destenovski liberalizam koji odbacuje odmah po raskidu ovog savezništva i zamenjuje „francuskim laburizmom“ koji, opet, po stupanju na dužnost premijera 1986. godine odbacuje zarad ekonomskog i monetarnog liberalizma. Sredinom devedesetih godina, pred predsedničku kampanju, ponovo se vraća socijalističkom pristupu i upozorava na „socijalni jaz“ koji razara francusko društvo. Međutim, pošto se konačno dokopao Jelisejske palate, opet odbacuje ovaj pristup i prihvata striktnu budžetsku politiku u skladu s direktivama iz Brisela.
Slično je i s imigracionom politikom. Dok se početkom 1990-ih godina žestoko protivio prihvatanju imigranata, dajući često priliku svojim protivnicima s levice da ga nazivaju ksenofobom, po dolasku u Jelisejsku palatu postao je čovek koji je nekolikim merama otvorio vrata za današnju nekontrolisanu imigraciju.
Krajnje oportunistički bio je i njegov izbor životnog partnera Bernadet Širak, rođene Šodron de Kursel. Žene koja je s njim stala pred oltar 1956. godine uprkos protivljenju svoje prebogate i izuzetno uticajne porodice. Ali oportunizam u ovom slučaju nije bio jednostran. „Nemojte se zavaravati, ja se za svog muža nisam udala iz ljubavi, nego iz ambicije“, rekla je Bernadet svom zetu Frederiku Salat-Baruu (generalnom sekretaru Jelisejske palate od 2005. do 2007) koji je precizirao da je odmah videla „da joj Žak Širak može pomoći da izađe iz svog sputanog života i omogući da ostvari svoje ambicije“.

ODNOS PREMA SRBIMA Iako je jedna od stvari zbog koje Širaka najviše cene i u svetu, i u Francuskoj, njegovo dosledno odbijanje da se priključi neprincipijelnoj „Koaliciji voljnih“ i učestvuje u agresiji na Irak koju je 2003. predvodio američki predsednik Džordž Buš, Širak nije ovakvu blagonaklonost i principijelnost pokazivao kada su Srbi u pitanju. Naprotiv, zbog toga su srpski navijači na polufinalnoj utakmici Evropskog prvenstva u odbojci odbili da učestvuju u odavanju pošte upravo preminulom bivšem francuskom predsedniku. Još tokom rata u Bosni i Hercegovini Širak je zauzimao čvrste antisrpske stavove, te je tadašnjeg predsednika Fransoa Miterana kritikovao zbog previše blage, neodlučne i neaktivne politike u odnosu na ovaj sukob. Ovo je bilo posebno uočljivo tokom predsedničke kampanje 1995. godine, koja ga je i dovela u Jelisejsku palatu. U ovom domenu, za razliku od mnogih drugih, Širak po dolasku na vlast nije promenio politiku, te je uporno i uspešno radio na formiranju Snaga za brzo reagovanje u BiH čije bi reagovanje, naravno, bilo usmereno protiv Srba. Podržao je vazdušnu intervenciju protiv srpskih snaga u BiH 1995. godine. Svoju netrpeljivost toliko nije mogao da obuzda da je na jednom sastanku evropskih lidera juna 1995. na prema Srbima blagonaklon govor grčkog premijera Andreasa Papandreua uzviknuo: „Ne slažem se! Srbi su narod koji nema ni Boga, ni zakona! Oni su narod pljačkaša i terorista!“ I pored ovog stava i njegovog snažnog zalaganja za agresiju na SR Jugoslaviju 1999. godine, mora se napomenuti, Žak Širak je svojim vetom u okviru NATO-a sprečio razaranje beogradskih mostova.

Piše: Filip Rodić za pecat.co.rs

Podijeli vijest na:

Pretplata
Obavijesti o
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
Pregledaj sve komentare