Osmislio je važan festival umjetnosti Art Masters u Sent Moricu, a osnivač je i nagrade Laureus za najboljeg sportistu svijeta. Rođen u Karlovcu od oca Crnogorca i majke Hrvatice, kao Čedomir Komljenović, umro je kao kosmopolita i siva eminencija svjetskog šou biza Monti Šedou.
Filozofija luksuza kroz balkanski DNK, manufaktura i samo najrijeđi i najskuplji prirodni materijali, kolekcija od preko stotinu raritetnih i najskupljih satova. Moto da sve može, a ništa se ne mora, bar 200 letova godišnje, uglavnom privatnih, pozivnice za najvažnije događaje… Sve je to bila životna rutina Čedomira Komljenovića, koji je na globalnom nivou uspio da napravi svojevrsnu simbiozu biznisa, šoubiznisa i umjetnosti. Čime je postao suvereni vladar moderne umjetnosti luksuza 20. vijeka. I to ljubomorno čuva. Među papirima, monografijama, fotografijama, ugovorima, nagomilanim u tajnim sobama 500 godina starog dvorca San Nazaro Sesia nadomak Milana. A, u tih šest hiljada kvadrata u čijem sklopu je i katolički samostan, primao je neke od najbogatijih, najtalentovanijih, najljepših savremenika.
Kada sam ga srela prvi put na Pjaci San Marko, nedaleko od najljepše milanske ulice Brere, zatekla sam grotesknu, raščupanu figuru u dnu slabo osvijetljene kancelarije. Sa razbarušenom frizurom sačinjenom od gustih lokni neprestano je telefonirao, mijenjajući olako jezike na kojima razgovara. Nonšalantno mi je pokazao da sačekam.
I dok je na prostoru bivše Jugoslavije vještački zahuktan prosperitet onemogućavao hiljade mladih ljudi da se otisnu u nepoznato, mladi Čedomir je spakovao samo neophodno i stigao do Milana. Za razliku od vršnjaka koji su svojevremeno u Italiju isključivo odlazili da bi u Trstu kupili farmerke, njegovi apetiti su bili mnogo veći. Maštao je o crvenim tepisima, sa čežnjom gledao u Tvigi na naslovnim stranama, razumio luksuz inicijalno, uprkos siromašnom poreklu. Ipak ono što će se ispostaviti kao mnogo važnije, znao je kako da snove pretvori u realnost i svojom neuobičajenom figurom očara najveće igrače globalnog biznisa i industrije zabave.
Elementarne postulate penjanja na društvenoj lestvici usvojio je lako. Uglavnom okružen prelijepim ženama, prijateljski nastrojen prema uticajnim ljudima s kojima je komunicirao na njihovom jeziku i, nadasve, pažljiv. Sjećam se perioda pred Božiće i Uskrse u kući Komljenovića. Monti bi tražio najbolje pekare, čuvene vinske podrume, a onda bi za više od stotinu prijatelja i saradnika pažljivo pakovao najukusnije panetone (italijanski božićni kolač), najkvalitetnija vina i sa smisleno i tendenciozno pisanim porukama, upućivao na adrese širom svijeta. Takvom šarmu i dovitljivosti nije odolio ni jedan od najbogatijih ljudi na svijetu, kakav je Johan Rupert, vlasnik konzorcijuma Ričemont. Ovaj južnoafrički milijarder, vlasnik nekih od najvećih kompanija na svijetu kakve su Kartije, Mon Blank i Kloe, zaposlio je Montija kao truflmana, i otvorio novu kategoriju na polju modernog poslovanja.
“Što se tiče grupe Ričemont, to je bilo ovako. Moj prijatelj, južnoafrički magnat Entoni Rupert, i njegov sin Johan, kod kojih sam jednom davno bio na odmoru, rekli su mi da bi oni htjeli da radim za njih. Rekao sam da ne mogu jer smo već 20 godina prijatelji, ali tada mi je Rupert rekao: “Ti ćeš biti naš truflman (tragač za tartufima). Ti ćeš za nas putovati svetom i tražiti izuzetne stvari, proizvode koji imaju imidž, kvalitet, tradiciju, istoriju. Naša kompanija “Vendome”, jedna od najpoznatijih na svijetu, treba nekog poput tebe.” Ta Rupertova kompanija danas se zove Ričemont sa sjedištima u Ženevi i Londonu. Johan je bio vlasnik velike duvanske grupe Rothmans Kareras, ali je prodao BAT-u za 15 miliona funti. Tako sam s Ričemontom sklopio ugovor i postao umjetnički direktor te velike grupe koja ima 28 brendova; a najznačajnije su: Mon Blank, Kartije, Vašeron Konstantin, IWC, Van Klif & Arpels i Danhil, Šanel, Kloe, Haket…”
Stalone, De Niro, Koeljo, Linda Evanđelista, Eva Grin
– Nezapamćen uspjeh postigao je italijanski sat Panerai. Ta firma koja je prije deset godina vrijedila nekoliko miliona dolara, danas vredi preko pola milijarde, kao dio Ričemont grupe. Sat ima dugu istoriju, bio je originalno ronilački sat italijanske mornarice: za vrijeme Prvog svjetskog rata Italijani su proizvodili torpeda, koja su specijalne ronilačke jedinice pričvršćivale pod neprijateljske brodove. Sat Panerai pokazivao je roniocima koliko mogu ostati pod morem. Sve sam to saznao kad sam za jedan japanski list radio veliku reportažu o satu Panerai. Sat mi se svidio jer je bio jednostavnog, čistog dizajna i stalno sam ga nosio. Kad sam došao u Holivud, Silvester Stalone, Arnold Švarceneger i Brus Vilis su se oduševili satom. Stalone ga je potom nosio u jednom filmu, a proizvedena je i ograničena serija nazvana Slajtek. Stalone je mnogo satova poklanjao prijateljima i za sat se brzo pročulo. To je bilo u vrijeme kad je počeo trend velikih čeličnih satova, koji je danas na vrhuncu, i proizvode ih sve velike firme. No pravi je bum počeo nakon što sam Panerai poklonio Rupertu. Sutradan me je pitao mogu li mu kupiti Panerai. Rekao sam mu da nema više takvih satova, da sam mu zadnji poklonio. Tada je rekao: “Mislim na kompaniju, ne na jedan sat. Hoću da odmah kreneš u akciju.” Nazvao sam svog saradnika i 48 sati poslije kupili smo Panerai.
U životu i radu ipak mi je najviše značila intuicija. Lako čitanje ljudskih karaktera i mogućnost da ne gubim vrijeme i energiju na one koje to nisu zaslužili
Ali mnogo je važnija činjenica da tajna Montijevog talenta leži u tome da on takođe i od ljudi može napraviti ono što je izveo sa Panerai satom. Istančan osjećaj za imidž i neobičan sluh za potrebe tržišta, dali su mu moć da ukoliko želi, on može stvoriti zvijezdu. Sa mnom bi se u ovom trenutku složile Naomi Kembel, Linda Evanđelista, Kristi Tarlington, Klaudija Šifer, ali i Silvester Stalone, Eva Grin, producenti filmova o Džejmsu Bondu, Slavica Eklston i njen bivši suprug Berni, kao i mnogi drugi slavni i bogati savremenici.
Monti je fotoaparatom, od rakursa i dispozicije napravio filozofiju života u kojoj elita ustaje nešto prije 11 sati, u kojoj nema radnog vremena, ali se marljivo radi, u kojoj se prezire nedostatak kreativnosti. Gdje je neznanje i nepoznavanje bar dva svjetska jezika neoprostiv grijeh. Isto kao kad nosite sintetiku i kupujete jeftine stvari. On je glamur nosio u svom dnk, i nikada, ma kakva iskušenja bila, nije dozvolio da spusti kriterijum. Sve u vezi njega i oko njega je bilo megalomanski.
Bila sam tu kada se rađala ideja o Lauereus nagradama. Njegova kćerka Polona i on su brižljivo razvijali strategiju. Ono što sam kasnije vidjela, bilo je impozantnije i veće nego što sam mogla da zamislim.
Nekada je teško ispratiti tu širinu i glad za glamurom. Sportisti koji staju na tron i primaju godišnje nagrade za najbolje na svijetu, u stvari, ne znaju da je iza teških satenskih zavjesa stajao čovjek koji je uspio da kroz gvozdenu zavjesu prođe do krajnje zapadnjačke životne filozofije, preoblikuje je i prilagodi. Najbogatiji ljudi svijeta ne mogu da zamisle svoj godišnji plan bez Festivala luksuza u Veneciji ili Festivala umjetnosti u Sent Moricu. Upravo tamo, na aukciji je ponuđena posljednja fotografija Airtona Sene na kojoj pozira sa Montijem, držeći u rukama fotoaparat, koji je oduvijek bio formula gospodina Komljenovića. Formula uspjeha.
Udao Slavicu, smirio Naomi
“U životu i radu ipak mi je najviše značila intuicija. Lako čitanje ljudskih karaktera i mogućnost da ne gubim vrijeme i energiju na one koje to nisu zaslužili. Silvester Stalone, na primjer, u sebi krije ličnost koju samo malobrojni poznaju. Mislim da znam jako dobro procijeniti ljude. Dovoljno mi je pet minuta da znam ko je pravi frajer a ko folirant. Stalonea svi gledaju kao Ramba i Rokija, a malo ko zna da je završio likovnu akademiju, napisao dvadesetak scenarija pod pseudonimom, da mnogo zna o mnogim stvarima, a posebno o kulturi. Kad je jednom posjetio Firencu pa su mu vodiči pokazivali umjetnine i spomenike, on ih je impresionirao odličnim poznavanjem italijanske umjetnosti. Nevjerovatno je talentovan za mnoge stvari, a njegov najveći kvalitet je disciplina. Kad su mu bile 42 godine, pričali smo o golfu i rekao sam mu da je golf najbolji sport na svijetu. To ga je zaintrigiralo i on je danas jedan od najboljih igrača golfa amatera na svijetu, a to je postigao tako da je svaki dan tri, četiri sata vejžbao.
Svojim talentom i znanjem oduševio me i Robert De Niro. Skroman je, sramežljiv, a kao veoma inteligentan čovjek, odlično predviđa događaje. To mi se uz opštu kulturu katkad čini ključnim za uspjeh. Dobar instinkt i viziju imao je jedan od najvećih tajkuna za kog sam radio 15 godina, Saul Kerzner, vlasnik San Sitija, Atlantisa, sve zajedno tristotinjak hotela.
Monti Šedou je zasigurno mnogima promjenio život iz korijena. Jedna od njih je i Slavica Radić riječanka, porijeklom iz Laktaša. Te 1982, bila je samo još jedna ljepotica u nizu na trkama za Veliku nagradu Monte Karla. Čedo, sa kojim je došla da bi posmatrala najbrži cirkus na svijetu, predstavio je gospodinu Eklstonu, svom bliskom prijatelju i vlasniku Formule 1. Ostalo je istorija. O svom privatnom životu rijetko je pričao. Bio je oženjen slovenačkom manekenkom Mojcom Platner, sa kojom ima kćerku Polonu. Nedavno, ponovo je poslije nekoliko decenija pristao na to da svoje srce pokloni nekom. Velikodušan poklon primila je preduzetnica i glumica Odri Trito. Sa svojim angažmanima u filmskoj industriji, i brzorastućim dizajnerskim brendom Bvona, ona je bila prava osoba koja je mogla da parira medijskom magu, članu upravnog odbora Damler Krajslera i ličnom imidž mejkeru Paula Koelja.
Upravo je veliki svjetski pisac Koeljo, ovako govorio o njemu: “Monti nije predvidljiv. Ali on ima najbolji kvalitet karakterističan za čovjeka: dobar je prijatelj. Ima i veliku manu: njegov telefon zvoni usred razgovora, bez obzira koliko je važan, ili nije, sastanak na kom se nalazi. I u 90 odsto slučajeva javlja se na telefon. Nekoliko vidovnjaka sam upoznao u životu, a Monti je jedan od njih. On je uvijek iznenađenje. Kad osjeća da je vrijeme, izgubi se u novoj avanturi koju je već zamislio. Nikada ne provodi dane pokušavajući igrati ulogu koju su drugi izabrali za njega.”
“Ljepota nije presudna za manekenku, uz nju je potrebno imati harizmu, komunikativnost, ponašanje”, tvrdio je. A i ko je to mogao bolje znati od njega koji je tvorac ideje “supermodela”.
“Od ponašanja u miljeu u kome se kreće, zavisi hoće li se manekenka uspijeti vinuti u vrh ili propasti. Kao ilustraciju prepričavao je odnos sa Naomi Kembel.
“Dobila je malu “pljusku” jer je došla na snimanje, gdje sam je čekao s asistentima i kamerama, nakon neprospavane noći i lumpovanja. Bila je histerična i nemoguća. Ponekad ne znaš kako bi motivisao te djevojke, moraš im biti i tata i mama. Svaki sam model morao upoznati da bih znao kako iz nje izvući maksimum. Moraš biti psiholog. Kad bih Naomi rekao da je najbolja i najljepša, onda bi i ona sve uradila kako treba. Ona nije imala veliku kulturu, ali je putujući mnogo naučila. Nastojao sam svim mladim djevojkama da objasnim da kroz svijet u koji su kročile moraju hodati dostojanstveno, prenosi B92.
B92.
