U prvih par nedelja bilo je raznih bizarnosti na auto-putu od Podgorice do Kolašina. Ljudi su vozili suprotnom trakom, lećeli su do 200 na sat, vozili kauč na krovu i odmarali na istom, a pojavio se i video koji prikazuje grupnu tuču kod naplatne rampe. Ništa strašno i ništa što nije već viđeno. Važno je da je konačno otvoren auto-put, odnosno to prvo preplaćeno parče. Nebrojeno mnogo ljudi, previše ljudi je poginulo u kanjonu Platije na staroj magistrali. Riskantan je bio taj put kroz predivan kanjon. Mnogi ljudi iz Beograda koji kreću ka moru govorili su „Samo da preguramo Platije“. Evo, sad nema više te dionice, piči se auto-putem. Ipak je šteta što ga mnogi neće vidjeti i doživjeti.
Pomenuo mi je Muharem Bazdulj jednom prilikom kako se sjeća da je čitao u nekom sportskom listu priču o prelasku tada mladog Deja(na) Savićevića iz FK Budućnost u FK Crvena Zvezda i da je naslov bio prilično zvučan: „Dejo je plakao sve do Kolašina”. Djelovao je taj naslov na mene, prije svega jer dobro znam koliko ima da se penje kolima od Podgorice do Kolašina. U to doba kad je Dejo prešao iz Budućnosti u Zvezdu, putovalo se skoro dva sata, brat-bratu, a to nije malo plakanja.
Baš kao kad guglate „trosjed i fotelja” pa nakon toga nedelju dana zbog algoritma pretraživača ne možete da živite od ponuda raznih firmi koje vam baš nude „trosjede i fotelje”, tako je meni svega nekoliko dana nakon razgovora sa Muharemom pred oči iskočila fotografija teksta o kom mi je pričao. Stranica na Fejsbuku posvećena Podgorici okačila je skeniran tekst sa naslovom „Dejo je plakao sve do Kolašina”.
“Tempo”, jul 1988.
Tačno je da je plakao, tačno je da je mnogo volio Budućnost, toliko da mu nije bilo lako da ode, čak ni iz manjeg u veći klub. Iz fotografija koje prate tekst vidi se da je putovao kolima. Dakle, da je išao avionom značilo bi da je plakao nekih desetak minuta, ali ako je suditi po izgledu školjke automobila, bila je to Zastava 101 ili Zastava 128. Možda bi neki bolji poznavaoci automobila mogli sa sigurnošću da kažu o kom je automobilu riječ. Možda je to ipak bio tristać. Ali koji god da je bio model, najbrže za sat i po su stigli tad od Podgorice do Kolašina.
Ako se neko pita „Zašto je plakao baš do Kolašina?”, možda odgovor leži u činjenici da je Kolašin nekad bio poznat kao počivalo, odnosno mjesto na kom se pravi pauza bez obzira sa koje se strane neko zaputio. Taj gradić u planinama imao je nekad toliko kafana i restorana da se priča da je bilo stolica dovoljno da svaki stanovnik po jednu zauzme. Toliko se svraćalo u Kolašin na kafu, pivo, cicvaru ili kačamak.
Zbog toga je moguće da je ekspedicija iz Podgorice na putu ka Beogradu prvu pauzu napravila u Kolašinu i da je Dejo baš tu prestao da plače. Kasnije je Dejo uspio da rasplače milione ljudi, jer je donosio mnoge titule i Zvezdi i Milanu.
Ali suze su OK, a Dejo je dokazao i kasnije svu ljubav koju je gajio prema FK Budućnost. Na mnogo načina pružao je potporu klubu pod Goricom.
Autoput “Princeza Ksenija”
Od Smokovca uzbrdo
Nedavno je Crna Gora otvorila svoje prvo parče auto-puta. Startuje u Smokovcu, a završava kod Kolašina. Smokovac je naravno mjesto u Podgorici, pored Morače gdje rastu smokve. Nalazi se na oko 60 metara nadmorske visine. Kolašin je na oko 1.016 metara nadmorske visine. To je velika razlika. Ranije su to bile silne lakat krivine koje su čekale vozača koji se zaputi preko Crkvina do Kolašina ka Beogradu. Danas se piči auto-putem 100 km/h i stigne se brat-bratu za tridesetak minuta što je spektakularno i divno. Ali, u prvih nekoliko dana planulo je mnogo automobila na putu ka Kolašinu. Zapalili su se kao hepo kocke.
Vozači su se uželjeli puta. Mnogi su jedva čekali da pređu tu dionicu, a prvih sedam dana od otvaranja auto-puta nije se naplaćivala putarina, pa su ljudi koristili priliku. Uspon se ne osjeti toliko jer put je nov, a gas piči do daske. Motivacija je jaka a motori slabi. Automobili u Crnoj Gori su uglavnom nenaviknuti na taj broj obrtaja i tu brzinu u kontinuitetu. Motor ne zna što ga je snašlo. Automobili su u velikoj većini stari, neki i punoljetni, pa crijeva popušte. Po ovoj vrućinčini jedna varnica bude dovoljna da auto plane.
Autoput “Princeza Ksenija”
Bilo je podsmijavanja ljudima čiji su se automobili zapalili. Auto-put su umjesto „Princeza Ksenija” prekrstili u „Vatreno krštenje”. Ali nije lijepo smijati se sirotinji i želji da se isproba novi auto-put starim automobilom. Nema svako za nov auto, ovlašćen servis, a ponekad ni dovoljno za redovan mali i veliki servis. Da se ne lažemo, velika većina ljudi haubu otvara samo kad mora, a ulje se doliva. Da sam kojim slučajem i ja krenuo od Smokovca ka Kolašinu, zaždio bi se vjerovatno i moj Ford Fokus 1.8 tdci iz 2002. godine, dušu bi uzbrdo ispuštio.
U prvih par nedelja bilo je raznih bizarnosti na auto-putu. Ljudi su vozili suprotnom trakom, lećeli su do 200 na sat, vozili kauč na krovu i odmarali na istom, a pojavio se i video koji prikazuje grupnu tuču kod naplatne rampe. Ništa strašno i ništa što nije već viđeno. Važno je da je konačno otvoren auto-put, odnosno to prvo preplaćeno parče. Nebrojeno mnogo ljudi, previše ljudi je poginulo u kanjonu Platije na staroj magistrali. Riskantan je bio taj put kroz predivan kanjon.
Krš, kanjon i Morača
Mnogi ljudi iz Beograda koji kreću ka moru govorili su „Samo da preguramo Platije”. Evo, sad nema više te dionice, piči se auto-putem. Ipak je šteta što ga mnogi neće vidjeti i doživjeti.
Ali kanjon Morače ovjekovječio je za sva vremena slikar Nikola Vujošević. On je maestralno slikao kanjon. Bila je to njegova tema kao što su bikovi bili opsesija Pikasu. Krš, kanjon i Morača opsesija su slikara Nikole Vujoševića.
Kanjon Nikole Vujoševića
Grad Kolašin ovjekovječio je i Arsen Dedić. Niko nije izgovorio to ime grada kao Arsen, posebnim akcentovanjem na početku pjesme „Vera Pavladoljska”.
Udvarao sam se nepoznatoj devojci
U kanjonu Tare kod Kolašina
Govorio istine na svim jezicima
Žario i palio da ih poveruje
A sećao sam se
Da si mi najkrupnije laži verovala
Vera Pavladoljska
Kad o Kolašinu čuvenu pjesmu Matije Bećkovića pjeva čuveni Asen Dedić, grad je mnogo veći i značajniji. Kao da je Kolašin grad kroz koji prolazi voz Orijent-Ekspres, kao da je Kolašin Budimpešta, toliko se uzdigao. Jer snaga pjesme i glasa čini da pozornica ne može biti mala. Takva ljubav i udvaranje odvija se u mjestima koja su u tom trenutku centar svijeta, a kad Arsen pjeva, Kolašin postaje metropola, makar u pjesmi. To je snaga poezije!
Prašina malo iza Kolašina
Međutim, ostala je još jedna zanimljiva pjesma da sjeća na tu dionicu. Pjeva je misteriozni Sale Vozač. Pjeva je nepretenciozno kao čovjek koji vrti volan, hvata krivine i sam za sebe ubija vrijeme i pjeva na glas. Pjesmu je napisao Đorđe Balašević, a suština je o putu koji od Italije vodi preko trajekta ka Crnoj Gori i dalje ka Srbiji. Divna pjesma, puna slika i simbola.
Prije izgradnje auto-puta zahtjevno je bilo voziti kanjonom. Zato i ne čude dobro isklesani stihovi u kojima se pominje i Kolašin:
Digla se opasna prašina malo iza Kolašina
Svaki bi levak da se igra formule.
Dve obrijane glavice i podgoričke tablice,
šta više reći o tom tužnom prizoru?
Taj „prizor” koji opisuje Balašević uopšte nije nepoznat. Na Dnevniku skoro svakodnevno se čuje vijest da je na putevima u Crnoj Gori opet neko stradao u saobraćaju. Ta manija da se gas pritiska do daske iako niko nigdje ne žuri odnosi mnoge živote. Zato je prizor tužan da tužniji ne može biti, a pjesma uprkos svemu prelijepa, tako balaševićevska.
I opet su pune kafane i restorani u Kolašinu. Kažu, sjati se sva Podgorica, pobjegne narod od žaropeka auto-putem stignu za čas. Zasluženo, jer čaroban je taj gradić ispod Bjelasice. Ima što da se vidi, udahne i doživi.
Nema više ni suza ni krivina do Kolašina.
