Ja tako mislim / Posuđeni komentar

(O) ubavoj nam Crnoj Gori…

Piše: Darko Ristov Đogo

Današnji Montenegro po većini teoretičara ima najviše od državnosti što jedna kolonijalna uprava može da ima. Jedini njen problem jeste što se i dalje nekako graniči sa Crnom Gorom, jednom stvarnošću sa kojom nikako da se nađe konačno rješenje

Dolazak. Nisam mogao da ne dođem. Hercegovačku djecu je već nepovratno pokvarilo djetinjstvo, odrastanje sa brkatim đedovima i njihovim guslarskim pjesmama. Tu je Crna Gora zauvijek zabilježena ne kao metafora „čojstva i junaštva“ već kao prostor gdje se ta homerovska „dobrota i plemenitost“ događaju. Epsko u nama se tako uspostavi da više nikada ne razaznajemo granice između stvarnosti Vučjeg Dola i probijanja koridora. Zato: kada se samo zatalasalo tamo, to je već bilo moje, naše ovdje Ta je granica odavno pređena, ako je ikada i bilo.

Na skori dolazak Ostrogu, Nikšiću, davnom prijatelju u Danilovgrad morao sam da sačekam onaj jedan dan kada se sve počelo dešavati. Naravno da egu dinarskih junaka, pa još svešteniku kome su žuljave ruke prote Bogdana Zimonjića ostale ništa manji orijentir nego nesrećnom Miću Latasu, ona jedna noć, kada se zaljuljalo, morala je da bude besana. Što zbog brige šta slijedi nakon mučnih scena iz Skupštine. Ali više, nesamjerivo više zbog nemogućnosti da sjedim na onoj klupici do Sokola. Izvinite me: do Njegovog Preosveštenstva Episkopa budimljansko-nikšićkog Gospodina Joanikija. Uzmite koje vam volja. To vam je jedan čovjek. Čovjek. Ta scena – episkopa koji sjedi i na strašnom mjestu postoji – tu je započela istinska obnova epa.

Politika, analitika, politička filosofija su korisne stvari za grebanje po stvarnosti. Nisu sasvim loše ni za raspolaganje i planiranje stvarnosti. Samo imaju jedan omanji problem (koji ne planiraju): stvarnost se izmiče uvijek. Mi Hrišćani bismo rekli: Bog je stvorio svijet koji je voljen ali nije ga moralo biti. To znači: u svijetu su sile zla, Ruka Božija i vječita Božija nepredvidljivost koja se ne da uplaniti. Zato: kada se dešava narod, onaj „politički“ narod, to je možda neko i očekivao. Ali kada se dešava Crkva, onaj „narod izabrani“ po riječima Apostola – to teško da je iko, uključujući i mnogog vladiku i sveštenika, očekivao.

U Crnoj Gori se dešava Crkva-narod. I zato bi možda bilo bolje da svakome ko čita ove redove preporučim da ako je slomljenog duha, na onom rubu ljudskog postojanja kada se pitamo ima li ovo više smisla?, u oskudici razloga za borbu zvanu život – pođite, prijatelju, malo do najbližeg crnogorskog grada. Tamo ćete se duhovno obnoviti. Ne meditacijom. Litijom, prijatelju, litijom.

Postmodernistički korijeni Montenegra: ne možeš „dekonstruisati“ do vijeka. Do te obnove naroda-Crkve nije došlo tek tako. Štaviše, svi znamo da je došlo tek poslije jednog apsolutnog bezakonja: Vlada Republike Montenegro odlučila je da nije dovoljno što su preci njenih funkcionera streljali Boga u svetinjama Crne Gore već se odlučila da ta stratišta Boga i metafizičke streljane (koje su garant tekovina istinskih gubilišta i streljana ljudi) naprosto privatizuje. Ponekad mi se omakne riječ „nacionalizacija“, ali to bi podrazumijevalo da postoji nekakav širi, nacionalni, krug ljudi koji bi privatizovanim svetinjama trebalo da upravlja. Međutim, kako je u državi nastaloj privatizacijom jedne unosne Rei Publicae sve privatno, podesniji je izraz privatizacija svetinje nego nacionalizacija.

Naravno, privatizacija svetoga je „protivrječnost u pojmu“. Ono sveto je, primijetili su to još Rudolf Oto i Mirče Elijade, ono smislotvoreće, iznad profanog. Samim tim, sveto nikada ne može sasvim biti pojmljeno i posjedovano jer Sveto je ono koje daje smisao, oprisutnjuje vječnost, garantuje čovječnost. Otuda je želja za privatizacijom svetog oduvijek mnogo više od jednog političkog projekta. Naravno, vizuelna i pojmovna fiksacija Dukljanstva ostaje Srpstvo. Državolikom projektu je potrebna servilna Crkva. Ali korijeni tog sukoba nisu politički, već metafizički. Jer današnji Montenegro po većini teoretičara političkog ima najviše od državnosti što jedna kolonijalna uprava može da ima: stabilnu (i nepromjenjivu i od izbora nezavisnu) vlast, metode prisile i moći, granice. Jedini njen problem jeste što se i dalje nekako graniči sa Crnom Gorom, jednom stvarnošću sa kojom nikako da se nađe konačno rješenje. Niti se njeno sve može ostaviti u prošlosti (šta sa Mitropolijom crnogorsko-primorskom koja je, iako crnogorska, i dalje dio neotuđivi Srpske Pravoslavne Crkve?) Zapravo, sve ostalo se nekako „ishendlovalo“. Istorija je selektivno pisana i predavana već decenijama. Medijski pritisak je bio i ostao takav da se činilo da je moguće sve. Većina filosofa političkog će danas reći da su „svi nacionalni identiteti – konstrukt“. To možda i jeste tačno u smislu da su svi proizvod istorije. Ali ono što razlikuje predmoerne i moderne identitete jeste postepenost uobličavanja identiteta. Samo su nama savremeni, postmoderni idolopoklonici brutalne moći bili skloni da vjeruju da je identitete moguće konstruisati na licu mjesta dekonstrukcijom sopstvene prošlosti. Ali ne može se dekonstruisati do vijeka. Stvarnost se može lomiti da bi se od njenih komada pravilo nešto sve dok je ne samelješ dotle da više nema kohezivne moći u tvom projektu. To se dešava i Montenegru. Mnogi danas iz Srbije i Srpske sa izvjesnom dozom skepse i gotovo ljutnje pitaju ljude koji se bude protiv otimanja svetinja zašto se nisu bunili ranije? Odgovor je takođe epski: „zlo se trpi od straha gorega“. Sada je došlo dotle da nema „straha gorega“. Najgori strah najmanjeg čovjeka jeste da će ga baciti u potok umjesto sahraniti u groblje. A to je ono što je Vlada Montenegra ponudila stotinama hiljada svojih građana.

Prolom svetog. Litije – kada sveto ponovo slaže fragmentisanu stvarnost. I tu se počeo događati narod-Crkva. Da, u tom narodu se dešavalo i dešava ono što se na popisima nije bilježilo. Srba ima oko 30%. Dežurni brojač posjetilaca liturgija „doturio“ je izvještaj da u inače duhovno preporođenoj Crnoj Gori u crkve ide 3% ljudi sveke nedjelje i praznika. O postovima nešto više. O Vaskrsima i Božićima – 25%. A i njih ima i „naših“. Sa članskim karticama. Na popisima se izjašnjavaju „kako treba“. U svatove nose „našu zastavu“. Šteta kojom se može upravljati. Neka se i bune koji dan, i najbolje je tako.

„Jedini je problem (meni nije. Ili možda jeste. Ma nije!)“ premišlja se dežurni brojač, „što je kod nas doma i dalje onaj goblen što ga je majka vezla, sa onom Kosovskom đevojskom. Doduše, u nas se ne vidi. Sklonio sam ga. Ali šta ako je i kod njih svih neđe neki goblen?“ Jeste. Kod mnogih je ostao. I slika đeda-brka sa onom neprijatnom kapom sa onim slovima. I zakletva: da se badnjak vazda zavazda nalaže o Badnjem danu i to kraj Crkve. I da se ode pod Ostrog (slava mu i milost!)

Snaga epskog je ono što nosi litije. To nije slučajno. Srbi nemaju drugog Pravoslavlja od epskog. Za Helene je vjera stvar polisa. Za Ruse stvar pada i iskupljenja. Za Srbe je vjera stvar stradanja, ali ne ma kakvog stradanja: epskog, iznenadnog, takvog da se suština života kroz Krst i Vaskrsenje sagleda u trenutku i da se onda iz tog trenutka ne istupi nazad. Kosovski ep podrazumijeva lični izbor ali kolektivni događaj. Svi smo izabrali da ne idemo nazad.

Hodam tako da Nikšićanima. Zaostao sam samo minut iza otaca-braće, da uzmem kapu, i već ne mogu da ih stignem. Čak ih i ne vidim. A ispred mene je nepregledna kolona ljudi. Ne možeš da bilo koga pretekneš jer idu cijelom širinom ulice. Nekako se probijam, polako, da ih ne povrijedim užurbanošću. Da ih ne dodirnem na nesvet način.

Nevjerovatna je stvar litija. To je iskonska Sveta Tajna. Neki dogođeni balans prisutnosti na mjestu i odsutnosti u onom Vječitom. Svi hodaju. Danas inače svi nekamo trče, žure, prestižu i komentarišu. Ovdje ne. Svi idemo zajedno. „Milane, vidiš li me, Milane?“ dovikuje sa terase čovjeku do mene Vladimir. „Ajde dolje, Vlado! Neš valjda samo gledati“ „Eto me!“ uzvikuje Vlado. Zastao sam da vidim da li će doći. Sjurio je dolje. Litija te vodi u vječnost. Litija – to je liturgija čovjeka koji još razlikuje svetinju od prokletinje.

Molimo se. Pjevano crkvene pjesme. Toliko ljudi me nakon dolaska iz Crne Gore pita o stanju stvari srpskog naroda dolje (kao što i u Nikšiću svi od reda preko mene grle Republiku Srpsku). Nisam ekspert, ali znam da identiteti nisu zakovani. U onom spektru „Crnogoraca“ stvarno ima još tako mnogo dvostrukog ideniteta (srpskog i crnogorskog), da je teško odgovoriti na pitanje o odnosu Srpstva u Crnoj Gori i trenutnih dešavanja. Ali ono što se da čuti jeste iskonska vezanost za Kosovo. Vezanost za svetinje u svetosavskom, pećkom smislu. Politička represija je možda učinila ljude opreznim, a ponekad i komformistički idnolentnim. Ponešto je dugogodišnja propaganda uspjela da poistvojeti „srpsko“ samo sa Srbijom a „crnogorsko“ sa Crnom Gorom. Ali identitetsko-politički inžinjering pada pod silom vjekovnog pamćenja.

Amibavlentnost crnogorskog bića: Sveta Tajna je jedino što ova vlast ne razumije. Litija poznaje još jednu moć, možda najbitniju od svih – moć molitve. Crnogorsko biće, čak i ono iskonsko, istorijsko, uvijek je imalo jednu vrsti nasilne ambivalentnosti. Ako smo svi ljudi i svi Srbi uvijek na tankoj granici i u vječitom izboru između angela i demona u nama, Srbin Crnogorac je to i sam oduvijek bio. Branila se vijekovima zemlja od Turaka, ali je glava padala i od braće a krugovi krvne osvete trajali vijekovima, dok se neka čitava plemena nisu u njoj „istražila“. Sveti Vasilije, došavši iz jednog dijela humske zemlje u drugi, u današnji Ostrog, i sam trpio zlobu lokalnih hrišćanskih knezova. Svetom Petru Cetinjskom je vijek prošao ratujući sa Turcima, zaklinjući na vječitu ljubav ka Rusiji i kada ona na ljubav nije odgovarala, mireći plemena, bratimeći Crnogorce i Brđane, prokljinjući i blagosiljajući. Događaji o Trojčindanu 1854, kada je u konacima Ostroga knez Danilo silovao ženu sveštenika, Danicu Pavićević a njegovi perjanici na istom mjestu trideset najljepših kadićkih djevojaka (što je bio razlog atentata na njega) potvrđuju jednu užasnu koncentrisanost demonskog koje se opere svetinjama kroz čitavu istoriju Crne Gore. Dukljanstvo je nastalo upravo kao svojevrsna koncentracija onog prekomjernog, nasilnog, animalno gordnog, kao kombinacija lažnog poimanja o superiornosti i posebnosti koja se uvijek posreduje na način koji je u isto vrijeme represivan ka drugome ali i užasavajuće servilan ka Gospodaru. Ta užasna ambivalentnost je jedan binarni kod koji Gospodar dobro razumije. On čeka da se Crkva pojavi na jednom ili drugom spektru: kao „istražena“ ili kao poslušna.

Zato je događanje naroda-Crkve suštinski bitno kao povratak ne samo iskonskoj Crnoj Gori, već ujedno preko potrebni povratak hrišćanskom etosu pokajanja, molitve kao snage. Hiljade ljudi sabranih oko crkvenih barjaka već jesu sila. Oni tj. mi jesmo Tijelo. Ne bilo koje nego Tijelo Hristovo. Toj sili je već prvog dana pokušan da se inhibira strah premlaćivanjem Vladike Metodija. Međutim, Crna Gora ne funkcioniše tako što joj možeš inhibirati strah. Njeni prioriteti nisu čulnog karaktera, poput Montenegra. Ona je jedna obožena tjelesnost koja ujedno ne želi da bude nasilna, da produži krug krvne osvete, ali nikada ni tijelom ni dušom neće otići. Ona nije pasivna ali nije ni nasilna. Ona je svetotajinski aktivna. To je ono što izmiče Vlasti. I sa nasiljem i sa indiferentnošću ona zna šta bi. Sa onim ne zna.

„Jer ne ratujemo protiv krvi i mesa već protiv duhova tame u podnebesju“.

Piše: Darko Ristov Đogo

Autor je profesor Pravoslavnog bogoslovskog fakulteta Svetog Vasilija Ostroškog u Foči

Slične objave

OHRABRIVANjE ANTINOVINARA

Z.K

Ko priželjkuje rat na Pacifiku?

Z.K

MAKRONOVA UMETNOST BACANJA ULJA NA VATRU

Z.K

Ostavite komentar