NOVOGODIŠNJA JELKA KOJA ĆE VAS IZNENADITI: Otkrivamo 11 detalja o ovom prazničnom simbolu

Mnogo je simbola koji nas podsjećaju na dolazeće novogodišnje praznike, ali jedan je ipak glavni: bogato okićena novogodišnja jelka.

Bez obzira na to da li se jelka ukrašava povodom vjerskog praznika ili kao dio novogodišnje atmosfere, ona simbolizuje blagostanje, porodičnu toplinu, sreću, radost i nadu.

Možda ste svoju jelku već okitili, možda ćete to učiniti narednih dana, ali u svakom slučaju ovaj vam je praznični simbol poznat od djetinjstva. Čini vam se da o novogodišnjoj jelki znate sve. A da li je baš tako? Otkrivamo 11 manje poznatih, ali zanimljivih priča o jelki.

Ljepotica ima tek 100 godina

Običaj kićenja jelke vezuje se za srednjeevropsku, uglavnom katoličku i protestantsku tradiciju, a u ostale krajeve svijeta se masovno proširio tek u posljednjih stotinak godina. Iako korjeni ovog običaja sežu duboko u prethrišćansku istoriju, ipak je to moda novijeg doba. Jelka kakvu danas poznajemo stvorena je, dakle u 20. vijeku.

Zvijezda sazdana od suze

Jedna od najpoznatijih legendi o korjenima običaja ukrašavanja jelke kaže da su ispred pećine, u kojoj je rođen Isus Hrist, rasla tri drveta: jela, kedar i bor. Kada se Isus rodio, sva tri drveta su se zatresla kako bi ga pozdravila i darovala mu ponešto. Kedar mu je poklonio mirišljive iglice, bor šišarke, a jela nije imala plod, pa je zaplakala. Anđeo se tada smilovao, pretvorivši njene suze u zvijezde s neba. Otuda potiče vjerovanje da se na vrh okićene jelke postavlja zvijezda.

Zagrizi crvenu jabuku

Današnji običaj kićenja jelke potiče iz srednjevjekovne Njemačke. Vjeruje se da su Nijemci u to doba kitili jelku za katolički Božić, ukrašavajući je zrelim, crvenim jabukama, koje su simbolizovale jabuku sa drveta saznanja, odnosno potrebu za razlikovanjem dobra i zla. Crvene jabuke su bile i simbol prazničnog raspoloženja i blagostanja. Zbog toga se i danas smatra da su crvena i zlatna prave boje za kićenje jelki. Nakon jabuka, na red su došli sitni kolačići i slatkiši, dok su nejestivi ukrasi novijeg datuma.

Nijemci pronijeli čaroliju čak do Amerike

Upravo Nijemci, i to protestanti, najzaslužni su za širenje običaja kićenja jelke, koji se u 19. vijeku, ukorijenio i među običnim narodom, prvo u srednjoj i zapadnoj Evropi, a potom u SAD i Kanadi, gdje su jelku prenijeli upravo njemački useljenici.

Martin Luter ili baltički trgovci

Postoje dvije verzije koje se bore za primat  ko je i gdje prvi put unio jelku u kuću i okitio je za praznike na način kako se to danas čini. Po jednoj, novogodišnje jelke je “izmislio” vjerski reformator iz Njemačke Martin Luter, koji je na tu ideju došao nakon šetnje snijegom zavejanom četinarskom šumom uoči Božića. Po drugoj priči, tradicija kićenja četinara je nastala zahvaljujući trgovačkim esnafima iz Letonije, Litvanije i Estonije.

Badnjak ili jelka, pitanje je sad

Novogodišnja jelka je nastala, prvobitno, kao božićno drvce u protestantskim i katoličkim zajednicama. Kasnije, kada su običaj preuzeli i pripadnici drugih hrišćanskih zajednica, pa i drugih religija, jelka je postala simbol za univerzalnu međunarodnu Novu godinu. Tako je i kod pravoslavaca ostao običaj da se jelka kiti za Novu godinu, a Badnjak za Božić.

Hrast ili jela, šta je starije

I hrast, koji se sječe za badnjak, i jela, koja je preteča novogodišnje jelke, izrasli su iz istog prethrišćanskog korijena. Tradicija unošenja zimzelenog granja u kuću potiče od davnina, kao podsjetnik da je zima prolazna i da će ponovo doći proljeće. Iz perioda kada se hrišćanstvo još borilo za dominaciju potiče i legenda o Svetom Bonifaciju. On je u 7. vijeku u Njemačkoj riješio da posiječe hrast, sveto drvo germanskog Tora i slovenskog boga Peruna, kao bi se “obračunao s paganskim običajima”. Međutim, iz korijena posječenog hrasta nikla je nekim čudom mlada jela, koja je, okićena, postala božićno drvce, pa novogodišnja jelka.

Spomenik jelki iz 1510.

Prva jelka je, bar tako tvrde u Rigi, glavnom gradu Letonije, okićena 1510. godine. Letonci su čak i podigli i spomenik jelki u svojoj prijestonici. Nijemci nikad nisu priznali Letoncima pravo prvenstva, tvrdeći da je u 16. vijeku ukrašavanje jelki u građanskim domovima u Njemačkoj bilo već uobičajeno.

Siromašni radnik napravio prve lampione

Prvobitno, jelke su se kitile jabukama, slatkišima, kolačićima, a poseban hit su bili skupe “svilene” bombone. Po jelki se moglo prepoznati koliko je koja porodica bogata ili spremna da potroši na luksuz. Prve staklene lampione stvorili su njemački duvači stakla u 19. vijeku. Legenda kaže da je jedan duvač bio toliko siromašan da nije imao šta staviti na jelku, a njegova su djeca, kao i sva druga, željela praznični ugođaj. Da bi im ispunio želju, sam je napravio lampione od obojenog stakla. Stariji čitaoci se vjerovatno još sjećaju nekadašnjih lampiona od tananog stakla, koji su bili jako lomljivi i prilično skupi.

Edisonov pomoćnik i lampice na struju

Paljenje malih svjećica na jelki “moda” je koja vuče korijene još iz 17. vijeka, kada su na okićenoj jeli paljene prave pravcate svijeće. Izgledalo je to lijepo, ali je bilo opasno, jer se često dešavalo da se jelka zapali. Prve lampice – sijalice je 1882. osmislio Amerikanac Edvard Džonson, pomoćnik Tomasa Edisona. Naravno, u to doba, a još i decenijama kasnije, električne lampice su bili skupa zanimacija, rezervisana za bogataše.

Kad Britanci kasne za svijetom

Zasnimljivo je da je Albert, njemački princ, oženjen čuvenom engleskom kraljicom Viktorijom, okitio prvu jelku u Engleskoj tek sredinom 19. vijeka. O tome su pisale novine, ljudima se to dopalo i tako je relativno kasno, u odnosu na centralnu Evropu, počela tradicija kićenja jelki u Velikoj Britaniji. Interesantno je da je Britanija kasno prihvatila i računanje vremena “po novom”. Tako se sve do 1752. u Velikoj Britaniji i njenim kolonijama Nova godina slavila u martu, kao u antičkom Rimu.