8. Juna 2019.

Nema nazad, iza je Srbija

Big Portal

Piše: Zvonimir Pešić

Bitka na Paštriku


Ako su Košare bile Vijetnam u malom, operacija „Strela 2“ ili Bitka za Paštrik bila je Vijetnam u velikom. Trebalo je ubiti 25.000 vojnika Prištinskog korpusa, pokoriti, poniziti i okupirati Srbiju, izjavio je za „Pečat“ general-pukovnik Vladimir Lazarević

Tokom agresije NATO-a najžešća bitka odvijala se na planini Paštrik od 26. maja do 10. juna 1999. godine. Neprijatelj je, posle neuspelih pokušaja da preko karaule „Košare“ učini dublji prodor u dubinu Kosova i Metohije, preduzeo operaciju na Drimsko-kosovskom operativnom pravcu, sa težištem na taktičkom pravcu selo Pogaj – karaula Gorožup – selo Đonaj. Planirali su da preko planine Paštrik snage tzv. Oslobodilačke vojske Kosova i regularne vojske Republike Albanije uđu na teritoriju Metohije, preseku komunikaciju Đakovica–Prizren i slome otpor Vojske Jugoslavije u prvom pojasu odbrane. Agresor nije uspeo jer su nasuprot bili branioci koji su junačkom, a odsudnom odbranom osujetili planove neprijatelja.

SPREMNI ZA ODBRANU Sve je bilo spremno za odbranu. Pojedini pravci bili su zatvoreni minskim poljima. Ponegde je zaprečavanje obavljeno do dubine od oko pet kilometara. Ko god da naiđe imao bi problema. Brojno stanje 549. motorizovane brigade u miru bilo je oko 1.800 do 2.400 ljudi. Kada su 1998. godine otpočela borbena dejstva, brojno stanje se povećalo do 3.000, pa i do 4.000 ljudi…
„Helikopteri tipa ’apač’, koji su dejstvovali duž granične linije, vrlo malo su prelazili granicu, negde do 500 metara. Tokom aprila 1999. upotrebljavani su za gađanje naših karaula. Makar jedan helikopter smo oborili 1. aprila u rejonu karaule ’Stojanović’. Tada je NATO zabranio upotrebu tih helikoptera“, kazuje general-major u penziji Božidar Delić, komandant 549. motorizovane brigade, i nastavlja: „Tog 26. maja prvo je počeo demonstrativni napad na pravcu našeg 2. motorizovanog bataljona koji je ’zatvarao’ kritično veliki rejon ‒ oko 30 kilometara državne granice, od karaula ’Mitar Vojinović’, pa zaključno sa karaulom ’Liken’ (ukupno 6 karaula), u nadležnosti 53. graničnog bataljona. U toku noći su se čuli tenkovski motori neprijatelja, klaparale su gusenice… Oko pet izjutra krenuo je napad preko gorožupskog taktičkog pravca, počela je da dejstvuje njihova artiljerija, a otvarana je i minobacačka vatra. Od četiri albanska tenka koja su se pojavila tri smo uništili, tako da se posle toga tenkovska jedinica povukla. Sa one strane granice (od Kuksa do Krume) nalazilo se 30.000 do 35.000 pripadnika šiptarsko-terorističkih snaga, jedinica 2. divizije regularne albanske vojske (mobilisali 12.000 ljudi) i operativna grupa ’Jastreb’ koja je došla iz Nemačke, a u svom sastavu je imala helikoptere tipa ’apač’ i radare za rano otkrivanje artiljerijskih položaja i drugih ciljeva.“

ČETIRI STRELjAČKA STROJA „Kada je otpočeo napad, pratili smo sve pokrete i dejstva. Imali smo tamo oko stotinu vojnika graničara a ostalo su bili dobrovoljci i jedna borbena grupa iz 549. brigade. Imali smo svega 400 ljudi na tih šest kilometara granice“, govori Delić.
Teroristi idu u streljačkim strojevima. Četiri stroja, jedan iza drugog, u razmaku od po oko 200 metara. U četvrtom streljačkom stroju bili su vojnici u crnim uniformama, kako smo ocenili, pripadnici njihove vojne policije i specijalnih jedinica. Ako neko zastane ispred njih, udarili bi po njima. Kretali su se u stojećem stavu, izgledalo je bez straha. Stalno se čulo s njihove strane: „Alahu ekber“. Sve je išlo disciplinovano, dok se nisu dokopali žbunja iz šumarka, gde je poredak olabavio.
U prvoj fazi odbrane imali smo možda 200 ljudi na prvoj borbenoj liniji, na međusobno udaljenim otpornim tačkama sastava 20 do 30 ljudi. Na Planeji se, na odmaranju, nalazilo oko 200 ljudi. Čim je počelo dejstvo, oni su potrčali da ojačaju prvu liniju. Kasnije smo ojačali odbranu, pa je taj pravac neposredno branilo oko hiljadu ljudi. Artiljerija je dejstvovala i prilično pomogla. Znali smo da tim snagama ne možemo da ih zaustavimo jer ih je bilo na hiljade. Zapravo, u tom prvom ešelonu bilo je pet-šest hiljada neprijatljskih vojnika. Mogli su da uvode sveže snage. Bile je tamo u pozadini i oko pet hiljada za borbu spremnih Amerikanaca. Na aerodromu Kuks nalazilo se 24 helikoptera tipa „apač“. U knjizi Veslija Klarka stoji da su dnevno otkrivali do 150 ciljeva u našem odbrambenom poretku. Sve naše što je dejstvovalo, oni bi otkrivali. Informacije su o tome prenosili avionu tipa „avaks“, a ovi ‒ borbenim grupama aviona koji su neprekidno kružili iznad nas. Nismo mogli da ih gađamo jer su leteli na visini iznad domašaja naše protivvazdušne odbrane. Avioni A10 nisu odlazili mnogo u dubinu.

SRPSKI „OGANj“ „Naši višecevni bacači raketa ’oganj’ nisu bili na položajima. Imali su skrivenu lokaciju u gradu. Putem stacionarnog telefonskog poziva oni bi dobili cilj, a sva vatra na ciljeve je već bila pripremljena. Dobiju, recimo, naređenje da na jedan cilj izađe jedan ili dva lansera, izbace 20 raketa, a na drugi 12. Na putu su imali obeležena mesta gde staju. Najvećom brzinom zauzmu elemente, ispale svoje rakete i najvećom brzinom se vraćaju. Nikada nije prošlo više od pet minuta od njihovog dejstva, a da avioni A10 nisu bili iznad i kružili tražeći cilj, ali nisu ništa našli. Artiljerija je dejstvovala uvek sa ivica šuma i posle bi se povukla. Ali smo je zato imali na 14 lokacija sa kojih je moglo da se dejstvuje, da nam nikada pešadija nije bila bez podrške“, naglašava Delić.
U kritičnom trenutku, posredstvom sredstava veze, jedan od komandira, vodnik Velibor Boševski, zatražio je od pretpostavljenog da se, usled velike izloženosti vatri i nepovoljnog rasporeda snaga, zajedno sa vojnicima, povuče na rezervni položaj. Nenadano u vezu se uključio pukovnik Delić, koji mu je rekao: „Boševski, nema nazad, samo napred. Iza tebe je Srbija, nazad nemaš gde, moraš zadržati taj položaj, a dobićeš svu vatrenu podršku i popunu ljudstvom i municijom.“
„Na pravcu gorožučnih bačila Šiptari su uspeli da uđu oko jedan kilometar, jer su bili veliki međuprostori između otpornih tačaka. Na pravcu prema selu Binaj ‒ nekih 500 metara i prema karauli ’Gorožup’ još oko 500 metara. Tog 26. maja po podne mi smo napustili karaulu, ali je to trajalo samo pola sata. Mada je komandant 549. brigade izvestio Prištinski korpus da je karaula zauzeta, a u stvari bila je to samo ruševina (blagovremeno izvučena municija i sve što je bilo neophodno), graničari i dobrovoljci su je samoinicijativno povratili.“

CRNI VRH PAŠTRIKA Posle nekoliko dana linija koju su držali naši branioci bila je poravnata, jer su uništeni delovi uklonjenih snaga neprijatelja. Ta linija, i pored besomučnih bombardovanja tzv. tepih bombama, ostala je sve do kraja rata.
„Ostalo nam je samo da od terorista očistimo greben Paštrika i sam vrh na 1.996 m nadmorske visine. Zemljište je bilo povoljnije sa naše strane. Sa njihove se teren vertikalno spušta i do vrha mogu doći samo jednom stazom. Nije nam bio problem da odatle izbacimo Šiptare i da time završimo priču. Znali smo, ako to učinimo, NATO će nas na vrhu i grebenu bombardovati avijacijom. Ovako su Šiptari držali te položaje, a naša prva jedinica je imala položaje na samo 200 metara od njih. Šiptari su više puta pokušavali da potisnu naše snage, ali nisu uspeli. Imali smo na raspolaganju čitav arsenal naoružanja, od dalekometne snajperske puške ’crna strela’, puškomitraljeza do minobacača 60 mm. Kada bi Šiptari krenuli, poklapali smo ih vatrom. Crneo se vrh i greben Paštrika od njihovih tela. Ranjeni su jaukali na sav glas. Kada je otoplilo, morali smo čak i položaj malo da pomerimo, jer se nekoliko dana od smrada leševa koji se raspadaju nije moglo disati“, rekao je Delić.

TEPIH BOMBE Pošto upotreba taktičke avijacije NATO-a nije dala rezultate, od 31. maja do 10. juna upotrebljavana je strategijska avijacija oličena u avionima B-52 i B-1. Ta vrsta avijacije dejstvovala je čak 24 puta, sejući tzv. tepih bombe, kojima, osim 549. brigade, nije napadnuta nijedna naša jedinica. Pripadnici te brigade uništili su nekoliko hiljada kasetnih bombi koje je iz vazdušnog prostora posejao NATO, za šta je potrošeno više od 40 tona eksploziva.
Tepih bombardovanje je bilo gotovo neizdrživo. NATO je četiri puta pogodio zonu rasporeda jedinice. Ljudi su bili kontuzovani, eksplozije su ih podizale uvis odakle su padali na stene ili kamenje. Prvo krenu napadi pešadije, a kad naši zaustave pešadiju, dolaze avioni i traže ciljeve, kako bi napravili brešu da pešadija prođe…
Avijacija NATO-a 31. maja pogodila je naše istureno komandno mesto u Šeh Mahali, zaselak sela Planeja.
„U trenutku kada smo, posle stabilizacije stanja na liniji fronta, sišli iz potkrovlja i uzeli nešto da popijemo, avio-bomba je eksplodirala u blizini kuće. Popadali smo. Zgrabili smo sredstva veze, naoružanje i pretrčali u drugu dvospratnu kuću, koja ima tri armirano-betonske ploče, u podrum koji smo ranije odredili kao mesto gde treba doći i sačuvati se od dejstva avijacije. Zašto baš taj podrum? Zgrada je bila usečena u brdo i faktički sa tri strane zaštićena zemljom. Samo je prednja strana, gde se ulazilo u zgradu i u podrum, bila otvorena. Nas 36 vojnika i starešina bilo je u podrumu. Napolju je ostalo samo nekoliko vojnika koji su bili u zaklonima, ranije pripremljenim za obezbeđenje komandnog mesta“, seća se tog događaja Stojan Konjikovac, tada potpukovnik, a danas brigadni general u penziji.
Dejstvo po objektima u Šeh Mahali trajalo je nekoliko sati.
„Posle stravične eksplozije nastupio je mrak. Pogođena je zgrada u kojoj smo se nalazili. Zagušljivost je bila skoro neizdržljiva, od prašine se nije moglo disati, a iz ruševina su se čuli jauci. Bio je to mali podrum. Svi koji su se nalazili u delu zgrade koji je pogođen avio-bombom, poginuli su ‒ njih desetoro. Mi, koji smo bili u drugom delu podruma, ostali smo živi. Iz podruma se video samo jedan tračak svetlosti. Napravili smo mali otvor i izvlačili se jedan po jedan. Kada smo izašli, videli smo svu strahotu prizora. Zgrada je bila skoro sravnjena sa zemljom. Potpukovnik Boško Lemić je ostao u zgradi u kojoj smo prethodno bili i komandovali tokom borbenih dejstava, poginuo je. Poklopila ga je ploča… Narednih dana angažovali smo inženjerijske mašine kako bi mogli da izvučemo poginule iz drugog dela zgrade. Radilo se s prekidima, jer su avioni NATO-a često nadletali to područje. Nakon ovih događaja nastavili smo sa uspešnim držanjem linije sve do potpisivanja Vojnotehničkog sporazuma u Kumanovu“, kazao je Stojan Konjikovac.

RUSKI DOBROVOLjCI „Najteži dan za mene bio je onaj kada je, na osnovu Kumanovskog sporazuma, doneta odluka da napustimo prostor Kosova i Metohije. Brigada je inače popunjena rezervom na eksteritorijalnom principu. Naime, našu rezervu smo crpeli iz Leskovca i okoline. Rezervisti su pitali otkud povlačenje kada čvrsto drže stabilnu liniju na granici. Muke su bile da ih ubedimo jer je reč o odluci na državnom nivou. Najteže mi je bilo s ruskim dobrovoljcima koji su po svaku cenu hteli da ostanu na Kosovu i Metohiji, da se i dalje bore“, seća se Božidar Delić.

CILjEVI NEPRIJATELjA „Ako su Košare bile Vijetnam u malom, operacija ’Strela 2’ ili Bitka za Paštrik bila je Vijetnam u velikom. Zašto? Zato što se NATO odlučio da konačno realizacijom te druge etape operacije izvrši zadatak koji nije uspeo u prethodnom periodu. Cilj zapadnog vojnog saveza bio je da uništi glavne efektive VJ, posebno jedinica 3. armije, odnosno Prištinskog korpusa. Zapravo, trebalo je ubiti 25.000 vojnika korpusa, pokoriti, poniziti i okupirati Srbiju. To je njihov napisani plan. Nisu uspeli na Košarama 9. aprila, pa je došla druga polovina maja. Oni su počeli s pripremom operacije ’Strela 2’ preko Kuksa, planine Paštrik i Prizrena, sa zadatkom da uz neviđenu vazduhoplovnu podršku i upotrebu kopnenih snaga za šest sati osvoje Prizren. Trebalo je da dođu u Prizren i idu desno ka Uroševcu, pravo ka Mališevu, poludesno ka Suvoj Reci, Lipljanu i Prištini. Tada bi kičma odbrane Srbije bila slomljena. Ovoga puta države NATO-a su upotrebile strategijsku avijaciju da bi danima, tzv. tepih bombardovanjem, uništili prvi pojas odbrane po dubini. Dakle 15-20 kilometara da bi sve pretvorili u prah i pepeo. Taj termin ‒ prah i pepeo ‒ potiče još od pre rata kada su oni pretili Srbiji da će biti ravna kao sto, da će ostati prah i pepeo, da će našu zemlju vratiti u kameno doba“, navodi general-pukovnik Vladimir Lazarević i nastavlja:
„Pokušavam da citiram šta su oni pre rata govorili. Svaki strategijski bombarder nosi više od 50 tona ubojnih sredstava. Oni su težišno izolovali jedan front na pravcu Gorožup–Liken, širine pet kilometara, uzan da bi što pre stigli do Prizrena, uz angažovanje hiljade vojnika, terorista bašibozuka, sakupljenih po čitavom svetu, pripadnika albanske armije, snaga NATO-a, pre svega engleskih, pa američkih i kojekakvih drugih plaćenika. Dakle, snage ekvivalenta do 5.000 ljudi na tom frontu napada, uz snažnu raketnu podršku. Bilo je 600–700 naših vojnika koji su branili taj prvi položaj i na vrhu Paštrika visine oko 2.000 metara nadmorske visine. Imao sam u Hagu za svedoka oca vojnika koji je bio dobrovoljac mađarske nacionalnosti. On je objašnjavao strahote operacije ’Strela 2’. Gorožup, Planea, Žur, i više ne znam kako su se tada zvala sela, pretvorena su u prah i pepeo. Sudija u čudu pita šta je to prah i pepeo. Pa kaže Mađar: gospodine sudija, nema kamena, samo je prah i pepeo ostao, sve je uništeno, sve je sagorelo. Sudija ne zna šta da odgovori…“
„Na tom prostoru su bili i opstali naši branioci, pre svega oni iz 549. motorizovane brigade, pod komandom tadašnjeg pukovnika Božidara Delića“, podvlači Lazarević.

NAREDBE VESLIJA KLARKA Vodeću ulogu u agresiji imao je, a ko drugi, do američki general Vesli Klark.
Govori general Lazarević: „Agresor je imao zadatak direktno primljen od glavnokomandujućeg Veslija Klarka. On je poručio komandantu vazduhoplovnih snaga NATO-a Majku Šortu i svim glavnokomandujućim snaga u Albaniji: ’Ne budemo li osvojili ovaj pravac, mnogo naše krvi će poteći.’ I onda su oni krenuli besomučno. Nekoliko dana, krajem maja, ostvarena je izolacija svega što se kreće i negde 29. ili 30. maja predsednik SAD Bil Klinton je održao konferenciju za novinare. Rekao je da je NATO Srbima naneo teške gubitke, da je ubio 700 vojnika na pravcu planina Paštrik – Prizren. Slavodobitno je uveseljavao svoj narod, svetsko javno mnjenje i neke naše dušebrižnike koji su još pozivali da se bombarduje Srbija. U dva sata noću dobio sam izveštaj o toj konferenciji od Milivoja Mihajlovića, iz Medija centra u Prištini. Pod tim utiskom, dok sam se spremao da krenem na taj deo fronta, da što pre stignem, osedeo sam. Sa pratiocima sam otišao direktno prema Prizrenu i planini Paštrik.
„Ranije sam službovao u Prizrenu kao načelnik roda veze u toj brigadi i poznavao sam različite načine komunikacije. Uvek sam imao po dva-tri uređaja, znao sam tajne nazive svih manjih jedinica. I uspeo sam u jednom trenutku da dobijem komandira jedinice ranga čete na vrhu Paštrika. Mislim da je naziv tog položaja bio Vrapče. Pozivao sam cirkularno. U to vreme tajni naziv za komandanta Prištinskog korpusa je bio Kosmos… Zahtevao sam da mi se jave, da vidim ima li još živih. Javio se kapetan Dimitrijević. Tada sam se uverio da je Klinton izgovorio laž. Onako iznenađen, preskočim dokumenta o tajnom komandovanju trupama i kažem: Dimitrije, je si li to ti? Ja sam, Kosmose. Hvalim te, Bože! A mravi, postavljam mu šifrovano pitanje kakvo je stanje vojnika. On odgovara: minus dva. Znači dva su poginula. Rekao mi je da je u jedinici dosta kontuzovanih, ali da se dobro drže. Saznao sam da su svi ostali živi, to jest da nije istina ono što propagira agresor“, priča general Lazarević.

SVIM RASPOLOŽIVIM SREDSTVIMA Usledio je odgovor Vojske Jugoslavije svim raspoloživim sredstvima. Sve ono što je krenulo ka našoj granici, ostalo je tamo gde se zateklo. Oni koji su se kretali, više nisu mogli da se kreću. Oni koji su mogli da pobegnu, pobegli su u dubinu Albanije, a kamionima i drugim sredstvima NATO je izvlačio to što je ostalo od njihove pešadije, vojske koja je jurišala da pokori Srbiju.
Strategijska avijacija je pobila i dobar deo Atlantske brigade, svoje državljane. Brigada je brojala više od 500 vojnika, a početkom aprila 1999. godine u Vašingtonu je izvršena smotra. Reč je o Albancima, američkim državljanima. Pobijeni su greškom…
I tako je završen rat na Kosovu i Metohiji jer je, preko planine Paštrik, slomljena „Strela 2“. Ta kratka priča ima hiljade i hiljade sudbina, a iza toga je stajala Komanda Treće armije, Komanda Prištinskog korpusa.
A „apači“? Nije za priču…

Ljudski gubici
Tokom operacije „Strela“ poginulo je 26 pripadnika 549. motorizovane brigade, a oko 200 ih je ranjeno. Na drugoj strani, u redovima tzv. Oslobodilačke vojske Kosova, poginulo je 453 terorista, a broj ranjenih nije objavljen. Procenjuje se da je ranjeno više od 2.500 Šiptara.

Piše: Zvonimir Pešić za pecat.co.rs

Podijeli vijest na:

Pretplata
Obavijesti o
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
Pregledaj sve komentare