Danas je Svjetski dan voda, datum koji su Ujedinjena nacije još 1993. ustanovile kao dan kada svi na planeti trebamo da obratimo pažnju na jedan od najvrednijih porirodnih resursa, bez kojeg života nema.
Ove godine tema je „Ne ostavimo nikog bez vode“. Ona je rezultat glavnog obećanja iz Agende 2030 za održivi razvoj, koje glasi: “Od toga što svijet napreduje, svi moraju imati koristi”.
Ipak, nije baš tako: nepravda ubija žedne širom svijeta. I danas, u 21. vijeku, milijarde ljudi žive bez sigurne i zdrave vode – njihova domaćinstva, škole, radna mjesta, farme i fabrike bore se da prežive.
Mi ne bismo trebali da imamo problema s tim, ali…
Iako je Bosna i Hercegovina vodom najbogatija zemlja u regionu i jedna od najbogatijih u Evropi, voda za piće nije svima jednako dostupna.
Sudeći po zvaničnim statistikama, objavljenim prošle godine, skoro polovina domaćinstava u Republici Srpskoj nije priključena na javne vodovode, ali ni priključak ne garantuje pitku i zdravu vodu, jer neki javni vodovodi isporučuju vodu koja nije za piće, ili se zbog zastarjelosti bore s restrikcijama.
Iako smo bogati vodom, godišnje dajemo više od 130 miliona maraka za uvoznu vodu, koju kupujemo u radnjama.
Uz to, stručnjaci upozoravaju da zagađenje, neplanska gradnja i neodgovorna eksploatacija prirodnih resursa ozbiljno ugrožavaju izvore pitke vode. Jedna od najvećih prijetnji je izgradnja brojnih malih hidroelektrana na malim rijekama, koje su lokalnim zajednicama doslovno izvor života i uslov opstanka, upozoravaju ekolozi.
I još nešto. Za vodu, odnosno gradnju vodovoda, vezana je prva javno poznata korupcionaška afera na našim prostorima.
Naime, prije 111 godina, u doba Austrougarske, počela je gradnja prvog javnog vodovoda u Banjaluci. Voda je 1908. dovedena iz sela Subotica, a taj posao, vrijedan 900.000 kruna u zlatu, Zemaljska vlada je povjerila inženjeru Aleksandriniju. Gradnju je nadzirao šef građevinskog odeljenja vlade, inženjer Pasini.
Kako je zabilježio hroničar Stojan Bijelić, „prijatelji Aleksandrini i Pasini“ posao su obavili „tako da preduzetnikova zarada bude što unosnija“, pa je vodovod bio katastrofalan. Cijevi su bile tanke i „plitko položene“ pa je voda ljeti bila vrela, zimi se u cijevima smrzavala, a dotok je bio skoro duplo manji od projektovanog.
Mnogima će ova skaska s početka 20. vijeka zvučati poznato. Voda je i tada, kao i danas, za nekog bila preka potreba, a za nekog šansa za zaradu.
(Srpskainfo)
