11. Decembra 2021.

Najkrvaviji događaj u čitavoj istoriji Holokausta – sada prikazan na filmu

Big Portal

Nemačke jedinice su 1941. godine u Babij Jaru pobile praktično celokupno jevrejsko stanovništvo Kijeva. U samo dva dana nacisti su u Babinoj Jarugi – što je prevod toponima – pobili 33.000 muškaraca, žena, staraca i dece. Bilo je to najkrvavije pojedinačno krvoproliće u čitavoj istoriji Holokausta. Mnogo kasnije, Amos Oz će u svojoj “Priči o ljubavi i tami” s rezignacijom primetiti: za jedan jedini dan u Babij Jaru je ubijeno više Jevreja nego u pedeset godina arapsko-izraelskih ratova.

U Babij Jaru su Ukrajinci bili tek pomoćni šegrti, a glavni počinitelji Nemci. No – ako je i tako, postoje razlozi zbog kojih je Babij Jar (i) ukrajinska sramota. Upravo o tome je reč u filmu “Babij Jar: kontekst” – kompilacijskom, arhivskom dokumentarcu koji potpisuje ukrajinski redatelj, jedan od najvažnijih evropskih dokumentarista Sergej Loznica.

Sergej Loznica je Ukrajinac beloruskog porekla. Do kasnih dvadesetih godina Loznica je bio doktor matematike i uspešan naučnik kibernetičar, da bi se pre tridesete godine odrekao nauke i upisao filmsku školu. Tokom ranih dvehiljaditih Loznica se pretvorio u jednog od najinteresantnijih evropskih redatelja. Ukrajinac snima i igrane filmove – no, oni su mu kudikamo slabiji. Najveću je slavu stekao dokumentarcima. A unutar dokumentarnog opusa Lozničina su arhivsko-kompilacijski dokumentarci u kojima materijal iz filmskih arhiva koristi za političku analizu. Tako je u “Reviji” (Predstavlanie, 2008.) koristio estradno-televizijske šou sovjetske ere, u “Događaju” (Sobitie, 2015.) dokumentaciju o pokušaju komunističkog puča 1991., a u “Državnom pogrebu” (2019.) prizore Staljinove komemoracije i pogreba. Loznica u svojim arhivskim dokumentarcima (ali ne samo u njima) najžešće zaseca sovjetsku i rusku ideologiju: kult vođa, mezalijansi države i crkve, kolektivizam, autoritarnost. Te su se teme u njegovom opusu pogotovo zaoštrile otkad se njegova zemlja našla na udaru ruske nacionalističke agresije.

Možda je i zato Loznica imao potrebe da snimi film koji se neće baviti neslavnim poglavljem susednog, nego njegovog sopstvenog naroda. A “Babij Jar: kontekst” je upravo to.

Film počinje arhivskim snimcima nemačkog napada na Ukrajinu 1941. Tog leta nemačke trupe ulaze u zapadni deo Ukrajine gde ih svetina dočekuje kao oslobodioce. To im čovek jedva može zameriti: nakon petnaest godina pod Staljinom i nakon izglađivanja “holodomora”, Ukrajincima je valjda svako bio bolji od SSSR-a. Nemačku vojsku stoga dočekuje ushit lokalaca, sovjetski se vojnici masovno predaju, Nemci prodiru i 1941. ulaze u Kijev. Sve to Loznica prikazuje kroz obilje dokumentarnih snimaka: imate utisak da valjda nema nemačkog utvrđenja koju nije pratio kamerman.

Ali, tada se događa ono što nije bilo tako teško predvideti: novi gospodari počinju da ubijaju Jevreje. Sve se to zbiva pred očima Ukrajinaca koji su u gorem slučaju ispomoć, a u boljem rezignirani promatrači.

Arhivskih snimaka pokolja – naravno – nema. No, Loznica zato donosi obilje arhivskih snimaka koji prikazuju “normalan život” koji se “nastavlja dalje”. Javne ceremonije, pučke fešte, posete nemačkih glavešina koje žene dočekuju s cvećem. Seljanke u narodnim nošnjama koje salutiraju, “mere kukuruz”. Satelitska Ukrajina opet ima svoj “identitet”, a taj je identitet kičasto isti kakav je i ovde od 90-ih: narodne nošnje, folklorna muzika, aplaudiranje svečanoj loži. Loznica u tom delu filma do krvi reže ukrajinski nacionalizam.

Koristeći sovjetske arhivske materijale, Loznica u završnici filma prikazuje suđenje nemačkim oficirima odgovornima za masakr. Pratimo arhivske snimke svedočenja. Među svedocima je i mlada glumica lutkarskog pozorišta koja se živa bacila u jarugu, do sumraka pretvarala da je mrtva i uspela da ispuzi iz jame. Svedoče i nemački oficiri, uglavnom prebacujući odgovornost na nadređene.

Lozničin film završava se jezivim poslednjim činom: a to je pogubljenje. Jedanaest Nemaca najodgovornijih za Babij Jar osuđeni su na smrt vešanjem. Čitanje i izvršenje kazne odvija se javno, na kijevskom trgu, pred kamerama i masom civila. Nakon čitanja presude, počinitelje pogroma obese s kamiona, a u tom trenutku hiljade gledalaca ushićeno aplaudiraju. Dok to gledate, ne možete a da ne pomislite: ima li i u toj svetini onih koji su ‘41. Nemce posipali cvećem? Ima li u toj masi i onih koji su 1941. ili 42. paradirali u folklornim uniformama, srećni što su “svoji na svome”? I – je li nakon svega što smo mi sami prošli pre i nakon 90-ih uopšte potrebno postavljati ovakvo, retoričko pitanje?

Jer, Babij Jar je imao počinitelje. Ali, Babij Jar je – upozorava Lozničin naslov – imao i kontekst. A taj je kontekst uvek isti. Taj je kontekst obični, tupi ljudski oportunizam, prenosi Jutarnji list.

Podijeli vijest na:

Pretplata
Obavijesti o
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
Pregledaj sve komentare