Od dana premijere na Netflixu, serija “When They See Us” je najgledanija u Americi. Dramatizacija istinitog događaja o petorci iz Central parka ima četiri epizode i nemojte je gledati ako ste osjetljivi ili ste željni laganih sadržaja.
“When They See Us” je priča o petorici dječaka, Afroamerikanaca, muslimana i Meksikanaca koji su te 1989. godine imali od 14 do 16 godina. Mlada bijela žena, Triša Mejli te kobne večeri je krenula na trčanje, ali je napadnuta, silovana i ostavljena da umre u Central parku. Pomenuti dječaci su nepravedno, bez dokaza, policijskom iznudom priznanja, optuženi za taj zločin. Serija prati čitav proces hapšenja, torture kojoj su djeca podvrgnuta, suđenja, presude, zatvorske agonije i preokreta poslije kog su oslobođeni, 10 godina kasnije.
“When They See Us” ne utiče na centar za zadovoljstvo gledaoca i postavlja pitanje – može li televizija biti dobra ako nije zabavna? Prvi put mislim da može. Jer istiniti događaji, posebno ako su dramatični i ukoliko ukazuju na važna društvena pitanja, jesu izazov ali na komplikovaniji način od puke fikcije. Pa kako nije dosadno, pitaćete se. Nije, jer je rediteljka Ava DuVernay uvela lični plan djece koja su žrtve rasizma i agoniju kroz koju prolaze i oni i njihove porodice na sasvim autentičan način, uz plavičaste tonove koji daju atmosferu Kafkinih romana presvučenih u krimi zaplet.
Za razliku od filmova sa sličnom tematikom i umjetničkim izrazom, kada je serija u pitanju, sami odlučujemo kada ćemo pogledati novu epizodu, a onda dodatno iz minuta u minut gledaoca treba zadržati da ne bi uključio igricu na telefonu, otišao da jede ili se tušira. Sa ovom serijom nećete to sigurno činiti dok gledate, ali ćete smisliti čitav niz kućnih akcija između epizoda kako biste emotivno predahnuli, uhvatili vazduh, uspjeli da se bar malo distancirate. Da, koliko je dobra, toliko je i teška.
Dječaci Anton, Rejmond, Kevin, Jusef i Kori su metafora svega što je pogrešno u pravu, društvu i politici. Oni su simbol svih pojedinaca koji stradaju nevini i bespomoćni su da se izbore sa sistemom, korupcijom, politikom.
Vjerovatno najteže će vam pasti priča o Koriju Vajsu, dječaku čije ime nije bilo na policijskoj potjernici, koji je u policijsku stanicu došao samo da bi bio uz drugara, iz čiste solidarnosti. Htio je da sačeka da mu druga Jusefa puste, ali je policija uspjela i njega da prevari i ostao je zatvoren duže od decenije. Zbog svoje dobrote proveo je godine u zatvoru Rikers Island čekajući suđenje, a onda i 13 godina u zatvoru za odrasle u kom je prošao kroz pravi pakao. On je jedini imao 16 godina i zato mu je suđeno kao odrasloj osobi.
Ako počnete da gledate “When They See Us”, nećete moći da pobjegnete, bićete uvučeni u vrtlog rasizma, nepravde i ličnih sudbina koje nisu imale šansu. Na trenutke ćete osjetiti da se davite i da vam je potreban svež vazduh. Izdržite, kasnije ćete biti zahvalni. Ako ništa drugo, bar na kratko nećete kukati da vam je život težak, već ćete biti zahvalni na svakoj njegovoj izvjesnosti i lakoći.
Noizz
