6. Oktobra 2019.

Na koliko herca se štimuje srce

Big Portal

Tako nas uči nauka. Samim tim, svako iskazivanje kroz zvuk, emociju ili misao sadrži specifičnu frekvenciju koja ima uticaja na okolinu.

Prirodna frekvencija univerzuma je izmerena na 432 herca, što je vibracija zvuka iz prirode.

Pobornici ove teorije tvrde da tom frekvencijom rezonira srčana čakra, obnavlja se DNK, a muzika podešena na 432 Hz (mera ustanovljena 1960. godine) pomaže ulasku u meditativna stanja i stimuliše desnu hemisferu mozga.

Melodije mnogih religija su se „štimovale” na ovu visinu, osećajući je kao prirodnu i ugodnu… dok nije najsavršeniji organizam na Zemlji rešio da upetlja svoje prste.

Ostavivši po strani egocentrične manifestacije čoveka, osvrnimo se na definiciju francuskog kamernog tona.

Kada, recimo (želeći da iskomponujemo neki komad) napišemo notu „a“ – misleći na ton „a“ u sredini klavijature – bez pomoćnog instrumentarijuma, ili barem zvučne viljuške, nećemo imati predstavu o tačnoj visini željenog muzičkog zvuka.

Upravo, ona većina, neobdarena apsolutnim sluhom.

Sve što je poznato je da je reč o noti koja je, recimo, za tercu viša od one zabeležene kao „ef“; ili za kvartu niža od zabeležene „de“.

A to je logički jednako (istinitom) iskazu da je jedan persijski omer deseti deo jednog efaha – dakle, bez utvrđene tačne vrednosti tog efaha (osim očiglednog zaključka da sadrži deset omera).

Komisija za ton

Elem, godine 1858. francuska vlada je imenovala komisiju čiji su predloženi članovi – Rosini, Berlioz, Majerber, Ober, Alevi i Ambroaz Toma utvrdili da ton „a“ treba da bude proizveden sa 435 vibracija u sekundi, i ta visina (a = 435) nazvana je francuskim kamernim tonom, ili francuskim štimovanjem.

S tim se (gle čuda!) momentalno nije složilo Filharmonijsko društvo Londona, te je odlučilo da, ma šta tamo neki Francuzi rešili u pogledu tona „a“, preko Lamanša kamerton vibrira visinom 452 – dakle, oko dve trećine polutona više.

Usvojena kraljičina uredba proširila se na britanske kolonije širom sveta, ali se američki orao poneo prema britanskom lavu identično kao ovaj prema francuskom petlu: Stenvej, kralj proizvođača klavira, vinuo je kamerton za šest vibracija više (458).

Ovo „bildovanje“ nacionalističkih ega trijumfovalo je potpunom „slobodom“ zamišljanja tzv. standardnog kamertona; te ako izmaštamo kako bi izgledala proba Betovenove Devete negde krajem devetnaestog stoleća, svedočili bismo sledećem:

Soprani negoduju zbog napora koji ulažu „krešteći“ u čestim i ponavljanim visokim lagama, na šta skače Betovenov duh, konstatujući da je njegova muzika savršeno pevljiva, ali samo netransponovana u Es-dur (iz originalnog De-dura), te tako četvrt tona viša; konsterniran ludošću generacija koje se trude da se njegova, Mocartova ili Hendlova dela izvode sa najvulgarnijom drečavošću konjičke muzike, vraća se u carstvo senki.

440 Hz 

Šta se dalje dešava na orkestarskoj probi? Batalivši ogluvelog namćora, dirigent prelazi na dalju tačku programa, recimo završnu scenu iz Sumraka bogova, koja samo što ne dođe glave zlosrećnoj primadoni, kad ono – povampiruje se Vagnerov duh uz komentar da, premda se nije ravnao tako niskim kamertonom poput Betovenovog, insistira na vraćanju francuskog štima, u kojem ga je, uostalom, i zamislio.

Ova vrsta problema beše još izraženija u izradi instrumenata, posebno onih koji proizvode tonove utvrđene visine: budući da je svaki konstruisan tako da najbolje zvuči u određenom štimovanju (zavisnom od kamertona) svako (donekle moguće) produženje, skraćivanje, popuštanje ili zavrtanje radi usklađivanja s nekim drugim štimom – biće nauštrb kvaliteta tona, a u slučaju duvačkih instrumenata s klapnama – i intonacije.

Na gudačkim instrumentima promena je bar moguća – novo štimovanje ne traži i novu violinu, mada se jedna Stradivarijeva nije mogla podići bezbedno na koncertni kamerton u Engleskoj i SAD bez izvesnih strukturalnih pojačanja, koja su svakako ostavljala posledice, naročito vidne zamenom debelih (crevnih) žica onim metalnim.

Ako ste se ponadali da je u dvadesetom veku ovo najnaprednije biće prevazišlo „kamertonsku surevnjivost“ – imamo loše vesti. Ne samo da se bitka za herce nastavila već se i (zlo)upotrebljava u manipulatorne svrhe.

Tako je, standardizovavši kamerni ton frekvencijske visine 440 Hz, Jozef Gebels njime usmeravao misli „žrtve“ stvarajući od nje svojevrsnog zatvorenika nametnutog stanja uma.

Tu frekvenciju su, ipak, tokom četrdesetih prihvatile i Sjedinjene Države, da bi konačno 1953. ona postala i međunarodno standardizovana.

Da li zbog toga što nam danas srce vibrira tih osam herca više, ili su razlozi unekoliko drugačiji – nekom drugom prilikom.

Podijeli vijest na:

Pretplata
Obavijesti o
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
Pregledaj sve komentare