Oni koji ga poznaju kažu da mu ledeni izraz lica služi kao odbrambeni mehanizam, ali da se u njegovim očima vidi toplina duše. Miloš Biković pripada onoj plejadi mladih glumaca koji su uspjeli talentom, ali i ambicijama da pokažu šta sve znaju u umjetnosti. Karijeru je izgradio i van granica Srbije, na šta je posebno ponosan, a Rusija je postala njegov drugi dom. Uvijek se rado vraća u Srbiju i Beograd, gdje ga dočekuje topli zagrljaj njegovih najbližih, mame Marije i brata Mihaila.
Uspio je da bude jedan od najtraženijih glumaca u Rusiji, ali nikada nije zaboravio i odustao od mjesta gdje je krenuo. Beograd je njegova oaza mira i zadovoljstva, a predstavu „Kad su cvetale tikve” odigraće u decembru, i to sedmu godinu zaredom.
Kako u pozorištu ima manje naslova nego kada je riječ o filmu i serijama, pitali smo Bikovića da li se može reći da mu je pozorište ljubav, a film i serije finansije, glumac je rekao:
– Pozorište su moje ljubavnice. Pozorište je nešto što formira glumca, što mu daje dovoljnu temperaturu i rad na sebi da pomjera granice. Film često ne daje takvu mogućnost jer je on ograničen vremenski, reditelji nemaju vremena da s vama na probama rade na ulozi. Tu je glumac prepušten sebi i nema tu vrstu pomoći kad radi probu. Nema mogućnosti da radi na sebi. Zato na predstavi ima.
Oni koji ga poznaju kažu da mu ledeni izraz lica služi kao odbrambeni mehanizam, ali da se u njegovim očima vidi toplina duše. Miloš Biković pripada onoj plejadi mladih glumaca koji su uspjeli talentom, ali i ambicijama da pokažu šta sve znaju u umjetnosti. Karijeru je izgradio i van granica Srbije, na šta je posebno ponosan, a Rusija je postala njegov drugi dom. Uvijek se rado vraća u Srbiju i Beograd, gdje ga dočekuje topli zagrljaj njegovih najbližih, mame Marije i brata Mihaila.
Uspio je da bude jedan od najtraženijih glumaca u Rusiji, ali nikada nije zaboravio i odustao od mjesta gdje je krenuo. Beograd je njegova oaza mira i zadovoljstva, a predstavu „Kad su cvetale tikve” odigraće u decembru, i to sedmu godinu zaredom.
Kako u pozorištu ima manje naslova nego kada je riječ o filmu i serijama, pitali smo Bikovića da li se može reći da mu je pozorište ljubav, a film i serije finansije, glumac je rekao:
– Pozorište su moje ljubavnice. Pozorište je nešto što formira glumca, što mu daje dovoljnu temperaturu i rad na sebi da pomjera granice. Film često ne daje takvu mogućnost jer je on ograničen vremenski, reditelji nemaju vremena da s vama na probama rade na ulozi. Tu je glumac prepušten sebi i nema tu vrstu pomoći kad radi probu. Nema mogućnosti da radi na sebi. Zato na predstavi ima.https://e7d95cfd2fb691b92a6c3acba1a747f2.safeframe.googlesyndication.com/safeframe/1-0-37/html/container.html
Ovaj šarmantni glumac u predstavi „Kad su cvetale tikve” igra boksera.
– Ja nisam pretjerano dobar u boksu. Ali sam se dovoljno bavio time da ga shvatim i da osjetim tu poziciju, filozofiju i sistem vrijednosti koji nosi boks u sebi. To je disciplina, rad na sebi, trening. Da ne smijete da dozvolite da vas strah savlada, da vas protivnik isprovocira. Tuča i boks su dvije različite stvari. Boks vas uči kako da se boksujete, a ne kako da se bijete. Kao i u glumi, boks je disciplina i rad na sebi. Ne smijete da dozvolite da vas ponesu emocija, uspjeh, šta god – smatra on.
Na pitanje koliko u privatnom životu zna da savlada emocije, Biković kaže:
– Uglavnom da, ali nekada i mene uhvate sa spuštenim roletnama. Ne bježe ljudi tada od mene, ali uglavnom se svede na to da kažem nešto što ne treba.
Kako se u predstavi između ostalog govori i o opraštanju, pitali smo mladog glumca da li pripada ljudima koji znaju da oproste.
– Govori se o prihvatanju krivice i o opraštanju. Oprostiti je jako teško, ali čitava hrišćanska nauka, vjera počiva na dvije vrijednosti, ljubavi i praštanju. I nema jednog bez drugog. Da bi to uradio, čojvek mora da radi na sebi, mora da kopa po sebi. Mora da shvati koliko je on grešan, šta je sve napravio u životu, da bi mogao da realno sagleda i onda da može da oprosti nekome zato što ima legitimitet, zato što može da oprosti i sebi. Ako se čovjek ne ispovjeda, ne razmišlja o sebi, ne razmišlja šta je to gdje je on pogriješio, a svaki dan griješimo. I ako kaže „svi griješimo”, a onda kada neko drugi pogriješi, to mu zamjeri i čitav život nosi to kao uvredu i izgubi tog čovjeka za sebe zauvijek. To ne treba samo shvatiti. Čovjek mora da živi, trenira to, da bi mogao da prašta – objašnjava Biković.
I dok mnogi koji ga ne poznaju smatraju da je hladan, arogantan, rezervisan, drugi koji imaju prilike da ga bolje upoznaju kažu da je skroman, duhovit i vaspitan mladić, piše Blic.
– Ranije kada su mi govorili da sam vaspitan, to sam doživljavao: jao, vaspitan, šta to znači? Mama mi je rekla, operi ruke! Ali sam zapravo shvatio da je to sublimisanje predaka. Vaspitanje je ono što su naši preci dugo formirali u jedan sistem, vrijednost ponašanja. Dijete kad ga vaspitavate to ne razumije koliko je važno. Ono tek za dvadeset godina shvati šta mu je mama pričala. Zato tek sada kapiram – iskren je Biković.
