11. Oktobra 2021.

Medijska panika na engleskim pumpama, ekološka cena evropske struje i politička težina ruskog gasa: Energetska kriza pred vratima

Big Portal

Zatvaranje pumpi zbog nestašice goriva u Velikoj Britaniji žižna je tačka za čitav koloplet političkih i ekonomskih procesa koji se ne tiču samo bogatih i razvijenih. Umesto „pogleda u balkansku prošlost“ od pre tri decenije, sasvim je moguće da su događaji sa ulica Londona i gradova Jugoistočne Engleske zapravo „pogled u budućnost“. Jer ako jednoj od najbogatijih zemalja na svetu ovako nešto može da se dogodi, kome ne može?

ekoliko nedelja zaredom pažnju svetske javnosti privlačila je neuobičajena slika gužvi i panike na benzinskim pumpama u Londonu i većim engleskim gradovima zbog akutne nestašice goriva. Kriza koja još uvek traje, i koja je tek poslednjih dana počela unekoliko da splašnjava sa postepenom normalizacijom rada pumpi (i to tek nakon što se u snabdevanje uključila vojska), izazvana je nizom nesrećno kombinovanih faktora.

Hronični nedostatak licenciranih vozača cisterni u Ujedinjenom kraljevstvu (procenjuje se da ih na tržištu nedostaje oko 100.000) poklopio se sa nezapamćenim skokovima cena gasa i električne energije na evropskom tržištu, i kada su mediji počeli da najavljuju moguću nestašicu, panična kupovina višestruko je povećala pritisak na logistički sistem koji je već bio pred pucanjem, što je dovelo do masovnog zatvaranja pumpi, po pravilu u najgušće naseljenim krajevima zemlje, što je samo dolilo vatru na paniku i izazvalo višenedeljni saobraćajni kolaps u zemlji. Pritom goriva je sve vreme bilo sasvim dovoljno u skladištima, ali nije imao ko da ga preveze.

Javnost u Srbiji doživela je vest kao povod za šalu: na društvenim mrežama Srbi su pisali kako su „Englezi trideset godina iza nas” i savetovali ih da „paze da im Rumuni ne dosipaju vodu u kanister”, dok su se glumcu Džejsonu Stetamu, prikazanom na internet memi kako nosi dva balona sa benzinom, savetovano da „pripazi da flajke nisu prokuvane da se skupe”.

Beograd 1994.

Ove reakcije u Srbiji nisu ništa iznenađujuće – decenijama navikavani na krize, nestašice, i vanredne situacije, naši sugrađani mogu samo sa podsmehom da gledaju na haos koji nastaje u razvijenim i bogatim zemljama kada se suoče samo sa delićem onoga što je za nas pre par decenija predstavljalo svakodnevicu.

To, međutim, ne znači da kriza sa snabdevanjem u engleskim gradovima može da se otpiše na „razmaženost potrošačke kulture” i „nasedanje na medijsku paniku”. Zatvaranje pumpi zbog nestašice postalo je žižna tačka za čitav koloplet političkih i ekonomskih procesa koji se ne tiču samo „bogatih i razvijenih”. Veliki broj radnika koji ne mogu da dođu do svojih radnih mesta i ograničenje snabdevanja gorivom transportnih preduzeća pretili su da eksplodiraju u opštu krizu snabdevanja hranom i proizvodima široke potrošnje, što je samo pogoršalo paniku u zemlji koja se još uvek bori sa posledicama pandemije kovida 19 .

U tom smislu, umesto „pogleda u balkansku prošlost”, sasvim je moguće da su događaji sa ulica Londona i gradova Jugoistočne Engleske zapravo „pogled u budućnost”. Jer ako jednoj od najbogatijih zemalja na svetu ovako nešto može da se dogodi, kome ne može?

Ping-pong optužbama

Kada je situacija na ulicama počela da eskalira, svi su potrčali da traže krivca: i dok su mejnstrim mediji napadali vladu tvrdeći da je nestašica radne snage direktna posledica Bregzita, vlada je medije optuživala da su veštački izazvali paniku i započeli stampedo koji je nestabilni logistički sistem izbacio iz ravnoteže. I u određenom smislu, i jedni i drugi bili su u pravu.

Benzinska pumpa u Londonu, 5. oktobar 2021.

Zvanični izlazak Britanije iz Evropske unije krajem januara ove godine jeste naterao jedan deo radne snage da napusti zemlju. Stručnjaci procenjuju da se oko jedne petine vozača cisterni koji nedostaju odnosi ne radnike iz zemalja EU koji su napustili Britaniju nakon Bregzita. Sa druge strane, kriza je postala akutna tek nakon što su medijski izveštaji pokrenuli građane da panično gomilaju zalihe goriva, što je ispraznilo rezervoare benzinskih pumpi u najgušće naseljenim mestima brže nego što je bilo moguće organizovati snabdevanje, što je samo pogoršano kada su benzinske pumpe zaista počele da se zatvaraju zbog nestašice.

Naravno, ovo su samo dva parametra koja su doprinela veoma kompleksnoj situaciji. Jedan od njih je svakako i pomenuti skok cena energenata u celoj Evropi, što je potrošače učinilo dodatno sklonim kompulsivnom pravljenju zaliha. Istovremeno, kovid mere dovele su do usporavanja procedura testiranja, licenciranja i izdavanja sertifikata novim vozačima cisterni koji nisu mogli blagovremeno da nadoknade odliv starije radne snage u penziju (da ne pominjemo činjenicu da je hronična situacija sa niskim platama i nepovoljnim uslovima na tržištu učinila teški saobraćaj nepopularnim zaposlenjem u zemlji).

Najzad, ulogu je odigrala i promena standarda na benzinskim pumpama u zemlji koja je uvedena početkom septembra, prema kojoj je udeo biogoriva, tj. bioetanola u benzinu povećan sa 5% do 10%, što je veći broj manjih pumpi nateralo da prazne svoje rezervoare do kraja. Faktor je bila i manja ekonomičnost nove vrste goriva koja je vozače u septembru terala da češće svraćaju na pumpe.

Benzin u Jemenu

Najzad, faktor koji ne treba zanemariti jeste sama ekonomska kultura Ujedinjenog Kraljevstva, čija preduzeća i građani nisu navikli na državno regulisanje tržišta, što je dovelo do toga da vlada okleva s merama koje su joj bile na raspolaganju – poput regulisanja cena ili radnog vremena pumpi, uvođenja prioritetnih kategorija potrošača, ili količinskih ograničenja prilikom prodaje goriva. Dogma slobodnog tržišta učinila je panične reakcije potrošača „racionalnim” i doprinela činjenici da su, kako je kriza jenjavala, i cene goriva skočile na najviši nivo za 8 godina u Evropi.

Privatizacija doktrine šoka

Problem je na kraju (delimično) rešen tako što je britanska armija stavila na raspolaganje deo svog personala kao privremeno rešenje dok se ne obezbede dodatni vozači cisterni. Nestašica još uvek nije sanirana, ali je broj benzinskih stanica bez goriva značajno smanjen, pre svega zahvaljujući građanima koji su shvatili da će strpljenjem i suzdržanošću najbolje doprineti saniranju situacije.

Kada se, međutim, podvuče crta, ostaje utisak da najveću odgovornost za to što je kriza eskalirala do toliko ekstremnih razmera snose mediji. Mediji koji su, pritom, samo – radili svoj posao. Stvar je u tome što je sejanje panike i podržavanje atmosfere večite neuroze među građanima postalo osnovni izvor profita za medije koji, poput benzinskih pumpi, „rade na slobodnom tržištu”. Panika i strah najbolje prodaju novine (i „generišu klikove”), i kada nema stvarnih povoda za njih, povod se da izmisliti.

Kada je pre petnaestak godina Naomi Klajn objavila svoju Doktrinu šoka, ona je pod tim konceptom podrazumevala veštačko stvaranje političkih i ekonomskih kriza koje diriguje političko-medijska oligarhija za račun neoliberalne korporativne klike.https://www.youtube.com/embed/sNMIDGuq95YFilm “Doktrina šoka” (2009)

Veoma uprošćeno, ideja je bila da iza prividne „apsolutne slobode tržišta” stoji perfidna ali sasvim racionalna i kalkulisana politika usmerena na uspostavljanje svetskog „neoliberalističkog” (precizniji izraz bi verovatno bio „globalističkog”) ekonomskog poretka koji odgovara multinacionalnim korporacijama. U srži ovog koncepta leži paradoks – kontrolisanim i planiranim (sic!) političkim i državnim manipulacijama ekonomijom radi se na potkopavanju suvereniteta država sveta i stvaranju uslova da se krupni kapital u najvećoj mogućoj meri „oslobodi” bilo kakve državne kontrole i planiranja.

Ono što je, međutim, bila zajednička osobenost svih primera „doktrine šoka” kojima se bavila Klajnova jeste da su državne institucije, globalni mediji i megakorporacije uvek radile u sprezi kako bi omogućili da se ostvare interesi oligarhije koja finansira i jedne i druge i treće. Ova borba za slobodu tržišta nije se vodila u uslovima slobodnog tržišta, već u uslovima političkog monopola na upravljanje tokovima informacija i generisanje političkih i ekonomskih kriza. Sada, kada je celi projekat ušao u svoju terminalnu fazu, i kada je potčinjavanje globalnog sistema upravljanja krupnom kapitalu postalo pravilo, i političari i mediji našli su se sa svojim instrumentima za proizvođenje smutnje, panike, i haosa – na slobodnom tržištu. I shvatili su da mogu da ih koriste i za vlastiti ćar.

Nestašica goriva u Engleskoj samo je jedan u seriji sve češćih slučajeva u kojim medijsko-informativni aparat „u sopstvenoj avliji” kreira probleme koje je ranije rutinski kreirao u nepoćudnim „odmetnutim nacijama”.

Da stvar bude još zabavnija, dok njihovi kapaciteti da seju smutnju i medijski kreiraju krize u Latinskoj Americi, Severnoj Africi ili Istočnoj Evropi jenjavaju i slabe, jača njihova sposobnost da podstiču i održavaju atmosferu „ivice građanskog rata” u vlastitim – bogatim, razvijenim i „postpolitičkim” – društvima.

Na izložbenom štandu Gasproma

U uslovima slobodnog tržišta niko više nema monopol na krize, politički i ekonomski haos, a istorija, pokazujući još jednom smisao za ironiju, predaje instrumente „doktrine šoka” iz javnog u ruke privatnog sektora. Državni političko-bezbednosni aparat postaje žrtva poslovne floskule o „izbacivanju posrednika”, i pretvara se – baš kao javna preduzeća – u „samo jednog igrača na tržištu”. Na kraju London ostane bez goriva uprkos punim skladištima, a gradovi Amerike i Engleske sve češće u medijskim izveštajima počinju da liče na scene iz prošlosti u nekim drugim, „proleterskim” zemljama.

Haos u najavi

Čak i kada se ostavi po strani medijsko mešetarenje i sejanje panike, u čisto ekonomskom smislu kriza u Engleskoj predstavlja samo vrh ledenog brega sistemskog problema u kome se nalaze nacionalne ekonomije razvijenih zemalja. Taj problem se može formulisati i veoma jednostavno: ako zemlja koja je toliko bogata kao što je Britanija ne može na tržišnom nivou da obezbedi dovoljno visoke plate za tako esencijalnu radnu snagu kao što su vozači u teškom teretnom saobraćaju, čemu mogu da se nadaju siromašnije zemlje, koje već decenijama sklapaju kraj s krajem upravo tako što svoju radnu snagu šalju u pečalbu kod bogatih i razvijenih?

Naravno, nije reč o tome da Britanija „nema novca” za svoje vozače cisterni, baš kao što nije bila reč o tome da „nema goriva” koje bi se moglo prodavati na pumpama. Resursi postoje, ali do krize ipak dolazi. Zašto?

Prodaja benzina u Kabulu, septembar 2021.

Reč je upravo o promeni unutrašnjih odnosa u političko-medijsko-korporativnom trijumviratu, u kome su država i mediji preko noći dobili status „mlađih partnera”, ako ne i potpunih sluga korporativnih i oligarhijskih interesa. Što je, ako se prisetimo, upravo ono što se događalo u zemljama Istočne Evrope i Balkana u vreme kada su kod nas redovne pojave bile nestašice goriva. Nacionalna ekonomija, koja je nekada bila kompleksna nauka državnog vaganja između raspoloživih resursa i ekonomskih potreba stanovništva sa spoljnopolitičkim i globalnim ekonomskim faktorima, na naše oči se pretvara u „izbor za mis Univerzum”, u kome je na prvom mestu propagiranje vrednosnih paradigmi koje u suštini i nisu ekonomske po smislu, ali koje iza sebe imaju manje-više očigledne interese industrijskih lobija i globalnih kolonijalnih centara moći.

„Nestašica goriva, iako ima goriva”, predstavlja, stoga, malu pokaznu vežbu funkcionisanja privrede u uslovima kada su resursi dostupni, ali su podređeni ekonomskim procesima i interesima koji u jednačini nemaju elementarne ekonomske interese stanovništva.

I da to nema nikakve veze sa Bregzitom pokazuje praktično identična situacija na evropskom energetskom tržištu, gde vlada nestašica gasa iako gasa ima dovoljno (doduše, u Rusiji, a njen gas nije gas, nego „oružje hibridnog rata” i „instrument političkog pritiska”), odnosno gde vlada nestašica struje, iako energenata ima dovoljno (ali uglja i uranijuma, a to su energenti koje „nije lepo koristiti”, pa se zato sistemski potiskuju i izbacuju iz upotrebe).

Nestašica struje u Libanu, septembar 2021.

Uprkos obogotvorenju pojma slobodnog tržišta, u svim ovim primerima vidimo da se relativno jednosmerni i jednostavni ekonomski procesi modifikuju, a zatim i potpuno blokiraju vanekonomskim vrednosnim komponentama i preprekama koje postavljaju otuđene državne energetske politike. A efekat svega je vrlo prozaičan – običan narod prinuđen je da elementarne potrepštine kao što su gorivo, gas i struja, plaćaju po višestruko većim cenama nego što to mogu sebi da priušte, ili da se pomire da energenata jednostavno neće biti.

A ako imamo u vidu ogromne izmene u ekonomskim paradigmama koje ovih dana korporativne elite i industrijski lobiji praktično bez ikakvog otpora nameću najbogatijim i najmoćnijim državama sveta, možemo samo očekivati još veštački izazvanog haosa u kome će najdeblji kraj opet izvlačiti obični ljudi i konačni potrošači.

Širom zemalja razvijenog sveta gledamo cunami političkih i zakonodavnih mera u cilju zabrane fosilnih goriva i prelaska na ekološke oblike prevoza, uz neodoljiv utisak da se ekonomske posledice po građane uopšte ne uzimaju ozbiljno u obzir.

Ne moramo ići dalje od Velike Britanije da dobijemo upečatljive primere. Vlada Borisa Džonsona najavila je da planira da zabrani vozila koja koriste fosilna goriva već 2030. godine, a popularno i u zemlji široko rasprostranjeno grejanje na gas do 2040. godine. I nije reč samo o tome da ove mere najviše pogađaju obične građane, koji će biti prinuđeni da kupuju skuplje automobile i da se greju na skuplje energente (što je za milione njih finansijski neizdrživo), već je reč o tome da ceo plan – sa svojim visoko postavljenim ciljevima i kratkim rokovima – može lako da se ispostavi kao ekonomski neizvodljiv, pri čemu će moguću štetu opet da pokriva običan narod iz svojih džepova.

Ekološki aktivisti ispred sedišta Evropske komisije u Briselu, septembar 2021.

Jedan engleski tviteraš je to jezgrovito formulisao prošle godine: „Električna mreža ne može da izdrži 5 miliona čajnika na poluvremenu Ef-ej kupa, a treba da izdrži 10 miliona električnih automobila priključenih na punjače u pet popodne”. Ovo odsustvo elementarne brige za svakodnevne probleme stanovništva već je izvor ogromnih trvenja između političkih elita i građana, i mi praktično uživo gledamo kako ta napetost raste iz godine u godinu. Uostalom, ne treba zaboraviti da je najmasovnija građanska pobuna u Francuskoj u ovom veku – „Pokret žutih prsluka” – izbila upravo kao reakcija na najavljeno povećanje cena goriva za račun novih ekoloških taksi.

Pogled u srpsku budućnost

Najzad, treba naglasiti da ovde nije reč ni o kakvim „problemima prvog sveta” koji se nas u Srbiji ne dotiču. Srpska javnost se smeje redovima na pumpama po Londonu, ali u pitanju je Damoklov mač koji našoj zemlji već godinama visi nad glavom. I čak kada stavimo po strani da Evropska unija kao nedemokratski spoljni centar moći već decenijama diktira Srbiji privredne zakone i vektore ekonomskog razvoja na korist evropske i globalne korporativne oligarhije, ostaje činjenica da naša zemlja ima sistemski problem radne snage, koji nam doslovno u bilo kom trenutku i u bilo kojem sektoru privrede može eksplodirati u lice.

Prethodnih godina odliv kvalifikovane radne snage iz zemlje osetno je zakomplikovao situaciju na srpskom tržištu rada i znatno otežao funkcionisanje čak i elementarnih grana privrede kao što su ugostiteljstvo, građevina ili – saobraćaj. Pritom, čak i da nemamo strašan odliv kvalifikovanih radnika, u čije osposobljavanje je država često uložila stotine hiljada evra kroz sistem obrazovanja, situaciju na tržištu rada komplikuje negativna demografska slika koja čini elementarnu zamenu radne snage za račun prirodnog odliva radnika u penziju nemogućim zadatkom, utoliko pre što komparativno neuporedivo niži socijalni standard u odnosu na prosek EU ograničava mogućnosti Srbije da rupe na tržištu rada popuni za račun imigracije.

Srbija, 1992.

Sva rešenja koja su Srbiji dostupna prilikom rešavanja ovog problema su loša, a po svoj prilici najdostupnije podrazumeva kratkoročno usporavanje trenda za račun produženja radnog veka i reforme penzionog sistema u smeru ograničavanja garantovanih prava građana koji su svoje socijalne privilegije već zaradili, izdvajajući za njih od plate tokom celog radnog staža.

U tom smislu Srbija sa odlivom radnika u pečalbu i penziju, koje demografski nikako ne može da nadoknadi, veoma lako može da se nađe u situaciji da je pogode galopirajuće nestašice u nizu deficitarnih sektora ekonomije, nalik na ovo što ovih dana gledamo u Engleskoj. Pandemija kovida, koja je tokom poslednjih godinu i kusur dana otežala kretanje preko granice, unekoliko je ublažila oštricu ovog problema, vrativši u zemlju značajan broj građana koji nisu imali stalno zaposlenje u inostranstvu (pa je opet pitanje da li je za ekonomski sistem zemlje korisniji njihov povratak nego što su bile njihove redovne devizne doznake porodicama). Istovremeno, pandemija je već do granice pucanja napregla desetkovani zdravstveni i socijalni sistem zemlje, koji je takođe ozbiljno pogođen odlivom kvalifikovanih radnika.

Zato situaciju u Velikoj Britaniji, kao svojevrsni „pogled u budućnost”, treba pratiti sa velikom pažnjom. Jer u pitanju je velika svetska ekonomija koja u ovom trenutku pokušava na sistemskom nivou da razradi odgovore na probleme sa kojima će se i Srbija veoma brzo suočavati.  Gledajući tamošnju situaciju, možemo donekle predvideti i anticipirati situacije u kojima ćemo se uskoro i sami naći, izbeći neke od grešaka koje možemo napraviti, i preskočiti neke nepotrebne korake na putu rešavanja socijalnih i ekonomskih problema. Za početak, u tom smislu svakako vredi uzeti u obzir i činjenicu da je jedan od ključnih i strateških odgovora britanske države na ekonomske probleme u svojoj zemlji – napuštanje Evropske unije.

RTS OKO

Podijeli vijest na:

Pretplata
Obavijesti o
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
Pregledaj sve komentare