Uhapšena je 13. februara 1917. godine u hotelskoj sobi u Parizu, a osuđena je kao njemački špijun i strijeljana 15. oktobra 1917. godine.
H-21 je bila Mata Hari, najpoznatija špijunka i kurtizana u popularnoj kulturi, strijeljana je prije sto godina, 15. oktobra 1917. godine, nakon, po mnogima, namještenog suđenja.
“Ona je bila kreacija od početka pa sve do samog kraja, lik u predstavi za koji je iznova pisala scenarije”, ističe Pat Šipman u biografiji o Mata Hari “Femme Fatale”. Njena potreba da spinuje priče o svojoj prošlosti joj je pomogla da postane ikona, jedinstveno oličenje seksa, glamura, intrige i opasnosti. No, upravo to je dovelo i do njene smrti u 41. godini.
Margareta Gertruida Zele rođena je 7. avgusta 1876. godine u Nizozemskoj. Šestočlana porodica Zele živjela je od zanatske radnje za izradu šešira njenog oca. Godine 1891. umire joj majka, a otac bankrotira zbog raznih špekulacija na tržištu. Porodica se preselila u Amsterdam, gdje se otac ubrzo ponovno oženio. Od novca druge žene otvorio je trgovinu petroleja (petrolej se tada još u dobroj mjeri koristio za rasvjetu) i sličnih prerađevina. Margareta Gertruida nije više živjela s ocem, već je boravila kod ujaka, koji se brinuo za njeno odrazovanje. Ona se u Hagu obučavala za vaspitačicu u vrtiću. Prekinula je školovanje kada se sa 19 godina javila na novinski oglas u kojem je stajalo da 39. godišnji oficir nizozemske kolonijalne vojske Rudolf Mekleod traži mladu ženu spremnu na brak i život u koloniji. Uprkos velikog razlici u godinama, Margareti se dopala pomisao da će biti žena oficira.
Brak i razvod
Tokom nekoliko godina braka Margareta je imala velikih problema. Rodila je sina i kćer, ali su oboje bili žrtve trovanja. Sin Norman nije preživio. Nekoliko mjeseci kasnije je domaćica na smrtnom krevetu od kolere priznala da je otrovala hranu, kao osvetu za kažnjavanja gazde Mekleoda. Smrt sina je dodatno zahladila odnose među Margaretom i Rudolfom. Naime, njen muž je 1900. godine otpušten iz vojske, nakon čega su se sukobi među njima pogoršali. Nakon nekog vremena on je zatražio rastavu braka i pravo na starateljstvo nad kćerkicom Luisom Džoanom.
Nakon razvoda Margareta je 1903. prvi put otišla u Pariz s namjerom da postane glumica. Zbog novčanih problema bila je prisiljena pozirati kao slikarski model. Shvatila je da joj dodatni problem predstavlja to što je rastavljena gospođa Mekleod i započinje kreirati svoj alter ego. Uzela je ime Mata Hari, što na malezijskom jeziku znači “oko zore”, i započela kreiranje priče o indijskoj plesačici. Usavršila je ples i izradila kostime, te izmislila brojne detalje o svom porijeklu. Bila je visoka, tamnije puti i kose, idealno građena za tu ulogu.
Kako je nastupala u, za to vrijeme, skandaloznim kostimima, pobrinula se da ne bude uhapšena objašnjavajući na nekoliko jezika da su njeni nastupi zapravo sveti indijski plesovi, posvećeni Brami, Višnuu i Šivi.
Zavodljivim plesom i ljepotom s lakoćom je osvajala mnoge muškarce i izazivala zavist i mržnju kod žena zbog svog raskalašnog života.
Prvi je put javno nastupila u januaru 1905. godine na jednoj dobrotvornoj priredbi. Novine su izvijestile da je nastupila “žena s Dalekog istoka, koja je s parfemima i draguljima stigla u Evropu kako bi se tu skrivala i otkrivala svojim velima”. Uslijedio je nastup za industrijalca Guimeta i tu je izazvala manji skandal kada je pri kraju plesa ostala skoro naga.
Godine 1906. izgubila je pravo na starateljstvo nad kćeri zbog poziranja slikarima i nastupa kao plesačica. Naravno, javnost o tome nije ništa saznala.
Od 1910. do 1912. godine zaredali su brojni nastupi, a glumila je i Kleopatru u milanskoj Skali. Nastupala je u Monte Karlu, Berlinu, Beču, Sofiji, Milanu i Madridu.
Špijunka ili ne?
Tokom svojih “putenih druženja” s poslovnim ljudima, plemićima i oficirima, Mata Hari je često čula podatke koje nije trebalo da čuje. Koliko je toga stvarno znala, ne može se reći, ali takvi su je kontakti na kraju uništili. Priče o njenom špijunskom životu krenule su kad joj je njemačka tajna služba navodno platila između 20.000 do 30.000 Reich maraka za špijunske usluge. Tada je navodno i dobila tajno ime H-21.
Godine 1914. pobjegla je u Hag. U neugodnoj ratnoj stvarnosti bilo je premalo interesa za indijsku plesačicu i to je uticalo na njen, inače rastrošan, način života. U to je vrijeme u Amsterdamu započela vezu sa mladim ruskim oficirom Vladimirom Maslofom. U proljeće 1915. vratila se u Pariz s namjerom da otkaže luksuznu vilu u Neuiliju, koju više nije mogla sebi priuštiti. Francuska tajna služba je pretpostavila da se vratila kako bi špijunirala francuske pripreme za novu ofanzivu. Tu je započeo veći interes Francuza za navodnu špijunku H-21.
U hotelu u kojem je odsjela u Madridu boravili su pripadnici raznih službi i tu je navodno uspostavila kontakt s njemačkim vojnim atašeom majorom Arnoldom von Kaleom. Navodno su bili u ljubavnoj vezi.
Godine 1916. opet se vratila u Pariz i dobila dozvolu za putovanje u Vitel, koji se nalazi neposredno pokraj njemačkog zapadnog fronta. Svaki njen korak pažljivo je bilježila francuska Tajna policija. Tamo je navodno “prijateljevala” s francuskim pilotima. Prema izvještajima Francuza, pila je čaj, posjetila proročicu, imala kontakte s nekoliko oficira i pripremala se za putovanje. Igrom slučaja, brodovi kojima je trebalo da putuje su bili torpedirani, pa je to kasnije podiglo dodatnu sumnju. Vratila se u Pariz. Francuzi su već spramili izvještaj u kojem su iznosili da sarađuje s Nijemcima u neutralnim zemljama i da je s njima razmjenjivala šifrirana pisma. Francuzi su je namjeravali protjerati u Nizozemsku i zato je pozvana na razgovor. Načelnik francuske Kontraobavještajne službe Ladouks je obavijestio Mata Hari o izgonu, a ona mu je na to priznala da je ljubavnica njemačkog špijuna Kramera. Kramer je u to vrijeme bio jedan od vodećih špijuna u Nizozemskoj. Mata Hari se tu navodno dogovorila da će špijunirati za Francusku za milion franaka.
U decembru 1916. major Ladouks joj je namjestio. Dao joj je imena šest belgijskih špijuna koje je trebalo da pronađe. Za petoro njih sumnjalo se da daju pogrešne ili lažne izvještaje, a posljednji je navodno bio dvostruki agent za Francuze i Nijemce. Dvije sedmice nakon toga, kad je Mata Hari otputovala u Španiju, posljednji agent je ubijen. To je Ladouksu potvrdilo sumnje. Njeno hapšenje je bilo spremno. Baš u to vrijeme su u Madridu presreli izvještaj u kojem su Nijemci pisali o isplati 5.000 maraka za agenta H-21, a novac je trebalo da podigne Kramer.
Prilikom povratka u Pariz, ujutro 13. februara 1917. Mata Hari je uhapšena. Tokom saslušanja uvijek je insistirala na svojoj nedužnosti. Niko osim sveštenika, doktora i pravnika nije smio u njenu tamnicu. Suđenje je započelo 24. jula, pet mjeseci nakon hapšenja. Optužena je za izdaju i pomaganje neprijatelju. Za svaku od optužbi tadašnja kazna je bila smrt. Njen branilac se uporno pozivao na nevolje u kojima se slaba žena našla i da je samo tražila izlaz iz njih. Optužba ju je teretila da je simpatizer Njemačke jer je govorila njemački (što nije neobično za Nizozemce) i dio medenog mjeseca je provela u Njemačkoj.
Nepogodno za nju je bilo i njeno stalno loše novčano stanje i zato je rado prihvatala poklone bez obzira na to s koje strane su dolazili. Sudsko vijeće je tada bilo sastavljeno od profesionalnih vojnika i 25. jula su donijeli smrtnu presudu. Mata Hari je pogubljena 15. oktobra 1917. godine u 6.15 pokraj Pariza. Strijeljanje nije fotografisano, ali u nekim izvorima postoji fotografija koja prikazuje Mata Hari ispred streljačkog voda. Taj je snimak prema pretpostavci montiran prilikom snimanja filma 1920. godine. Prema tadašnjim francuskim zakonima osuđenicima se nije unaprijed otkrio datum izvršenja kazne, pa je tako Mata Hari danima stepila sve dok sat vremena prije nije bila obaviještena. Pogodila su je samo dva od dvanaest ispaljenih metaka. Jedan u srce, a drugi u koljeno. Francuski oficir joj je tada ispalio obavezni “samilosni” pucanj u glavu. Oficir je izvijestio da su joj posljednje riječi bile “Gospodine, hvala Vam” (za vezanje marame oko očiju).
Budući da nije bilo nikog ko bi preuzeo troškove ukopa, njeno tijelo je predano Medicinskom fakultetu Sorbona. Postoji i priča da je njena glava bila preparirana i smještena u muzej iz kojeg je tajanstveno nestala 1950. godine. Malo začuđujući podatak u tome je da je po priči ta glava imala crvenu kosu, a za Mata Hari je poznato da je imala izrazito crnu kosu.
