9. Februara 2021.

Ljubav i veze: Zašto je toliko teško oprostiti bivšem partneru

Big Portal

Dok je saopštavala Džordžu da njihova veza više ne funkcioniše, Janes su se suze slivale niz lice.

Ta dvadesetosmogodišnjakinja iz Hong Konga uzdahnula je na šetalištu i, rasterećena, polako pošla kući, slomljenog srca.

Njima dvoma je to bio čak treći raskid u poslednjih dva meseca. Ovaj put, Janes je rekla da povratka nema.

“Mnogo mi je nedostajao i stalno sam premotavala u glavi srećne uspomene”, kaže Janes o svakom od prethodnih raskida.

Žudnja za srećnijim vremenima ubrzo bi prevagnula u njoj i onda bi mu se iznova vraćala.

“Ali naši pogledi su oduvek bili sasvim različiti i to se nije promenilo.

Izbrisala sam sve što ima veze s njim sa društvenih mreža i naprosto znam da je ovo poslednji put da smo zajedno.”

Čini se da je želja da ponovo raspirimo staru vatru uobičajena tokom celog našeg života.

Gotovo dve trećine učenika s koledža bilo je u vezama koje su se prekidale i nastavljale, dok je polovina nastavljala seksualnu vezu nakon raskida.

Veze ne postaju ništa jasnije ni nakon što parovi razmene zavete.

Više od trećine parova koji žive zajedno i petine venčanih doživelo je prekid i obnavljanje trenutne veze.

Verovatno i ne iznenađuje to što je osećanje koje je inspirisalo bezbrojne pesme, romane, drame, rijaliti programe i filmove – raskidanje i traženje oproštaja – duboko ukorenjeno u našoj psihi.

Ali zašto smo skloni tome da obnavljamo neuspelu vezu?

Kada se desi prvi raskid, ljudi obično prolaze kroz ono što Helen Fišer, neurološkinja s instituta Kinzi, naziva fazom “protesta”, tokom koje odbačena strana opsesivno želi da ponovo osvoji osobu koja ju je ostavila.

Mlađe osobe su verovatno sklonije vezama koje se prekidaju i nastavljaju/Getty Images

Fišer i grupa naučnika podvrgla je 15 osoba koje su partneri nedavno ostavili skeniranju mozga, služeći se funkcionalnom magnetnom rezonancom (fMR).

Kada im je rečeno da pogledaju sliku bivšeg partnera, aktivirala su se područja mozga zadužena za dobitak i gubitak, za žudnje i regulisanje emocija, kao i moždane regije za romantičnu ljubav i bliskost.

“Posle raskida, ne prestanete da volite tu osobu, štaviše, može se desiti da je još više zavolite. Aktivna je glavna moždana regija zadužena za zavisnost”, tvrdi Fišer.

Prema njenim rečima, u tom trenutku u odbačenom ljubavniku raste nivo dopamina i neurotransmitera norepinefrina, koji je povezan sa uvećanim nivoom stresa i potrebom da se traži pomoć.

Ona to naziva “privlačnost frustracije”.

Smatra se da zbog toga, u veoma emotivnim trenucima, neke ostavljene osobe posežu za dramatičnim gestovima kako bi se ponovo spojile s predmetom njihove želje.

Kod ostavljenih žena i muškaraca aktivan je bio nucleus accumbens, glavi deo mozga povezan sa zavisnošću.

Učesnici u studiji Helen Fišer gajili su “opsesivne” misli o onome ko ih je napustio i žudeli su za emocionalnim sjedinjenjem s tim partnerom.

“Anksioznost odvajanja je kao kada štene odvojite od majke i ostavite ga samog u kuhinji: ono trči ukrug, laje i cvili”, dodaje Fišer.

“Parovi koji više puta raskidaju i mire se i dalje su, na hemijskom nivou, zavisni jedno od drugog, te stoga nisu u stanju da donesu čvrstu odluku sve dok [zavisnost] ne oslabi.”

Baš kao kod hemijskih reakcija u našem mozgu, postoji gomila bihevioralnih razloga za to što ljudi teže ka obnavljanju nekadašnjih propalih veza.

Ako se partner viđao s nekim novim posle raskida, to može da ubrza nestanak starih osećanja i umanji verovatnoću za pomirenjem.

A neki ljudi, opet, bolje usklade količinu strasti posle raskida i tako uvećaju verovatnoću za oproštajem, i tako dalje.

Osećanje da u vezi nije sve razrešeno može da dovede parnere pred iskušenje da probaju ponovo, tvrdi Rene Dejli, profesorka koja na Univerzitetu u Teksasu istražuje veze koje se prekidaju i nastavljaju.

“Par može da prođe kroz mnogo sukoba tokom raskida, ali da se partneri ipak osećaju blisko ili da vole jedno drugo”, tvrdi Dejli.

“Stoga je možda pre reč o nemogućnosti da se čovek nosi sa sukobom i razreši ga. Ako su raskidi neodređeni, ljudi će pomisliti da su načinili pozitivne promene u vezi i pokušaće ponovo.”

Dejli takođe smatra da teorija privrženosti, koja je popularna u nekim granama psihologije i često se pominje u medijima kada se objašnjavaju neki aspekti kompatibilnosti u vezama, ne objašnjava ljubavna pomirenja.

Prema teoriji privrženosti, ponašanje staratelja prema deci oblikuje tip njihove privrženosti kada odrastu – kasnije tokom života mogu među drugim odraslim osobama da se osećaju sigurno, anksiozno ili da ih izbegavaju.

Tip sigurne privrženosti označava zdravu emocijalnu komunikaciju, dok anksiozno privrženi pojedinci obično dovode u pitanje sebe i svojski se trude da povrate bliskost.

Treća grupa, oni sa izbegavajućom privrženošću, smatraju se emocionalno nepristupačnima i samodovoljnima, zbog toga što snažno odbijaju bliskost.

Prema ovoj teoriji, partneri sa anksioznom i izbegavajućom privrženošću privlače jedni druge i teško im je da istinski prekinu vezu. Istraživanja, međutim, ne podržavaju taj stav.

“Pronašli smo kod slučajeva anksiozne i izbegavajuće privrženosti vrlo malo razlika između necikličnih partnera i onih koji raskidaju i mire se, a nije bilo ni razlika u tome na koji način su ti tipovi privrženosti povezani sa kvalitetom odnosa prema partneru u vezi.

“Iako teorija privrženosti deluje kao dobro objašnjenje, nismo ustanovili da je to slučaj”, trvdi Dejli.

Kao i kod Janes, nostalgija i usamljenost igraju važnu ulogu u putu ka oproštaju.

“Kada ljudi otkriju da žele da se vrate partneru, čak i kada se on nije poneo lepo prema njima, to se obično vezuje s osećanjem usamljenosti, sa čežnjom za svim onim pozitivnim što je odlikovalo vezu i osećanjem gubitka i bola koji prati raskid”, tvrdi Kristen Mark, profesorka na Univerzitetu u Kentakiju, specijalizovana za seksualnog zdravlje.

Ona tvrdi da se žal za starim vezama često prvi put javlja kada trenutna veza počne da pati.

Primećeno je da oni koji se više plaše da ostanu sami u većoj meri žude za bivšim partnerima i osećaju snažniju želju da obnove te veze.

To, takođe, objašnjava Janesino trenutno ponašanje.

Ona kaže da se osećala usamljenom tokom pandemije koronavirusa, što ju je navelo da stupi u kontakt sa bivšim partnerom i pokuša da zakrpi njihovu vezu.

Društvene mreže bi mogle da pojačaju usamljenost koju osećaju samci u izolaciji, pošto im je tamo lakše da drže bivše partnere na oku.

Želja da se usamljenost po svaku cenu izbegne može da navede ljude da se vrate u zagrljaj bivših partnera, kako tvrdi Gejl Salc, vanredni profesor psihijatrije na medicinskom fakultetu Vajl-Kornel pri Njujorškoj prezbiterijanskoj bolnici.

Fejsbuk i druge društvene mreže omogućuju ljudima da pronađu bivše partnere i povežu se s njima”, tvrdi Salc.

“Težimo ka tome da stare veze posmatramo u lepšem svetlu nego što su nužno bile, a i zaboravljamo da se ljudi s vremenom menjaju.

Zbog društvenih mreža je teže okončati stvar i nastaviti sa životom – tajno praćenje objava bivšeg partnera može biti veoma nezdravo.”

Pošto društvene mreže raskide čine rastegljivijim, možda i ne čudi to što su milenijalci i pripadnici generacije Z još skloniti negativnom ponašanju pri raskidima, prema rečima Berit Brogard, profesorke na Univerzitetu u Majamiju, specijalizovane za filozofiju emocija i autorke knjige O romansi.

“Loše ponašanje pri raskidu prisutno je koliko i romantična ljubav”, tvrdi Brogard.

“Ali to je postalo toliko uvreženo da je došlo do podele na kategorije i stvoreni su termini – goustovanje, podmorničarenje, rezervna klupa, davanje mrvica, orbitiranje, zombiranje i tako dalje.”

Mlađi milenijalci i pripadnici generacije Z podložniji su anksioznosti i depresiji i mnogo im je važnije da ih društvo prihvati nego starijim milenijalacima, tako da su i skloniji vezama koje se prekidaju i nastavljaju, dodaje Brogard.

Ako su milenijalci i pripadnici generacije Z rođeni s laptopovima i tabletima u rukama, onda češće i traže na mreži nekoga s kim će se viđati.

Usled toga, posao ličnog koučinga je samo u SAD procenjen na više od jedne milijarde dolara u 2018, i to označava razvoj specijalizovanog tržište za one slomljenog srca.

Savetnici za raskide danas obećavaju da će pomoći klijentima da nastave sa životom ili raspire plamen stare romanse.

Mnogi nude savete i strategije na blogovima, Jutjub video snimcima i podkastima koji beleže milione pregleda.

Među popularnijim taktikama, jedna od češćih je “pravilo prekida kontakta” (koje varira od 30 do 60 dana, a neki čak kažu i zauvek).

Ovde bi je trebalo koristiti kako bi se ojačalo samopouzdanje.

Mnogi predlažu da se bivšim partnerima šalju poruke, kako bi ih se podsetilo na dobre zajedničke trenutke i pokazalo koliko smo se u međuvremenu promenili.

Neurolog i antropolog Helen Fišer se slaže da “pravilo prekida kontakta” može biti blagorodno.

Ona tvrdi da je dokazano da je period od najmanje 90 dana koristan tokom uzdržavanja od supstanci koje izazivaju zavisnost.

Ali da li bi to radilo i u vezama?

“Način na koji se ubrzava oporavak slomljenog srca isti je kao kod lečenja zavisnosti – sklonite sve od njih, naterate ih da prestanu da prate društvene mreže i da prekinu svaki kontakt”, kaže Fišer.

Brogard takođe tvrdi da je to pravilo “donekle zasnovano na nauci”. Intenzitet snažnih emocija – među kojima su bes, osećanje izneverenosti i slično – s vremenom obično opada.

Lilijan, još jedna žiteljka Hong Konga u svojim dvadesetim, spadala je u korisnike interneta slomljenog srca koji pokušavaju da otkriju kako da se preko mreže pomire s bivšim dečkom nekoliko dana posle raskida.

Na društvenoj mreži je naišla na video snimke savetnika za veze.

Lilijan kaže da joj je savetnik rekao da stvori distancu između sebe i bivšeg partnera, te da poradi na tome da ga iznova privuče.

“To me je, posle raskida, utešilo, ali je unelo u mene novu napetost.

“Savetnici za raskide predlažu da se sačeka 30 dana pre uspostavljanja novog kontakta sa bivšim partnerom i da se pri sledećem susretu lepše obučem, kako bih pokazala da sam se poboljšala, ali nisam mogla toliko da čekam”, kaže Lilijan.

Iako ovakvi savetnici mogu doneti kratkotrajnu utehu nakon emotivnog loma, njihovi saveti često nisu naučno validni.

“Savetnici za raskide često nisu dovoljno stručni – ni samouko, ni akademski – u relevantnim poljima kao što su neuronauka, psihologija, kognitivna nauka, filozifija ili socijalni rad”, kaže Brogard.

Psihološkinja dodaje da neki čak plagiraju one koji su adekvatno obučeni, ali da nisu u stanju da provere informacije koje kradu od njih.

“Često su skuplji od dobrog psihoterapeuta, ali kod njih nema nikakvog dokaza da je savet koji nude validan, može se desiti da uludo trošite vreme i novac, kupujući ono što prodaju”, kaže ona.

“Njihove knjige su ponekad jeftinije, ali nisu prošle stručnu kritiku i u najvećoj meri su neupotrebljive.”

Stručnjaci i dalje s oprezom posmatraju tu industriju, u kojoj je kontrola vrlo slaba ili nepostojeća.

Dejli se slaže s komentarom Berit Brogard da veliki broj savetnika za raskide “nije kvalifikovan da daje savete”, dok Salc tvrdi da je to “neuređena teritorija”.

“Gotovo svako sebe može prozvati savetnikom. Stoga bih ja bila veoma oprezna. Koji obim, kvalitet i nivo formalne obuke ta osoba zaista poseduje? Kurs koji traje nekoliko subota i nedelja vas neće načiniti psihoterapeutom. Ko ih je obučavao, kroz kakvu su obuku prošli?”, kaže Salc.

Brogard savetuje ljude slomljenog srca da čitaju literaturu o raskidima i vezama iz zvaničnih izvora, među kojima su akademski radovi na Google Scholar, umesto što troše novac na savetnike za raskide.

Ali ona upozorava da ne treba trošiti mnogo vremena i energije na to da nekoga ponovo osvojite.

“Ako treba da se polomite kako biste se vratili bivšem partneru, da li je on onda vredan tog truda?”

Oni tvrde da ne postoje “trikovi” koji će dovesti do pomirenja, već da treba iskreno pričati o tome šta je pošlo po zlu u neuspeloj vezi.

A za one koji ne mogu da prihvate bivšu ljubavnu vezu, dobre vesti su da nakon faze “protesta” njihov mozak može ući u fazu “pomirenja/očajanja”, a zatim i konačnog prihvatanja, ravnodušnosti i prevazilaženja veze, kaže Fišer.

“Osećate izuzetno velik bol i anksioznost, ali naposletku vaš čeka oporavak”, zaključuje Fišer.

“Nikad nećete zaboraviti osobu koja vas je ostavila, ali nastavićete sa životom i zavolećete nekog drugog.”



Izvor: BBC News na srpskom

Podijeli vijest na:

Pretplata
Obavijesti o
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
Pregledaj sve komentare