21. Augusta 2019.

Ljiljana Bogdanović: Izbor je naš

Big Portal

Žestinom ravnom ratnom raspoloženju, srpski faktor markiran je kao apsolutni neprijatelj i trajna fiksacija u svesti nemalog broja Hrvata. Obraćajući se Srbima, visoki hrvatski političari neumorno su zakucavali trojku u skoru javne demonstracije agresije i politički nesuvislog govora.

Ovog 4. avgusta prednjačila je, dakako za bujna prsa, predsednica države, koja je u trenutku kada su je tokom kninske proslave „obuzele emocije“ priredila (u Zagrebu tako rekoše) najbizarnijih pola sata političke scene u 2019. godini!


Kako se postiže pobeda u disciplini kreiranja političkih bizarnosti? Prema receptu Kolinde Grabar Kitarović, najpre se kaže: „Gotovo da me grize savest jer nisam uzela pušku u ruke i učestvovala u Vojno-redarstvenoj operaciji Oluja“, a potom se prepusti pevanju („pokazivanju krajnika“) s klapom koja umetnički i muzički može da podrži repertoar pripadajući borbenom štimungu…


Da ne dužimo, Kolindina izvođačka numera u Kninu je u međuvremenu postala medijski viralna, dakle velikom brzinom je proširena i popularisana. Manje je poznato da su tamošnji javni kritičari predsednicu propisno izgrdili, zamerajući joj „nedopustivo ponašanje“, čak i navodno pijanstvo. Do srpske javnosti su doprli komentari poput – „Tragedija balkanske politike jeste u tome što se politički poeni i dalje stiču na povicima ’udri’ i ’ubij’ i što nikome nije teško da se pred izbore spusti toliko nisko da ih skuplja na antisrpskoj politici.“

Ovo je rekao hrvatski novinar Denis Kuljiš, dok je bivši predsednik Hrvatske Ivo Josipović ocenio kako je „govor predsednice privatizacija javne proslave, te da je reč o nedopustivom nastupu i još jednom od pokazatelja društvene regresije“. Da ne bude nejasnoća oko stvarnog smisla ove zamerke, recimo da je u istom iskazu gospodin Josipović „uravnotežio“ sopstvene reči i oštricu kritike usmerio prema Srbiji: „I u Srbiji se instrumentalizuje patnja nevinih ljudi, Srba koji su tokom Oluje otišli iz Hrvatske.“


Jeste posebna tema Josipovićevo zapažanje i elegantna formulacija o Srbima koji su „otišli“, bezmalo kao da su odšetali u nepoznatom pravcu i iz misterioznih pobuda, ali uočava se – kao neobično, kao nedostajući sadržaj u kritičkim reagovanjima hrvatske javnosti na cirkus u Kninu – muk o suštini, o stvarnom karakteru ratnog događaja nazvanog Oluja. Podsetimo, reč je o danu u kojem su pre 24 godine hrvatski „bojovnici“ počeli napad čija su meta gotovo isključivo bili civili, a koji je rezultirao proterivanjem 280.000 Srba iz Like, Banije, Korduna i sa severa Dalmacije. O suštini se ćuti, o beznačajnostima zapenušeno raspravlja. Sporno je što je gospođa predsednica, svejedno čime nadahnuta, pokazala loše manire, ali je potpuno u redu što se zločinačka akcija slavi. Da li bi da je bilo bolje odglumljene purgerske finoće, bilo i nepomućenije sreće povodom domovinskog slavlja?


Ako se predsednici spočitava da je (samo) pijana mogla javno da zažali za propuštenom šansom da zapuca na civile, kako to da se u Hrvatskoj ne zapitaju šta je i koliko popio ministar odbrane Hrvatske Damir Krstičević kada istom prilikom izjavljuje da je hrvatska vojska spremna na nove Oluje! Spremna za ponovno etničko čišćenje, pogrom, ubijanje? U Hrvatskoj ova pretnja nije „neprimerena“? Ili – zbog čega kritičari odgoja Kolinde Grabar i ne pokušavaju da istup hrvatske ministarke kulture uvrste u nekakvu antologiju bizarnosti, premda je njenim izjavama upravo tamo mesto? Ministarka Nina Obuljen Koržinek naime kaže: „Tesla je rođen u Hrvatskoj, u Hrvatskoj se školovao i iz Hrvatske je otišao dalje u svet“, pa zaključuje da stoga on i „jeste hrvatski pronalazač“. Istovremeno, ova majstorica naopakog silogizma primećuje: „Srbija ne prestaje s falsifikovanjem istorije i posezanjem za tuđim istorijskim ličnostima, dok se Hrvatska s poštovanjem seća jednog od svojih najvećih pronalazača, nikad ne pokušavajući da negira Teslino poreklo.“


Ako pomenuti dužnosnici nisu bili u vlasti demona pijanstva ili nekog drugog, šta li je to njih ponelo? Da li nešto značajnije i utemeljenije od trenutnih i prigodnih podsticaja, nešto oko čega u hrvatskom društvu postoji podrazumevajuća i prećutna većinska saglasnost?
Uoči godišnjice Oluje, i neposredno po ovoj neslavnoj proslavi, upravo o tome – o važnom dugoročnom projektu čije postavke, kako vidimo, aboliraju mnoge nedopustive i preteće misaone obrasce hrvatskih političara – pišu srpski naučni i društveni autoriteti.
Sociolog i univerzitetski profesor Slobodan Antonić je kategoričan: „Udari na Srbe u Hrvatskoj nisu incidenti, već deonice stoletnog projekta. Dok mi i dalje pričamo o srpskom nacionalizmu kao najopasnijem … odbijajući da priznamo čak i tako očiglednu činjenicu: ne, to u Hrvatskoj nisu incidenti; to je sastavni deo projekta istrebljenja. Projekta čije su samo deonice: pogromi Srba u Zagrebu 1895, 1899. i 1902, u Sarajevu 1914, masovni zločini nad civilima u Mačvi 1914, Prebilovci, Jadovno, Pag, sistem logora Jasenovac (1941–1945), pogrom i proterivanje Srba 1991–1995 (od Zadarske kristalne noći 1991, do Bljeska i Oluje 1995).“
Milomir Stepić, vodeći srpski geopolitički ekspert (čiji tekst objavljujemo u ovom broju Pečata), takođe skreće pažnju na važnu činjenicu da je povodom Krajine teritorija jedini cilj Hrvatske. Postavljajući logično pitanje: zašto bi nasleđene tzv. AVNOJ-ske granice Hrvatske bile zapečaćene i večne, Stepić kaže: „Hrvatska će razumeti jednu jedinu pouku, sankciju i naplatu – teritorijalnu. To je ono čime nije kažnjena posle NDH nego je, štaviše, nagrađena. I pola veka kasnije ponovila je slično, opet dobijajući silne darove. Stoga bi efikasnu, preventivnu ’terapiju’ predstavljalo samo oduzimanje teritorije Krajine, te eliminisanje hrvatskog potkovičastog oblika koji je samonametnuto geodeterministički i istorijsko-geopolitički kontinuirano ’tera’ na antisrpski ekspanzionizam.“


U srpskim medijima glavnog toka glasovi poput pomenutih ne čuju se često, premda njihova brojnost i snaga nikako nije zanemariva. Na mnogo moćnih načina, ovaj diskurs je nadjačan poznatim drugačijim interpretacijama problema vezanih za vekovne hrvatske projekte. Čini nam se, međutim, da je celishodno i razumno, za javnu svest i srpsko društvo veoma uputno, razmatrati i pojmiti ukazivanja i naučne argumentacije pomenutih eksperata. I ne dozvoliti da im se automatski prilepe podle i lažljive etikete nacionalizma i ekstremizma. Da li ćemo u prostoru nacionalnog diskursa i kolektivne svesti pounutrašnjiti ova saznanja, hoćemo li (sa)slušati i promišljati iskaze trezvenih i odvažnih glasova koje smo pomenuli, a čije su poruke, bez izuzetaka, deo šireg, razložno i odgovornog argumentovanog činjeničnog konteksta? U ovoj nedoumici – izbor je naš. Taj izbor podrazumeva slobodnu volju pojedinca i društva, snagu da se napusti prostor udobnosti, prilagodljivosti i duhovne apatije. Reč je o privilegiji čije „konzumiranje“ zahteva hrabrost, i sposobnost da se podnese istina, u ovom slučaju istina o poražavajućoj i nehumanoj brutalnosti hrvatskog projekta etničkog čišćenja.

Podijeli vijest na:

Pretplata
Obavijesti o
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
Pregledaj sve komentare