23. Novembra 2019.

LITIJUMSKI PUČ

Big Portal


KRVAVA POBEDA DEMOKRATIJE U BOLIVIJI


Šta je dovelo do svrgavanja Eva Moralesa, čoveka kojem čak i protivnici priznaju da je Boliviju učinio mnogo boljom za život najširih narodnih masa?

Umirem, ali vratiću se sutra kao hiljadu hiljada – poslednje su reči vođe ustanka Ajmara Indijanaca u Boliviji protiv Španske imperije Tupaka Katarija, brutalno pogubljenog pošto su ga izdali 15. novembra 1781. Istorijska je koincidencija da je gotovo u dan, 13. novembra, 238 godina kasnije izdan i metaforički pogubljen Katarijev sledbenik Evo Morales, vođa ustanka protiv imperije drugog imena, ali istovetnog obrasca u delovanju. Moralesa su izdali i „raščerečili“ potomci istih onih koji su odgovorni i za smrt Katarija, regrutovani i plaćeni od strane agenata najdestruktivnije, najsramotnije i najubilačkije elite koja vekovima upravlja našom planetom. Nekada su to bili podanici španske, a danas američke imperije.
Sudbina koja je zadesila Moralesa i narod Bolivije već je postala opšte mesto na globalnom nivou i pod nazivom „obojena revolucija“ (uprkos tome što ovaj fenomen ima mnogo više veze s pojmom „puč“ nego „revolucija“) koja je, sa manje, ili više uspeha pogodila države na gotovo svim kontinentima – od Srbije, preko Ukrajine, Gruzije, Libije, Sirije i Irana, do Venecuele, Hondurasa, Brazila ili Ekvadora.

DUGI PRSTI KANVASA Pripreme za svrgavanje Moralesa traju već godinama – zapravo počele su i pre nego što je prvi put izabran za predsednika, kada je Vašington shvatio neminovnost njegove pobede na predsedničkim izborima krajem 2005. posle sloma dvojice „američkih igrača“, a Moralesovih rivala. Prvi je Gonzalo Sančez de Lozada, kojeg je 2002. Kongres izabrao za predsednika umesto Moralesa. De Lozada je sproveo po državu i narod katastrofalnu privatizaciju bogatih bolivijskih energetskih izvorišta u korist stranih, mahom američkih kompanija. Zbog toga je nakon godinu dana svrgnut tokom narodnog ustanka u kojem je život izgubilo 60 ljudi, ali je zamenjen drugom američkom marionetom, dotadašnjim potpredsednikom Karlosom Mesom. S obzirom na to da je Mesina politika bila samo nastavak De Lozadine istim sredstvima, i on je smenjen s vlasti 2005, nakon čega su usledili izbori na kojim je Morales trijumfovao osvojivši nešto manje od 54 posto glasova već u prvom krugu. Upravo je Karlos Mesa bio Moralesov izazivač i na poslednjim izborima u Boliviji održanim 20. oktobra ove godine i poražen je sa više od deset procenata razlike (Morales 47 posto, Mesa 36,5).
Do prvog ozbiljnijeg pokušaja svrgavanja Moralesa pod američkom palicom dolazi već avgusta 2008. godine, kada izbijaju krvavi protesti u nekoliko istočnih provincija Bolivije. Interesantna je koincidencija da su u periodu pre ovih nereda u Boliviju raspoređene američke diplomate koje su imale zapaženu ulogu i u potpirivanju albanske secesije na Kosovu poput, nakon nereda proteranog, američkog ambasadora Filipa S. Goldberga, koji je pre dolaska u La Paz početkom 2007. bio šef američke misije u Prištini i u stalnoj vezi s liderima bivše OVK. Takođe, ova osoba je od 1994. do 1996. u Stejt departmentu bio zadužen za BiH i blisko sarađivao s tadašnjim specijalnim američkim izaslanikom za Balkan, notornim Ričardom Holbrukom, te bio koordinator američkog tima na pregovorima u Dejtonu 1995. godine.
Interesantna figura bio je i ondašnji Goldbergov šef, zamenik američkog državnog sekretara Džon Negroponte, inače glavni arhitekta svrgavanja režima i davanja tajne podrške paravojnim odredima smrti u Latinskoj Americi i Iraku, čovek koji je kao ambasador SAD u Hondurasu od 1981. do 1985. godine igrao ključnu ulogu u pomaganju i nadziranju nikaragvanskih kontraša i odreda smrti u Hondurasu.
U međuvremenu operativni metodi Vašingtona u orkestriranju obojenih revolucija malo su se promenili, pa sada glavnu ulogu više ne igraju visoke diplomate Stejt departmenta nego prljavi posao obavljaju aktivisti „Kanvasa“, globalnog revolucionara poreklom iz Srbije Srđe Popovića. Tako je bilo i u ovom slučaju. Aktivisti „Kanvasa“ započeli su najnoviju operaciju protiv Moralesa još avgusta ove godine, dva meseca pre izbora. Cilj je bio sprečiti Moralesovu pobedu na glasanju, što je svakako bolja opcija od „plana B“, odnosno postizbornog svrgavanja koje je usledilo. Operacija se sastojala uglavnom iz optuživanja Moralesa za katastrofalne požare koji su zadesili Amazoniju sredinom ove godine i o kojima je u tom periodu brujala čitava svetska javnost (šta se sada dešava s tim požarima, da nisu ugašeni?). Orkestraciju ovoga predvodila je Džanis Vaka Daza, lažno predstavljana kao „ekološki aktivista“. Daza je, u stvari, aktivista blisko povezana s „Kanvasom“ Srđe Popovića i ta ljubav je išla toliko daleko da je Popović „retvitovao“ njene „ekološke“ komentare protiv Moralesa, dok se Daza 2018. u Popovićevom zagrljaju osećala „kao u raju“, sudeći po njenoj objavi na fejsbuku.

TEHNIKA DRŽAVNOG UDARA Predizborna kampanja protiv Moralesa, iako su je očito predvodili trenutno najstručniji ljudi za to na svetu, nije imala mnogo efekta i manje od nedelju dana pred izbore Karlos Mesa je kaskao iza Moralesa sa minusom od 16 procenata. U normalnim okolnostima, gotovo je nemoguće da jedan kandidat za svega nekoliko dana nadoknadi toliku razliku i konačni rezultat nikako nije mogao biti povoljan po imperijalne snage. Tu uskaču američki instrument za kontrolu Južne Amerike – Organizacija američkih država – Vašington i Evropska unija, koji i pre objavljivanja konačnih rezultata optužuju Moralesa za „izborne nepravilnosti“.
Problem je, međutim, u tome što neko može pomoću „izbornih nepravilnosti“ da ukrade procenat-dva na izborima, ali teško da može da „mazne“ deset i više odsto. Tako se Morales proglasio pobednikom izbora, što je odmah propraćeno nasilnim demonstracijama širom zemlje, a najviše u regionu Santa Kruz, domu bolivijske finansijske oligarhije. Neredi, tokom kojih je život izgubilo najmanje troje ljudi, trajali su oko tri sedmice, a onda je 10. novembra vojni vrh Moralesu „predložio“ da se povuče zajedno sa čitavim svojim okruženjem, da „ne bi bilo problema“. Morales je podneo ostavku i izgnan je u Meksiko, gde je dobio politički azil. Isti je slučaj i s njegovim potpredsednikom Alvarom Linerom i brojnim ministrima.
Prema Ustavu, Moralesa je nakon ostavke trebalo da privremeno nasledi predsednica Senata Adrijana Salvatijera, ali problem je u tome što je i ona iz Moralesovog Pokreta za socijalizam (MAS), kao i predsedavajući Predstavničkog doma Viktor Borda i prvi potpredsednik Senata Ruben Medinačeli. Svi oni, kao i još dvadesetak drugih najviših državnih zvaničnika primorani su na ostavku. U utorak, 12. novembra, na vanrednoj sednici oba skupštinska doma kojoj zbog pretnji nisu prisustvovali predstavnici većinskog MAS-a opoziciona senatorka Žanin Anjez se proglasila privremenom predsednicom, što je Ustavni sud proglasio legalnim, iako nije bilo kvoruma. Njeno postavljenje odmah su priznali Vašington i njegovi sateliti, pa čak i Rusija, koja je saopštila da će sarađivati s njom jer je „jasno da će ona biti smatrana liderom Bolivije dok se ne reši pitanje izbora novog predsednika“, iako „smatra da je sve što je prethodilo smeni vlasti (u Boliviji) jednako državnom udaru“.
Ono što su prihvatili Vašington i mnogi drugi nije, međutim, prihvatio slobodoljubivi narod Bolivije, pa su hiljade i hiljade ljudi izašle na ulicu protestujući zbog proterivanja Moralesa, ali i zbog opasnosti da indijansko stanovništvo ponovo postane žrtva aparthejda, što se za sada ogleda u cepanju i spaljivanju tradicionalnih indijanskih zastava koje je Morales učinio ustavnim, ali i u otvoreno rasističkim stavovima koje iznosi nova „predsednica“ Bolivije (videti antrfile). Vojska, koja je i omogućila puč i svrgavanje Moralesa, žestoko je reagovala koristeći i bojevu municiju. Tako je samo u Kočabambi u jednom danu (petak, 15. novembar) vatrenim oružjem ubijeno devet, a ranjeno više od stotinu ljudi. Ukupan broj žrtava od svrgavanja Moralesa je najmanje 23, dok je tokom tri nedelje demonstracija protiv Moralesa, pomenuli smo, život izgubilo njih troje. Zbog ovoga, dok Tramp državni udar u Boliviji smatra „važnim momentom za demokratiju“, Putin upozorava da situacija posle puča u Boliviji podseća na onu u Libiji posle intervencije „demokratskih snaga“.
S obzirom na to koliko je ljudi izašlo na ulice Bolivije zahtevajući Moralesov povratak uprkos rafalima koji se na njih ispaljuju, i da je partija sadašnje „predsednice“ na izborima osvojila čitavih 4,24 posto glasova, čini se izvesnim da Morales neće morati poput Tupaka Katarija da čeka više od dve stotine godina da se „vrati kao hiljadu hiljada“, pošto se na neki način već vratio. Ostaje da se vidi kada će to biti priznato i kada će ovaj državni udar biti preokrenut. Verovatno uskoro.

This photo released by by Mexico's Foreign Minister Marcelo Ebrard shows Bolivia's former President Evo Morales holding a Mexican flag aboard a Mexican Air Force aircraft, Monday, Nov. 11, 2019. Morales has been granted asylum in Mexico after he resigned to the presidency on Nov. 10, under mounting pressure from the military and the public after a disputed re-election victory that triggered weeks of fraud allegations and deadly protests. (Mexico's Foreign Minister via AP)

ŽRTVA SOPSTVENOG USPEHA
Evo Morales nije svrgnut jer je bio neuspešan nego upravo suprotno – bio je previše uspešan u svom poduhvatu, što ne mogu da mu negiraju ni imperijalistički mediji poput „Njujork tajmsa“ ili „Bi-Bi-Sija“. Morales je prvi predsednik u istoriji Bolivije koji dolazi iz indijanske zajednice, a ne kao predstavnik belačke finansijske elite. Sa snažnom narodnom podrškom iza sebe, započeo je rad na transformaciji najsiromašnije latinoameričke države u jednu od najperspektivnijih u „zadnjem dvorištu“ Sjedinjenih Država. U ovome mu je, mora se priznati, u velikoj meri pomogao i sticaj okolnosti na regionalnoj sceni gde se u istom trenutku pojavio značajan broj izvorno narodnih lidera sličnih ubeđenja i ciljeva poput Uga Čaveza u Venecueli, Nestora Kričnera u Argentini, ili Injasija Lula da Silve u Brazilu.
Uspeh koji je Bolivija ostvarila pod Moralesovim vođstvom zaista je impresivan i po južnoameričkim, ali i po globalnim standardima. Privredni rast već više od decenije iznosi stabilnih 4,9 posto godišnje, što je neverovatno za državu koja je do guše zadužena i zavisna od stranih kredita. U poslednjih 13 godina realni bruto domaći proizvod po glavi stanovnika povećao se za više od 50 posto, što je dvostruko više od rasta na nivou regiona Latinske Amerike i Kariba i najveći je u Južnoj Americi, navodi se u oktobarskom izveštaju vašingtonskog Centra za ekonomska i politička istraživanja.
Ali privredni rast često ume da zavara i da pruži lažnu sliku o sveukupnom ljudskom razvoju i ide ruku podruku s porastom nejednakosti, pa čak i siromaštva. U Boliviji, zahvaljujući drugim Moralesovim politikama, to nije bio slučaj i plodove privrednog rasta osetili su i najsiromašniji – nivo siromaštva pao je sa 60 posto 2006. na 35 odsto 2017, a nivo ekstremnog siromaštva se više nego prepolovio sa 38 na 15 procenata. Ovo je postignuto značajnim javnim investicijama (najvećim u Južnoj Americi) i redistribucijom dobara. I nezaposlenost je gotovo prepolovljena sa 7,7 na 4,4 procenta, a minimalna zarada je utrostručena. Velike reforme su sprovedene i u obrazovnom sistemu, pružajući mogućnost školovanja mnogim siromašnim i zapostavljenim ljudima, što je dovelo i do drastičnog pada nepismenosti.
„Da je neka druga vlada postigla ovakav neverovatni ekonomski uspeh, Svetska banka i Međunarodni monetarni fond bi to udarali na sva zvona. Ovde je napravljen izuzetak, jer je Morales prepoznao štetnu ulogu koju su obe ove institucije imale u istoriji Bolivije i, umesto da sledi njihove savete, on je proglasio nezavisnost od njih i odbio potpisivanje novog kreditnog sporazuma“, navodi u svojoj analizi Moralesovog uspeha londonska organizacija „Open demokrasi“. „Umesto da sledi logiku tržišta, Morales je svoj ekonomski program finansirao kombinacijom nacionalizacije i javnog vlasništva, oporezivanjem velikih kompanija i povezivanjem unutrašnjeg duga sa visokim nivoom nacionalnih investicija. Ovo je uključivalo i program dedolarizacije kako bi se prekinula zavisnost bolivijske privrede od uvoza dolara, što je ranije onemogućavalo vlasti da koriste monetarnu politiku u korist Bolivijaca, a ne međunarodnog kapitala“, dodaje „Open demokrasi“.

KONKVISTADORKA
Privremena predsednica Bolivije, države u kojoj 20 posto stanovništva čine čisti Indijanci, dok je 68 posto mešavina belaca i Indijanaca, Žanin Anjez je otvoreni rasista koji mrzi većinsko stanovništvo svoje zemlje. „Sanjam Boliviju oslobođenu indijanskih satanističkih običaja, grad nije za Indijance, bolje bi im bilo da idu u planine ili El Čako (pustara na istoku Bolivije)“, napisala je ona na tviteru 2013. godine. U jednom drugom tvitu Indijance koji su obeležavali jedan od svojih tradicionalnih praznika nazvala je „satanistima“. Indijance je omalovažavala i u tvitu s fotografijom na kojoj se vidi nekoliko njih obuvenih u cipele implicirajući da Indijanci nisu dovoljno civilizovani da nose obuću. Ona je najavila i borbu protiv „vifale“, tradicionalne zastave bolivijskih Indijanaca koju je Morales 2009. uneo u ustav kao „drugu“ bolivijsku zastavu, pored crveno-žuto-zelene trobojke. Po njenom dolasku na vlast, desničarski ekstremisti počeli su ove zastave da spaljuju, a pripadnici snaga bezbednosti da ih skidaju sa svojih uniformi.

PITANJE RESURSA
Iako je svrgavanje Eva Moralesa u vašingtonskim kuloarima planirano već više od decenije, indikativna je koincidencija da je do njega došlo svega nedelju dana pošto je Morales otkazao sporazum s jednom velikom nemačkom kompanijom o eksploataciji litijuma, resursa čiji će značaj u narednim godinama vrtoglavo rasti i koji se ne bez razloga smatra „resursom 21. veka“. Morales je, naime, 4. novembra pod pritiskom lokalnog stanovništva regiona Potosi poništio sporazum s kompanijom „ACI sistems Alemania“ iz decembra 2018. u vezi sa eksploatacijom litijuma. U Potosiju se nalazi između 50 i 70 odsto svetskih rezervi litijuma – alkalnog metala neophodnog za proizvodnju modernih baterija. Agencija „Blumberg“ pisala je prošle godine da će potražnja za litijumom do 2025. biti više nego udvostručena, a pored Bolivije značajna nalazišta su i u Australiji, Čileu i Argentini.

Piše: Filip Rodić za pecat.co.rs

Podijeli vijest na:

Pretplata
Obavijesti o
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
Pregledaj sve komentare