7. Decembra 2019.

Kuća gori, a baba se češlja

Big Portal

RAZGLEDNICA IZ ITALIJE


U situaciji koja je krajnje ozbiljna s više aspekata, nova vlada Konti 2 kao prioritet za raspravu u Parlamentu po stavlja temu nekakvog „civilizovanja Italije“, što je samo eufemizam za hitno donošenje zakona koje zahteva Brisel, a koji teško mogu biti u interesu Italijana

Nedavno je pobesnelo more preplavilo Veneciju i voda je u gradu dosegla do rekordnih 185 cm. Ozbiljno su oštećeni biseri svetske kulturne baštine: Duždeva palata, Crkva Svetog Marka, Santa Maria dela Salute i većina velelepnih zdanja duž Grande kanala. Ali Venecija koja tone (uprkos brani koja očigledno ničemu ne služi osim što ruži pejzaž Lagune, a za koju je do sada utrošeno oko osam milijardi evra) nažalost nije jedina italijanska muka. Ljudi ginu jer se učestalo urušavaju mostovi, padaju vijadukti na auto-putevima zbog nemara nadležnih kocesionara, mnogi gradovi zbog biblijskih poplava usled neodržavanja infrastrukture za odvod vode ovih dana podsećaju na apokaliptične scene, uz milionske štete zbog uništenih škola, bolnica i kuća. Za sav ovaj jad i čemer niko nije kriv, ne zna se ni koliko je tačno novca umesto za „realizaciju projekata“ završilo u privatnim džepovima, a ne zna se ni ko će i kada žrtvama nadoknaditi štetu.

Šlag na torti je potpuni kolaps nekadašnjeg giganta evropskog čelika „Ilve“ i nacionalne avio-kompanije „Al Italija“. Na pomolu je eksplozija nove socijalne bombe – prema nacionalnom zavodu za statistiku „Istat“, oko 200.000 novih socijalnih slučajeva će se pridružiti armiji od 12 miliona Italijana koji, osim što su gladni, nemaju novca ni da se leče (podaci od decembra 2019).
U situaciji koja je krajnje ozbiljna, nova vlada Konti 2 (na brzinu sklepana koalicija „levičara“ iz redova Demokratske partije i Pokreta pet zvezdica, zlobnici tvrde zbog očuvanja fotelja i u režiji Brisela) kao prioritet je za raspravu u Parlamentu stavila temu „civilizovanja Italije“. A to znači da se pod hitno donesu zakoni koje zahteva Evropa.
U prvom redu to je ius soli – dobijanje italijanskog državljanstva za lica rođena na teritoriji Italije, ali i isto automatsko pravo za njihove roditelje, braću i sestre. Posle „roze kvota“ za žene, sada je krajnje vreme da se isti prioritet uvede i za pripadnike LGBT populacije. Pored propagiranja ovih novih vladinih predloga koje vodeći mediji neprekidno ponavljaju, tu je i beskonačna sreća što je najzad ukinut „fašistički zakon“ bivšeg potpredsednika italijanske vlade i ministra unutrašnjih poslova Matea Salvinija o zabrani iskrcavanja migranata u italijanske luke. Inače, od njegovog napuštanja vlade zeleno-žute koalicije u avgustu (Liga i Zvezdice sa istim premijerom Đuzepe Konteom na čelu) na italijanske obale svakodnevno stiže bar nekoliko stotina novih migranata. Bez obzira na potpisivanje Malteškog sporazuma i lepih obećanja Evropske unije da Italija više neće biti evropski sabirni centar za migrante i da će se oni ravnopravno raspoređivati po Uniji, većina njih ostaje u Italiji.
SUMRAK LEVICE „Levica“ koja već duže vreme vlada Italijom to ne radi baš kako treba s obzirom na to da rapidno gubi glasove. Pogotovo što se njena tradicionalna baza, koja je decenijama poslušno glasala za sve ono što vrh predloži, sada pobunila. „Ovce su se otele pastiru i postale neposlušne“, poverio se autoru ovog teksta jedan visoki funkcioner nekadašnje Komunističke partije Italije. „Mi smo propali! Mene je sramota kada sretnem nekog bivšeg druga. U najboljem slučaju se napravi da me ne vidi. U protivnom me opsuje i sočno izvređa. Beskrajno me je sramota zbog svega“, rekao je on.
Ništa čudno, jer je bes naroda razumljiv. Pogotovo što je upravo levica donela sve antisocijalne zakone, uključujući fleksibilne radne ugovore i rad po pozivu. Ono što je „grobar italijanske levice“ Mateo Renci moderno nazvao „Džobz ekt“ nije ništa drugo do povratak u 19. vek i ukidanje svih „privilegija“ kao što su plaćeni godišnji odmor i bolovanje. Levica je srezala sva socijalna davanja za javno školstvo i zdravstvo, tako da danas može da se školuje i leči samo onaj ko ima novca. A onda, zbog praznog frižidera i zato što su shvatili da ih je „njihova partija“ izdala i da je sada njen interesni fokus sveden isključivo na migrante, Rome i LGBT populaciju, i oni su zaboravili na bivšu ljubav i okrenuli se realnosti, pa masovno glasaju za „desničara“ Salvinija. Pogotovo što se više ne prepoznaju u novom progresivnom društvu koje levica propagira i dosta im je nasilja i nesigurnosti koja vreba na svakom koraku, pogotovo na italijanskim periferijama koje su se pretvorile u pravi „Divlji zapad“, gde ni policija više ne zalazi, a kamoli radikal šik elita koja mesta gde žive „ružni, prljavi i zli“ ne ume ni da pronađe na karti.
Jer kako objasniti nekom bivšem radniku-levičaru koji je izgubio posao i survao se u kategoriju gladne sirotinje da previše ne drami ako ga je neki „istraumirani migrant“ opljačkao i istukao kada zna da taj isti „nervozni migarnt“ ima besplatni krov nad glavom, tri obroka dnevno i mesečni džeparac od 60 evra?! Citati pod navodnicima su iz levičarskog dnevnika „Republika“ koji ujedno savetuje čitaocima da budu strpljivi i da se previše ne žale na novonastalu situaciju: na gomile đubreta koje za sobom ostavljaju migranti i na njihove eventualne pijane egzibicije i izlive besa u vidu tuča i pljački. U protivnom, „nije pristojno i nije politički korektno ove realne probleme u procesu njihove adaptacije isticati, a još manje prijavljivati policiji“.
Dokaz da je italijanska levica u ozbiljnoj krizi zbog svega navedenog su rezultati regionalnih izbora 27. oktobra u maloj, ali bogatoj Umbriji, koja je 70 godina bila neosvojiva komunistička tvrđava – ubedljivo je pobedila Donatela Tasei, kandidat Lige Matea Salvinija, sa skoro 58 odsto glasova, dok je levičarski kandidat jedva dobio 30 procenata. U međuvremenu Demokratska partija se pocepala na desetak frakcija čiji su lideri u konstantnom konfliktu, tako da ni sami simpatizeri više ne znaju kojoj frakciji i kom lideru sada pripadaju.

NIKO I NIŠTA I NAJZAD NEKO Posle izbornog kraha u Umbriji očigledno je levičarsku razjedinjenu i posvađanu vrhušku zahvatila panika, pa se udruženo krenulo u ozbiljni kontranapad. Naravno, protiv desničara, fašista, rasista i ostalih sejača mržnje, straha i nostalgičara za fašizmom, odnosno „velikim vođom koji će Italiji vratiti ponos i mesto u svetu koje joj pripada“. A to je naravno Mateo Salvini, čovek koji se više puta usprotivio strogim diktatima iz Brisela rekavši da je Italija jedna od pet zemalja osnivača EU, ali da u toj zajednici ne želi da bude sluškinja već ravnopravni član. Neoprostiv greh koji mu nikada nije zaboravljen i zbog kojeg je odmah proglašen za „novog Musolinija“, i „novu opasnost za mir u Evropi“ zbog formiranja prve suverenističke vlade u Evropi u koaliciji s Pokretom pet zvezdica 4. marta 2018. Zgrešio je i kada je zatražio da EU ukine sankcije Rusiji i izjavio da Italija zbog njih gubi dve milijarde evra. Odmah je lansirana afera o navodnim ruskim parama kojima se finansira Salvinijevo urušavanje EU. Do sada ništa nije dokazano, slučaj je još uvek u sudskom postupku, ali od tada se na sve načine pokušavalo uklanjanje Salvinija iz politike. Bitan detalj je da su mediji prećutali važnu vest: dok EU za spas Venecije dosad nije dala ni jedan jedini evro, u Moskvi je za 24 časa prikupljena milijarda.
Žuto-zelena vlada trajala je do avgusta ove godine. Zli jezici kažu da je za propast kriv lider Zvezdica Luiđi di Majo, koji je sabotirao sve Salvinijeve predloge za izlazak iz krize i dobio obećanja iz Brisela da će ostati u državnom vrhu i po padu „crne vlade i Salvinija“. Za ovog nesvršenog studenta Pravnog fakulteta, koji u svojoj biografiji može da se podiči samo prodajom kokica i osvežavajućih pića na napuljskom fudbalskom stadionu San Paolo, to je bila velika stvar. Kako da propusti šansu da kao niko i ništa bude neko?! Da se kao u bajci o Pepeljugi sada susreće sa svetskim državnicima i odlučuje o sudbini sveta.
SPAS JE U SARDINAMA Bez obzira koliko to zvučalo apsurdno i bizarno, parola „spas je u sardinama“ je danas italijanska realnost i trapavi pokušaj za izlaz iz mračnog tunela u kojem se našla propala italijanska levica, ali i cela zvanična italijanska politika. Pre pojave Sardina prvo je lansirana priča o opasnosti od novog fašizma. Formiran je Komitet za borbu protiv mržnje, rasnih i ostalih diskriminacija i predrasuda na čije je čelo postavljena 90-godišnja domaćica Lilijana Segre, Jevrejka i preživela logorašica iz Aušvica, odnedavno proglašena i za doživotnog senatora. Sve je u vizuri ovog komiteta vrlo relativno i rastegljivo, ali sve može da bude krivično gonjeno, uključujući i slogan Salvinijeve Lige „Prvo Italijani“, koji može da se protumači i kao „govor mržnje“. Nije bilo dana a da se mediji nisu utrkivali u objavljivanju srceparajućih priča o navodnim žrtvama „novog fašizma, rasizma i rasnog i verskog šikaniranja“. Pojedini gradonačelnici bili su toliko u trendu da su čak zabranili da se u školama slavi Božić i ističu hrišćanski simboli kako se „ostali“ ne bi uvredili. Usledile su masovne pobune roditelja i još se ne zna hoće li „fašisti“ dobiti bitku za božićnu jelku i jaslice.
Osnivanju Sardina prethodio je Salvinijev izborni trijumf na regionalnim izborima u Umbriji, ali se zna da su odlučujući oni 26. janura 2020. u drugoj neprikosnovenoj levičarskoj tvrđavi – Emiliji Romanji. Bolonja, glavni grad ove pokrajine, već decenijama važi za „Moskvu Zapada“, tako da bi gubitak ove „crvene tvrđave“ za italijansku levicu značio i kraj njenog postojanja. Dakle, bitna stvar, da bitnija ne može biti.
Tog 14. novembra u Bolonji je kiša padala kao iz kabla i Mateo Salvini je svoj predizborni skup umesto na glavnom trgu Pjaca mađore održao u sportskoj dvorani Pala Doca, koja je sa svojih 6.000 mesta bila premala da primi sve zainteresovane. U međuvremenu se desio očekivani incident sa ekstremnim levičarima, koji su metalnim motkama, kamenicama i petardama sprečavali zainteresovane da uđu u dvoranu. Došlo je do gužve i na kraju je intervenisala policija. U međuvremenu, na Pjaci mađore okupila se masa sveta i na improvizovanoj bini pojavile su se Sardine – tri momka i jedna devojka koji su pred okupljenima objavili da su potpuno apolitični, ali da ne dozvoljavaju da se u njihovom gradu bahate fašisti kao Mateo Salvini i njegovi sledbenici. Naglasili su da nemaju nikakvu političku, a još manje partijsku pripadnost i da su samo sardine – ribice koje se uvek kreću u jatima i koje mogu zbog svoje brojnosti uplašiti i zaustaviti i „velike ribe“. Ujedno, predstavili su i svoj manifest: oni su za slogu i ljubav, protiv mržnje, fašizma, rasizma, polne diskriminacije i, pre svega, protiv Matea Salvinija koji svojim likom i delom sve ovo personifikuje.
Zanimljivo je što je tih četvoro „klinaca“, navodno, ceo skup spontano organizovalo i to preko društvene mreže Fejsbuk i što su više puta naglasili da su apolitični, da ne pripadaju nijednoj političkoj stranci i da nisu ni levičari, ni desničari. Ali da su antifašisti i protiv fašiste Salvinija! Budući da je termin „fašista“ u Italiji postao vrlo relativna kategorija i da svako ko „politički korektno“ ne misli automatski biva etiketiran kao problem, jasno je da bi po takvim parametrima čak i jedan Antonio Gramši pao na ispitu za novi antifašistički sertifikat.
MALE TAJNE VELIKIH MAJSTORA Iz Bolonje Sardine su krenule u osvajanje Italije i to uz neviđenu medijsku pompu. Nije bilo dana a da mediji nisu papagajski ponavljali reči Matea Santorija: „Dragi populisti i suverenisti, da li vam je sada jasno da ste gotovi? Ovo je samo početak! Mi smo Sardine, ovo je otvoreno more i sada ćete nas sretati svuda! Nećemo vam dati mira!“
Međutim, ubrzo je otkriveno da je pomenuti „apolitični“ lider Sardina poslovno povezan s Romanom Prodijem, bivšim italijanskim premijerom, predsednikom Evropske komisije i čovekom koji je direktno odgovoran za loše pregovore prilikom ulaska u evrozonu.
Ista „apolitičnost“ važi i za ostale Sardine – svi su članovi ili bar simpatizeri Demokratske partije, ili ekstremnih levičarskih stranaka.
Naravno, Romano Prodi je odlučno odbio bilo kakvu vezu sa Sardinama, uz komentar da mu je žao da nikoga od te dece ne poznaje. Zanimljivo, s obzirom na to da je baš Mateo Santori zaposlen u časopisu čije je on osnivač i da je njegova supruga Flavija Franzoni bila počasni gost na bolonjskoj fešti Sardina. Romano Prodi je opravdano bio odsutan – nalazio se u Kini zbog poslovnih obaveza.
A imajući u vidu da su demokrate prilično kompromitovane, jasno je da su im bila potrebna nova i neukaljana lica i nova romantična priča za razočarane levičare koji uglavnom više i ne izlaze na izbore. Dokaz za to su reči jedne od učesnica okupljanja Sardina u Milanu, gde se, po kiši, okupilo oko 20.000 raznobojnih kišobrana: „Pustite nas da uživamo! Da se okupljamo bez simbola i partijskih zastava! Da izrazimo svoj bes protiv arogantnih desničarskih seljačina, glupaka, populista i rasista! Pustite nas da pevamo Bela ćao i Pueblo unido, sa suzama u očima, s rukom na srcu i stisnutom pesnicom. I da se zabavljamo, veselimo i bar za tren vratimo u mladost! A posle ćemo izaći na birališta, i ovoga puta zatvoriti oči, zapušiti nos i glasati za ono što nam se trenutno nudi kao najmanje zlo. Za naše!“
Pametnom dosta!

Piše: Marina Muštović za pecat.co.rs

Podijeli vijest na:

Pretplata
Obavijesti o
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
Pregledaj sve komentare