U donekle tenzičnom tonu, uz nekoliko verbalnih okršaja zbog prištinskih taksi, ali i prekrajanja granica na Balkanu, petočasovni susreti u čijem je fokusu bilo Kosovo, nisu bili nekakav “dan D” za budućnost srpske pokrajine, ali su sasvim sigurno postavili nove temelje na kojima će se iskovati njena budućnost.
U tim temeljima, ucrtala se Njemačka kao najmoćnija evropska članica, a upravo je Merkelova, zajedno sa Makronom, kroz organizaciju ovog susreta posala važne poruke svim igračima u kosovskoj i evropskoj budućnosti regiona.
1.Njemačka neće dozvoliti da joj Kosovo “isklizne iz ruku”
Možda kao najvažnija od svih mogla bi da se tumači baš ova poruka, jer na izvjestan način vraća brojač na početak. Samit je organizovan u trenutku kada su pregovori Beograda i Prištine, uz posredovanje EU, u potpunom ćorsokaku, nakon mjeseci drakonskih taksi i agresivnog stava Prištine prema svakom vidu kompromisa, ali i nove američke vizije u rješavanju kosovskog pitanja. Jednim potezom, u društvu Makrona, poznatog kao moćnog evropskog lidera, koji za razliku od nje nije pretjerano zainteresovan za proširenje EU, ali ni za direktno uplitanje u rješavanje kosovskog spora, njemačka kancelarka je kroz organizaciju samita u svom dvorištu – vratila karte u svoje ruke.
Evropskoj diplomatiji je time poručila da nije dobro radila svoj posao, a Americi da nije spremna da prepusti “kosovske uzde”. Preciznije se sve može sagledati kada se pažljivo pogleda pozivnica za Berlin. Na njoj se zvanično nije našao niko od evropskih birokrata i zvaničnika koji su zaduženi za dijalog Beograda i Prištine u Briselu.
Kako je prenijela RSE, komesar nadležan za pitanja proširenja Johannes Hahn nije pozvan u Berlin, a ućešće posrednice u dijalogu je potvrđeno nakon što je pozvani predsjednik Evropske Komisije, Žan Klod Junker, u nemogućnosti da sam prisustvuje skupu, odlučio da pošalje Federiku Mogerini kao zamjenu. Ni Mogerini, dakle, nije prvobitno planirana u Berlinu. Mediji su sprekulisali da je to baš zato što se Mogerini nikada nije javno ogradila od ideje razgraničenja Kosova. To su mnogi protumačili kao njenu prećutnu podršku modelu koji bi uključio prekrajanje granica i protiv koga se Njemačka nedvosmileno izjasnila.
Tu dolazimo i do SAD. Baš razgraničenje je model koje su SAD jasno podržale, potkrijepljujući zaleđinu tom modelu pismima američkog predsjednika Donalda Trampa predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću i kosovskom predsjedniku Hašimu Tačiju, kojima je sugerisao potpisivanje konačnog sporazuma u Vašingtonu gdje bi, kako je naveo, “ugostio dva lidera”.
Dva procesa su pratila jedan drugi – gubljenje konaca u Briselu i preuzimanje istih tih konaca u Vašingtonu. Nije teško pomisliti da je to moglo da iziritira zvanični Berlin i Merkelovu, koji su godinama slovili za evropsku silu koja daje “posljednju riječ”, barem kada je Balkan u pitanju.
Mada zvanični Vašington nije imao svoje mjesto u Berlinu, u njegovo ime govorio je upravo Tači koji je čitav dan “vrtio ploču” o tome da nikakvog rješenja za Kosovo ne može biti bez SAD kao i da je evropska diplomatija podbacila. Istovremeno, on se, barem u izjavama medijima, otvoreno zalagao za razgraničenje, pominjući međutim samo onaj dio priče koji Prištini odgovora i za koji se on lično zalaže – Preševsku dolinu.
2. Rješenje za Kosovo mora da se nađe, i to skoro
Druga važna poruka poslata je upravo Beogradu i Prištini. I to je poruka – vraćajte se za sto. Drugačije rečeno, takse moraju da se ukinu, pregovori da se nastave, rješenje da se pronađe, a strpljenja za balkanske prepirke i nadmudrivanja – nema. Mada konkretan rezultat po pitanju nastavka dijaloga nije napravljen, a ostalo je neizvjesno i gdje bi bio nastavljen u budućnosti – u Briselu ili možda negdje drugdje – jasno je da pritisak evropskog dvojca neće jenjavati. Dogovoreno je, u tom smislu, da se sljedeći sastanak održi 1. jula u Parizu čime je i ovaj format razgovora (Njemačka i Francuska sa liderima Zapadnog Balkana i sa fokusom na Kosovo) dobio i svoj “zvanični život”, uz naglašavanje da ga ne treba miješati sa Berlinskom procesom koji već godinama okuplja lidere Zapadnog Balkana i EU i u čijem fokusu je proširenje na region.
Rješavanje kosovskog konflikta dobilo je poseban format pod direktnim okriljem dvije najmoćnije članice EU – Njemačke i Francuske. To je nakon sastanka potvrdio i crnogorski predsjednik Milo Đukanović, rekaviši medijima da je dogovoreno da dijalog i dalje bude pod pokroviteljstvom EU, ali da se sad neposredno uključe i Berlin i Pariz. Takođe, na zvaničnom sajtu njemačke kancelarke objavljeni su zaključci sa samita, u kojima je posebno naglašen značaj postizanja konačnog, pravno obavezujućeg sporazuma o potpunoj normalizaciji odnosa Beograda i Prištine.
S druge strane, kako je Blic već pisao i Merkelova i Makron pokušali su u Berlinu da izvršen jak pritisak na prištinsku delegaciju, ali prije svega na prištinskog premijera Ramuša Haradinaja da ukine takse. Taj pritisak prenio se i u verbalni okršaj Makrona i Haradinaja u kome se pale i prijetnje koje se tiču evropske budućnosti Kosova. Bezuspješno. Haradinajeva bahatost, koja čini se proističe upravo iz toga što se njegov stav protiv prekrajanja granica poklapa sa njemačkim i što on, za razliku od Tačija, zastupa tezu o teritorijalnoj cjelovitosti takozvanog Kosova. Kada je riječ o ukidanju taksi, pozicija Srbije je čvrsta – dok ima taksi, neće biti dijaloga. Nameće se onda pitanje zašto Njemačka i Francuska nisu i slomile Haradinajev stav u Berlinu. Odgovor treba tražiti upravo u poklapanju stavova, međutim, slike okršaja koje su zabilježene u Berlinu sugerišu da je i moćnom evropskom dvojcu – dosta.
I možda baš te slike najjasnije govore o tome koliko im je važno da se Beograd i Priština vrate za sto, da se situacija stabilzuje i vrati u mirne okvire, bez zatezanja, prijetnji i potrebe za sankcijama. To i ne treba da čudi, jer evropski stručnjaci i previše često upozoravaju na opasnost eruptiranja balkanskog bureta baruta. Jednostavno, ni Njemačka ni Francuska ne žele da tolerišu političare koji se igraju sa upaljačem pored takvog zapaljivog bureta.
3. Za proširenje i članstvo u EU mora još mnogo da se radi
Nema sumnje da se u Berlinu najmanje govorilo o ulasku zemalja Zapadnog Balkana u EU i baš to je, čini se, jedna od najvažnih poruka petočasovnog susreta. Jer dok su problemi u regionu toliku da za njihovo rješavanje mora da se dodatno, i preko svih razumnih mjera angažuju najmoćnije evropske članice, da posreduju u svađama i čarkama, onda je jasno da takve zemlje nisu ni blizu onim vrijednostima koje bi neka buduća nova članica EU morala da ima.
A ni EU nije bez problema, o čemu je jasno u više navrata govorio upravo Makron koji je i doveo u pitanje proširenje Unije do potpune reforme u sopstvenom dvorištu. Sa takvim kartama, još dugo će jedina rečenica o proširenju nakon sastanaka evropskih i lidera Zapadnog Balkana glasiti kao ova sa minulog samita:
– Na skupu je bilo riječi o zajedničkoj evropskoj perspektivi Zapadnog Balkana
(Srpskainfo)
