28. Jula 2019.

Ko je Boris Džonson?

Big Portal

Piše: Miloš Vojinović

Novi stanar u ulici Dauning broj 10

Ukoliko nam dosadašnja karijera novog premijera Velike Britanije bilo šta govori, trebalo bi s rezervom da uzmemo sve scenarije vezane za Bregzit. Verovatno ni Džonson ne zna šta će Boris uraditi

U renutku kada štamparska mašina bude umnožavala ovo izdanje časopisa „Pečat“, tamno plava kuća u ulici Dauning broj 10 u Londonu će dobiti novog stanara, a Velika Britanija novog premijera. Izvesno je da će to biti Boris Džonson. Pitanje čiji odgovor svi žele da znaju glasi: da li će on biti taj koji će uspeti da odreši savremeni Gordijev čvor zvani Bregzit?

NEMARNI GENIJE? Podržavaoci Bregzita u Džonsonu vide svoju najveću nadu. Tokom kampanje on je poručio da će, bez obzira na to da li se do sporazuma dođe ili ne, do kraja oktobra Britanija napustiti EU. Nijedan politički analitičar se trenutno ne upušta u predviđanja šta će se dogoditi – mogućnost da se reputacija izgubi grubim promašajima je prevelika, a šansa da se uspostavi precizna prognoza gotovo da ne postoji. Jedino što nam preostaje jeste da se zapitamo, ko je zapravo Boris? Kratak odgovor glasi: on je kontroverzan i konzervativan, nemoralan i nezaobilazan, brilijantan i beskrupulozan. Uporedimo berlinski Bundestag i londonski Vestminster. Iako Bundestag deluje modernije, u njemu je više savremene tehnike, a pojedini nemački poslanici na zasedanja dolaze u duksericama sa kapuljačom, nemački parlament je zapravo mesto konvencionalnijih oblika ponašanja. Da, nemački poslanici ponekad dobacuju i gestikuliraju sa svojih mesta, ali u odnosu na Britaniju to je zaista mačji kašalj. Mala sala donjeg doma britanskog parlamenta napravljena je u dalekoj prošlosti, kada je i poslanika bilo mnogo manje. U njoj može da sedi jedva preko tri stotine od ukupno šest stotina i pedeset poslanika. U toj tesnoj prostoriji, kada je reč o verbalnom duelu, pravila nema, a kreativnost se ceni. Pored toga, za razliku od Nemačke, britanska kultura dozvoljava, čak i voli, ekscentričnost. Tu činjenicu Džonson je koristio još od studentskih dana i oko sebe stvarao auru nehajnog i nemarnog genija. Nehajan i nemaran svakako jeste – nedugo pošto je postao gradonačelnik Londona otišao je na tronedeljni odmor. Međutim, pitanje je da li je i genije?

SPISAK KONTROVERZI Njegova karijera obeležena je skandalima, ali i uspesima. Bio je svestrani student, kao i relativno uspešan gradonačelnik Londona. Smanjio je nasilje u prestonici i modernizovao saobraćaj. Govori pet jezika i umesto limuzine odabrao je da na posao ide biciklom. Istovremeno, Džonson ne samo da je sudski pokušavao da zabrani pisanje o sopstvenoj vanbračnoj deci, koju nije priznao, već je i prijateljima umešanim u kriminalne aktivnosti obećavao da će im dati adresu svog kolege novinara koji je te aktivnosti istraživao. Spisak njegovih kontroverzih poteza i dela, koji su prevalizali ne samo granicu dobrog ukusa već i razuma, toliko je dugačak, da bi zahtevao čitav jedan feljton.
Džonson će biti prvi premijer u istoriji koji je rođen van Britanije ili britanskih teritorijalnih poseda. Rođen je 1964. u Njujorku. Sve do nedavno imao je dvojno državljanstvo. Državljanstva SAD se odrekao kako bi pokazao svoju primarnu odanost Britaniji. I njegovo poreklo je neobično. Njegovi preci bili su anglikanci, katolici, muslimani i Jevreji. Džonsonova životna priča nije jedna od onih u kojima, uprkos preprekama, talenat krči sam sebi put. Njegovo poreklo je istovremeno otvaralo mnoga vrata. Ako postoji prava linija koja vodi od obdaništa sve do mesta premijera Ujedinjenog Kraljevstva, Džonson je tom linijom prošao. Školovao se u Itonu – kao i dvadeset drugih premijera, a potom u Oksfordu – kao dvadeset i sedam drugih predsednika britanskih vlada.

HAJNEKEN KONZERVATIVAC Više nego bilo šta drugo, Džonsonov životni put vezan je za njegove kolumne. Svoj prvi novinarski posao, u londonskom „Tajmsu“, dobio je preko porodičnih kontakata. Ubrzo je dobio otkaz – otkriveno da je izmislio izjavu za članak koji je pisao. Da situacija bude još bizarnija, izmislio je citat sopstvenog dede, istoričara Kolina Lukasa. Ipak, prvi novinarski posao u Tajmsu pokazao je Džonsonu šta on zapravo želi. Pisanje je, prosto, bilo zanimljivije od konsaltinga. Istovremeno, Džonson je osetio moć medija. Bio je gradonačelnik Londona u vreme kada su 2011. godine britanski tabloidi, usled serije skandala, bili na meti čitave britanske javnosti. Tada, kao i pre i posle toga, pre svega je vodio računa o svojim ličnim odnosima sa medijskim mogulima. Nije iznenađenje da ga zauzvrat mnoge novine, prosto, vole.
Iako je neslavno izgubio posao u „Tajmsu“, od tada pa sve do danas, Džonson je uticajni kolumnista koji svoju poziciju gradi utiskom koji izazivaju njegove reči. Tipično za višu britansku klasu, njegov jezik je bogat arhaizmima, ali Džonson, student klasičnih nauka, zna kako da piše. Njegovi tekstovi pronalazili su odanu publiku među različitim starosnim grupama i imovinskim klasama. Zato su i Džonsona označili kao „Hajneken konzervativca“ – on je sposoban da se jednako dopadne mladima koji piju jeftino pivo, ali i onima koji su nekada bili mladi a sada kontrolišu finansijske tokove londonskog Sitija. Novinarski posao nije samo bio Džonsonov izbor, već je obeležio i njegovu politiku.
Nakon skandala u „Tajmsu“, Džonson je počeo da radi za Dejli telegraf i od 1989. do 1994. bio je dopisnik iz Brisela. Kada se bude pisala istorija Bregzita, Džonson će u njoj zauzeti važno mesto, ali ne samo zbog činjenice da je igrao bitnu ulogu tokom referenduma 2016. godine. Njegovo oštro pero i evroposkeptični ton njegovih briselskih kolumni smatraju se jednim od važnijih uzroka rasta evroskepticizma u Britaniji tokom poslednje decenije dvadesetog veka – ne treba zaboraviti da je UKIP osnovan 1993. Iako je bio predsednik čuvenog Oksfordskog debatnog kluba, sam Džonson opravdano ne važi za dobrog govornika. Toga je i sam svestan. Nije iznenadilo da je tokom kampanje u prethodnim nedeljama i mesecima, na sve načine gledao da izbegne ili odloži televizijske debate. Međutim, snage svoje novinarske kolumne nije se nikada odrekao. Pisao je i kada je postao član parlamenta, a potom i kao gradonačelnik Londona. Svoje kolumne se verovatno neće odreći ni kao premijer.

PRIJATELj SRBIJE? U vladi Tereze Mej, Džonson je bio ministar spoljnih poslova od 2016. do 2018. Ipak, glavni posao oko Bregzita ostao je u rukama premijerke i njenih savetnika. Poziciju ministra je možda i dobio samo zato jer je Mejova računala da je bolje da ga ima u svojim redovima, nego da dozvoli da on počne da okuplja oko sebe poslanike i vodi svoju politiku. Čim je politički brod Tereze Mej počeo ozbiljnije da se ljulja, Džonson ga je napustio. Kada je postalo jasno da će sporazum sa EU biti veoma loš po Britaniju, tj. da će cena izlaska biti visoka, napustio je vladu. Momentalno se vratio svojim kolumnama. Ovoga puta se dotakao jedne od najosetljivijih tema savremene britanske politike – imigracije. Napisao je da muslimanske žene koje nose burku izgledaju kao pljačkaši banaka i kao veliko poštansko sanduče. Tog avgustovskog dana 2018. pisac ovih redova se zadesio u Londonu i pamti da se na radiju moglo čuti samo njegovo ime. To je verovatno i bio njegov cilj.
Treba se prisetiti i da je kao dopisnik „Telegrafa“ Džonson tokom agresije na SR Jugoslaviju 1999. bio u Beogradu. U domaćim medijima se više puta isticalo da je Džonson tada zauzeo stav koji je bio bitno drugačiji od dominantnog zapadnoevropskog narativa. Njegov stav se potrkepljivao i njegovim izjavama iz 2003. O svom iskustvu u Jugoslaviji 1999. Džonson je 18. marta 2003. u britanskom parlamentu rekao: „Video sam ruine i porodice uništene bombardovanjem, video sam civile koji žale svoje najbliže koje je ubio NATO. Svi smo videli rezultate tragičnih greški Pentagona: ubijanje ljudi u traktorskim kolonama, voz koji je uništen na mostu i ubijanje šminkerki koje su radile za srpsku televiziju“. Međutim, domaći novinari koji su pisali o tome, želeli su da vide u Džonsonu prijatelja Srbije i radili su svoj posao ne potpuno savesno.
Zašto je Džonson govorio o Jugoslaviji u martu 2003. godine? Zato što se spremao napad na Irak, koji je počeo nekoliko dana kasnije. U istom govoru Džonson je rekao o agresiji i sledeće: „Cilj je bio dobar, i bila je dobra ideja da se Milošević prisili da obustavi progon kosovskih Albanaca, i da se uradi sve da se ukloni sa vlasti“. Kada je potom britanski parlament glasao o učestvovanju britanskih snaga u invaziji Iraka, Džonson je glasao za. Bombardovanju Jugoslavije vratio se 2006. u svojoj knjizi „Have I Got Views For You“, kada je napisao: „Možete reći šta hoćete o Bleru – ja jesam i nastaviću da govorim negativno – ali on je učestvovao u rušenju dva tiranina, Miloševića i Sadama, koje je [Džon] Mejdžor ostavio na vlasti“.

ČETIRI SCENARIJA Kada je reč o rastanku Britanije i EU, navode se četiri potencijalna scenarija: novi referendum, novo produžavanje roka za izlazak, sporazumni raskid ili izlazak Britanije bez ikakvog ugovora, tzv. „tvrdi“ Bregzit. Džonson je obećao da će u slučaju da on postane premijer, Britanija do kraja oktobra napustiti EU, sa sporazumom ili bez njega. Ukoliko nam dosadašnja Džonsonova karijera bilo šta govori, trebalo bi da s rezervom uzmemo sve scenarije. Verovatno ni Džonson ne zna šta će Boris uraditi. Na početku ovoga teksta napisali smo da je Džonson briljantan, što je neuobičajen pridev za osobu njegove biografije. Međutim, Džonsonu se mora odati priznanje – uprkos svemu, on će u utorak 23. jula postati premijer Velike Britanije i tako ispuniti svoju dečačku ambiciju. U svom romanu „Sedamdeset i dve device“ Džonson je pisao o smotanom poslaniku koji na posao ide biciklom (očigledno misleći na sebe). Do kraja knjige, njen glavni junak spasio je Britaniju od ogromne terorističke pretnje. Da li će on uspeti i u stvarnosti da spasi Britaniju, videće se. Od trenutka stupanja na vlast, Džonson ulazi u svet koji ne počiva ni na pravilima njegove književne fikcije, ali ni njegove novinarske proze koja ne haje za činjenice. Pa ipak, verujemo da nema prepreke koja je previsoka za ovog izuzetnog talentovanog političara. Ako ne može da ih preskoči, on će proći ispod njih. Zbog toga, ne treba se brinuti ni za njega ni za Britaniju. Kao i svaki put do sada – snaći će se.

Piše: Miloš Vojinović za pect.co.rs

Podijeli vijest na:

Pretplata
Obavijesti o
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
Pregledaj sve komentare