Na nečiju konstataciju da je u Kanadi, po svemu sudeći, Katolička crkva odgovorna za smrt oko 10.000 domorodačke djece, hrvatski etičar Željko Porobija je napisao: “Ja sad samo čekam kad će kanadski katolici proglasiti svog tadašnjeg biskupa svecem jer je spasio dvoje djece iz internata i u jednoj propovijedi rekao da djecu ne treba tući nedjeljom”. Tako nam od prilike dođe veličanje ratnog zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca.
ana 12. jula se bilo navršilo pet godina od prvog susreta katoličko-pravoslavne Komisije o Alojziju Stepincu. Mislim da je potrebno se toga prisjetiti i temi se vratiti iz nekoliko razloga, ali prije svega zbog najvažnijega: izuzetno je postignuće kada se razgovara o delikatnim pitanjima, o onim bolnima, kao što bi bilo izuzetno da, recimo, pravoslavni i muslimani i katolici, prvo oni, povedu razgovor o Srebrenici, ili o Vukovaru, ili o Ahmićima ili Prijedoru, ili o Jasenovcu…
Ja se, kao politički teolog koji se uz to bavi i moralnim pitanjima, zalažem za dijalog koji će biti temeljen na činjenicama, a one ponekad mogu biti kratko i jasno prikazane uspješnim metaforama. Zato, prije nego što vas podsjetim na rad Komisije, jednu sliku koju posuđujem iz jednog FB statusa doktora etike, pače i dobrog poznavatelja religiologije (premda ateist), Željka Porobije.
Na nečiju konstataciju da je u Kanadi, po svemu sudeći, Katolička crkva odgovorna za smrt oko 10.000 domorodačke djece, Porobija je napisao: “Ja sad samo čekam kad će kanadski katolici proglasiti svog tadašnjeg biskupa svecem jer je spasio dvoje djece iz internata i u jednoj propovijedi rekao da se djecu ne treba tući nedjeljom”.
Otprilike na to možemo svesti i “veličanje” uloge zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca za trajanja Drugog svjetskog rata na području NDH.
Naravno, kolega je iskoristio ovu metaforu da se prisjetimo Stepinca. I njegova je metafora precizna. Dapače, uvjeren sam da je papa Franjo, nakon serije pisama koje je dobivao iz Hrvatske otkako je izabran za nadbiskupa grada Rima (nešto o tomu znam jer sam i ja pisao), mogao razumjeti pisma koja mu je poslao pokojni patrijarh Irinej i koja sam, znate i to, prvi dao na uvid široj javnosti. Naime, ta su pisma snažna kao i Porobijina metafora.
Papa Franjo u Vatikanu, 1. oktobra 2021.
Sastavljanje Komisije je, dakle, bio plod prijedloga pape Franje koji je odgovorio na inicijativu Srpske pravoslavne crkve da se pitanje Stepinčeve kanonizacije “skine s dnevnog reda” (da se time ne žuri), jer bi, smatrajući pravoslavni Srbi da je Stepinac, najblaže rečeno, ambivalentna osoba koja je radila dubiozne kompromise sa ustašama, ta kanonizacija “samo produbila rane i postojeće razlike”, a znamo koliko je manipulacija pamćenjem i prošlošću doprinijela tragičnim događajima na Balkanu devedesetih godina prošlog stoljeća.
Stepinac, dakle, ne samo da ni s čim ne dovodi u pitanje postojanje rasnih zakonâ i mjerâ protiv Židova i Srba nego se zalaže za poštovanje njihovog “dostojanstva” u trenutku kada je itekako dobro znao da spomenute “mjere” znače skoro isključivo jezivu smrt desetina hiljada ljudi u Jadovnu, a potom mnogo više u Jasenovcu i širom Nezavisne Države Hrvatske.
„Ako se ne radi o cinizmu, sigurno je da je riječ o stravičnom kompromisu, kakvih je na žalost bilo mnogo u odnosima Stepinca i njegovog klera s Nezavisnom Državom Hrvatskom i koji su, i pored spašavanja pojedinaca Stepinčevim zauzimanjem, stvarali odijum prema Rimokatoličkoj Crkvi ‘u Hrvata’, simboliziranoj u ličnosti kardinala Stepinca”, napisao je pokojni patrijarh papi Franji. Ukratko, Srbi ne mogu prijeći (kao ni Židovi i drugi, pa i mnogi od nas Hrvata) preko toga da je Stepinac relativizirao rasne zakone (usmjerene protiv Židova nad kojima je izvršen jeziv zločin) i genocide (nad Romima i Srbima). To je ujedno nešto što katolici teško mogu obraniti.
Općenito se može reći da je nadbiskup Stepinac bio fasciniran činjenicom da je hrvatska država osnovana i smatrao je da je treba apsolutno podržavati bez obzira na rasistički karakter njenih temelja. Srbi smatraju da o tome treba povesti računa jer, kada je riječ o politici pape Franje, Stepinac tu je manje važan.
Stepinac u poseti Anti Paveliću 1941.
Papa Franjo ne želi – već je to pokazao i u drugim slučajevima pa i stopirajući proces problematičnoga pape Pija XII, ili Francuza Ivana Leona Dehona, osnivača Družbe svećenika Srca Isusova (slučajeva stopiranih procesa ima više, nije Stepinac presedan) – kanonizirati nikoga za koga se sumnja da ne predstavlja provjerenu i trajnu vrijednost svim kršćanima. Katolici (ne naravno svi) misle i vjeruju da je Stepinac neokaljan i primjer kršćanskog života. Srbi tako ne misle.
Rad Komisije
Bilo je šest susreta u okviru rada mješovite Komisije i pokušat ću to najkraće i najbolje što mogu vama sumirati.
Srpska je delegacija, predvođena tadašnjim mitropolitom zagrebačko-ljubljanskim Porfirijem Perićem (u pratnji pokojnog mitropolita crnogorskog Amfilohija Radovića, vladike bačkog Irineja Bulovića, vladike pakračko-slavonskog Jovana Ćulibrka i bivšeg ambasadora Srbije pri Svetoj Stolici Darka Tanaskovića), pokušala zatražiti da se razgovara o predratnom, ratnom i poslijeratnom Stepincu za što se pretpostavljalo da se neće postići nikakav relevantan efekt ako Sveta Stolica komisiji ne stavi na raspolaganje arhive pape Pija XI i pape Pija XII (možda i onu pape Ivana XXIII, u čijem je pontifikatu Stepinac i umro, 10. februara 1960).
Hrvatska delegacija predvođena zagrebačkim nadbiskupom kardinalom Josipom Bozanićem (u pratnji požeškoga biskupa Antuna Švorčevića, tadašnjeg mostarskoga biskupa Ratka Perića i povjesničara Jure Krište i Marija Jareba), pak, nastojala se zadržati na konstataciji da je Stepinac mučenik (komunističkog režima) i da je u granicama rata pokušao i uglavnom uspijevao spašavati ljude pod udarom ustaša te da ne stoji ocjena SPC-a da je uglavnom “šutio”.
Morali smo vjerovati da će rezultat rada Komisije biti veći stupanj suglasnosti oko povijesne uloge Alojzija Stepinca, saznanje istine o njemu i ulazak u klimu što je moguće manje međusobnih optužbi i netolerancije.
Mešovita komisija SPC i Hrvatske biskupske konferencije o Alojziju Stepincu 2017.
Da ovo pojasnim: Državno tajništvo Svete Stolice u pismu kardinala Pietra Parolina Hrvatskoj biskupskoj konferenciji od 8. aprila 2015. (Broj: 3342/14/RS), je da se zajednički čita predratna, ratna, ali i poslijeratna povijest Alojzija Stepinca, što je i laiku jasno da se ne može obaviti u razdoblju manjem od pet godina, i to pod pretpostavkom da se stručnjaci često sastanu, kao nastavak rada Komisije, i da su joj svi arhivi, pa i oni Državnog tajništva za doba Drugoga svjetskoga rata, na raspolaganju.
Delegacija SPC-a nije željela da se pitanje najavljene kanonizacije blaženog kardinala Alojzija Stepinca zatvori u srpsko-hrvatske odnose, jer ono uvelike nadilazi te odnose i najizravnije je vezano uz pitanje držanja i nastojanja Svete Stolice i Vatikana u Drugome svjetskom ratu. Priopćenja koja su dana nakon svakog susreta Komisije su bila štura, čisto protokolarna, a članovi Komisije su, uglavnom, bili zakopčani do grla.
U ime Svete Stolice sastancima je predsjedao Bernardo Ardura, predsjednik Papinskog odbora za povijesne znanosti. Hrvatski predstavnici, ponovimo, bili su zagrebački nadbiskup, kardinal Josip Bozanić, mostarsko-duvanjski biskup, mons. Ratko Perić, požeški biskup, mons. Antun Škvorčević te znanstveni savjetnici s Hrvatskog instituta za povijest, dr. Jure Krišto i dr. Mario Jareb. Kao predstavnici SPC-a sudjelovali su mitropolit zagrebačko-ljubljanski Porfirije Perić, mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije Radović, episkop bački Irinej Bulović, episkop slavonski Jovan Ćulibrk te dr. Radmila Radić, znanstvena savjetnica na Institutu za noviju istoriju Srbije u Beogradu, dr. Ljubodrag Dimić, profesor na Filozofskom fakultetu u Beogradu i dr. Milan Koljanin, viši znanstveni suradnik na Institutu za savremenu istoriju u Beogradu.
Mješovita komisija sastajala se šest puta i na pažljivo biranim lokacijama u Hrvatskoj, Srbiji, Crnoj Gori i Vatikanu. Prvi (12. i 13. jula 2016) i posljednji (12. i 13. jula 2017), šesti put bili su u Vatikanu. Drugi je sastanak održan u Zagrebu (17. i 18. oktobra 2016, kada se razgovaralo o predratnom Stepincu), treći u Novom Sadu (13. i 14. februara 2017), četvrti u Požegi (20. i 21. aprila 2017. – na oba susreta, u Novom Sadu i u Požegi, se govorilo o ratnom periodu), peti u Podgorici (7. i 8. juna 2017, kada se analiziralo poslijeratno razdoblje).
Zasedanje pravoslavno-katoličke komisije u Požegi 2017.
Dakle, dok su na prvom susretu usvojeni okvir i metodologija rada, a na zadnjem je iznesen zaključak koji se može svesti na to da su svi zadržali svoje početne stavove, sljedeći sastanci bili su podijeljeni na Stepinčevo djelovanje do 1941, na njegov odnos prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi i pravoslavnim vjernicima, potom na njegov odnos prema NDH i naposljetku na poslijeratno razdoblje i progon Stepinca od komunističkih vlasti.
Stepinac i tumačenja
Članovi Mješovite komisije hrvatskih katoličkih i srpskih pravoslavnih stručnjaka na zajedničko razmatranje lika kardinala Alojzija Stepinca, ponovit ću, okupili su se pod predsjedanjem predsjednika Papinskoga vijeća za povijesne znanosti Bernarda Ardure, 12. i 13. jula 2017. u Domu Svete Marte (Domus Sanctae Marthae) u Vatikanu na svomu šestom i posljednjem sastanku. U ime Hrvatske biskupske konferencije (HBK) bili su prisutni: zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić, biskup požeški mons. Antun Škvorčević, biskup mostarsko-duvanjski mons. Ratko Perić te Jure Krišto i Mario Jareb iz Hrvatskoga instituta za povijest. U ime Srpske pravoslavne crkve bili su prisutni: mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije, mitropolit zagrebačko-ljubljanski Porfirije, episkop novosadski i bački Irinej, episkop pakračko-slavonski Jovan te stalni predstavnik Republike Srbije pri UNESCO-u Darko Tanasković.
Mješovita komisija hrvatskih katoličkih i srpskih pravoslavnih stručnjaka za zajedničko razmatranje lika zagrebačkog nadbiskupa kardinala Alojzija Stepinca izvijestila je u četvrtak 13. jula 2017. u zajedničkom priopćenju kako su “u slučaju kardinala Stepinca tumačenja koja su pretežito davali katolički Hrvati i pravoslavni Srbi ostaju i dalje različita”.
Komisija je istaknula kako je došla “do zaključka da su različiti događaji, nastupi, spisi, šutnja i stajališta još uvijek predmet različitih tumačenja”. Naglašava da je proučavanje života kardinala Stepinca pokazalo kako su sve Crkve bile izložene različitim okrutnim progonima i da su imale svoje mučenike i ispovjedaoce vjere. U tom smislu, ističe Komisija, kako su se njezini članovi složili oko mogućnosti buduće suradnje, u pogledu zajedničkoga rada, kako bi podijelili sjećanje na mučenike i ispovjedaoce vjere dviju Crkava.
Članovi Komisije složili su se i da je njihov rad omogućio bolje razumijevanje povijesti u godinama između Prvoga svjetskog rata i 1960. – godine smrti kardinala Stepinca. Naglašavaju kako se u radu “moglo također osvijetliti život i službu jednog uglednoga katoličkog Pastira u osobito teškom povijesnom razdoblju”.
OKO magazin o Stepincu, 23. septembar 2014.
Članovi Komisije ističu kako su prepoznali velikodušnost pape Franje koji je dobrohotno prihvatio molbu patrijarha Srpske pravoslavne crkve Irineja, i odlučio ustanoviti Komisiju. Svi su zato “zahvalni na srdačnom ozračju, u kojem su, s punom slobodom izražavanja, mogli ispuniti zadaću povjerenu Komisiji, to jest pristupiti zajedničkom razmatranju života kardinala Stepinca”. Navode kako su od početka rada Komisije članovi bili svjesni da je postupak kanonizacije kardinala Stepinca u isključivoj mjerodavnosti Pape te priznaju također da svaka Crkva ima vlastite kriterije za postupak kanonizacije.
Požeška izjava
Prvi jasan znak da je Komisija počela polučivati one efekte za koju se zalagao papa Franjo i njegova diplomacija, bio je susret u Požegi početkom 2019. U četvrtak 17. januara je u Požegi u Biskupskom domu održan prevažan, možda i povijesni susret episkopa Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj i predstavnika Hrvatske biskupske konferencije. Na susret je pozvao požeški biskup i predsjednik Vijeća HBK za ekumenizam i dijalog Antun Škvorčević. Iz Srpske pravoslavne crkve na susretu je sudjelovao mitropolit zagrebačko-ljubljanski Porfirije Perić, episkop gornjo-karlovački Gerasim Popović, episkop slavonski Jovan Ćulibrk, episkop dalmatinski Nikodim Kosović te episkop osječko-poljski i baranjski Heruvim Đermanović.
Uz domaćina, biskupa Škvorčevića, Hrvatsku biskupsku konferenciju na susretu su predstavljali zadarski nadbiskup i predsjednik Hrvatske biskupske konferencije Želimir Puljić, splitsko-makarski i metropolita nadbiskup Marin Barišić, đakovačko-osječki nadbiskup i metropolit Đuro Hranić te tadašnji hvarski (sada mostarski) biskup i (bivši) generalni tajnik Hrvatske biskupske konferencije Petar Palić.
Biskupi i episkopi su u razgovoru obrazložili važnost njihovih susretanja u službi promicanja otvorenosti, povjerenja, dobrohotnosti, razumijevanja, uklanjanja predrasuda. Istaknuli su da je u Hrvatskoj na javnoj sceni velika količina negativnih stavova, zlonamjernih pristupa, bavljenja negativnostima kod drugih, a prelaženja preko vlastitih, što razdvaja ljude, stvara nepovjerenje i udaljuje jedne od drugih.
Patrijarh Porfirije i vladika Jovan u Jasenovcu 13. septembra 2021.
Biskupi i episkopi istaknuli su kako žele ohrabriti vjernike da promiču zajedništvo iznad svake nacionalne i političke isključivosti, dodaje se u priopćenju HBK. Razgovaralo se o aktualnostima iz javnog života, s obzirom na rasprave o stradanjima brojnih ljudi u Drugom svjetskom ratu i neposredno nakon njega, te o još neizliječenim ranama koje je u dušama mnogih ostavio rat od 1991. do 1995, i Hrvata i Srba.
O tome su katolički biskupi i episkopi SPC-a dali i posebnu Izjavu koju, još jednom, prenosim u cijelosti:
U božićnom ozračju, pred početak Svjetske molitvene osmine za jedinstvo kršćana, posvjedočili smo zajedničku vjeru u istoga Gospodina Isusa Krista koji “sebe dade za nas” (Tit 2,14), izrazili jedni drugima poštovanje, podijelili radosti i nade, poteškoće i probleme zajednica koje predvodimo.
Izrazili smo uvjerenje kako ni jedna strategija, usmjerena protiv drugog čovjeka, naroda ili Crkve ne može biti uspješna, jer nije u skladu s Božjim naumom o čovjeku i njegovom pobjedom nad zlom i smrću, ostvarenoj u Isusovoj ljubavi na križu.
Spomenuli smo se teških stradanja srpskog i hrvatskog naroda te drugih građana Hrvatske tijekom nedavne prošlosti u ratnim sukobima, progonima i ubijanjima, uzrokovanima mržnjom.
Svjesni smo da međusobnim optuživanjem, manipuliranjem povijesnom istinom, interpretacijom ratnih događaja za dnevno-političke svrhe, vrijeđanjima i ponižavanjima zbog pripadnosti određenoj naciji ili vjeri, ostajemo zarobljenicima prošlosti i gubitnicima u sadašnjosti.
Zauzimamo se da se znanstveno istraži i argumentirano utvrdi istina o stradanju za vrijeme II svjetskog rata i u vrijeme rata u Hrvatskoj od 1991. do 1995. kako bi se prestalo licitirati s brojem stradalih te im vratilo dostojanstvo koje imaju kao žrtve.
Duboko žalimo svaku nedužnu žrtvu bilo kojeg naroda, vjere ili političkog nazora iz naše nedavne prošlosti, te svjedočimo da sve zlo i nepravde nanesene prema njima “nadmoćno pobjeđujemo u Onome koji nas uzljubi” (Rim 8,37).
Polazište našeg pastirskog djelovanja u hrvatskom društvu jest čvrsto uvjerenje da nas je Bog “pomirio po Kristu i povjerio nam službu pomirenja” (2 Kor 5,18).
Stoga molimo da se na nama ostvari Isusova riječ: “Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan” (Lk 6,36), da svojim praštanjem budemo veći od počinjenog zla koje nas je ponizilo, te bez osvetničkih misli i osjećaja mržnje u čistom pamćenju čuvamo spomen na naše nedužne žrtve, liječimo ranjene duše, promičemo povjerenje i razumijevanje među pojedincima i narodima i na taj način evanđeoskim putem postavljamo čvrste temelje boljoj i pravednijoj budućnosti u našoj domovini za svakog čovjeka.
Neka Gospod blagoslovi naše bratske osjećaje, dobrohotne misli i iskrene nakane.
Parastos jasenovačkim žrtvama kod spomenika “Kameni cvet” u Jasenovcu, 13. septembra 2021.
Brojke i moral
Zaključno: pred nama je jedno novo razdoblje, simbolično započeto izborom mitropolita Porfirija za patrijarha srpskog. To je razdoblje kvalitetnijeg dijaloga koji će biti obogaćen radom historičara, ali i doveden u razumne okvire, okvire koji će se dogoditi utvrđivanjem povijesnih činjenica na temelju dokumenata. Prošlo je vrijeme mitomanije. Prošlo je, recimo, vrijeme o napuhavanju žrtava. Kako je mi je u dva medijska nastupa rekao episkop pakračko-slavonski Jovan Ćulibrk: i srpska brojka od 700 hiljada ubijenih u Jasenovcu i brojka od jedva hiljadu i nešto ubijenih, hrvatska brojka (katoličkog tjednika zagrebačke nadbiskupije Glasa Koncila i drugih), su nemoralne brojke. A nastupilo je vrijeme ozbiljnog povijesnog rada i temeljitog ekumenskog napredovanja.
Elem, pred Srpskom pravoslavnom crkvom, kao najvećom vjerskom zajednicom na ovim meridijanima, i pred Katoličkom crkvom mnogo je još posla. Tek su njihovi predstavnici tim poslom započeli. A vidite, već nam je projurilo pet godina, i nešto više (ljeto je iza nas). U tren oka. Siguran sam da bi neki okretniji i konkretniji biskup na čelu HBK, npr. nadbiskup koadjutor riječki (i upravitelj dubrovačke biskupije) Mate Uzinić, učinio sve da vrijeme ne curi uzaludno.
U svakom slučaju, bilo bi važno da se stvari pokrenu, da se pokaže volja i spremnost za korak dalje, odnosno da se nastave u veselijem i kršćanskijem raspoloženju. Jer ako nema volje i nema veselja mi zapravo kršćani i nismo. Mi samo glumimo da to jesmo. Koliko poznajem patrijarha, gospodina Porfirija, mogu reći da njemu do glume nije stalo.
