6. Juna 2023.

Kako nismo postali prvaci Evrope varljivog proljeća ‘68: Kraj zlatnog doba jugoslovenskog fudbala

Pre 55. godina titulu prvaka Evrope na prvenstvu održanom u Italiji Jugoslaviji je otrgao švajcarski arbitar Gotfrid Dinst. Povodom te krađe, ugledni pariski „Ekip“ je napisao: „Dugo će nam biti žao što je Dinst grešio na račun Jugoslovena“. Pa, u to ime, da se podsetimo te čuvene završnice iz koje su „Plavi“ izašli tužni, iako kao vicešampioni – što više nikada neće biti. Vredi, jer je bilo vrlo dinamično i zanimljivo, a i zato što je to bio poslednji veliki uspeh jugoslovenskog fudbala, kraj njegove zlatne ere.

Reprezentacija Jugoslavije 1968: Ramljak, Osim, Pantelić, Fazlagić, Musemić, Holcer, Belin (stoje); Petković, Trivić, Mihajlović i Džajić.

Bilo je to pre tačno 55 godina, u prvoj dekadi juna 1968. godine. Evropom se, praćen mirisom lipa, širio bunt studenata, koji je u medijski zasenak bacio i završnicu fudbalskog Kupa nacija Starog kontinenta, održavanog u Italiji. Jugoslavija je bila akter oba ta „spektakla“: njena akademska mladež digla je glas protiv „crvene buržoazije“, zahtevajući „više marksizma“ i socijalne pravde, dok se njen izabrani tim, „preskočivši“ u kvalifikacijama Zapadne Nemce, Francuze i (naravno) Albance, borio za pobednički pehar UEFA. Protivnik našim studentima bila je narodna milicija, a nacionalnim „Plavim“ Englezi, taze svetski prvak (iz 1966) i selekcija domaćina, čiji je „katanaćo“, nazivan ubicom lepote fudbalske igre, bio vladajući stil u svetu. Nije bilo lako ni jednima ni drugima – namerili su se na žilave protivnike.

Na kraju, na „Čizmi“ je slavila Italija, a u Jugoslaviji – drug Tito. Maršal je, (h)istorijskom rečenicom „Studenti su u pravu“, vratio mir svojoj zemlji, a demonstrante učenju i ispitima. Potom je, odgledavši na TV Kozaračko kolo mladih bundžija koje su mu klicale, zadovoljan, odleteo na Brione. Da, totalno „nezainteresiran za nogomet“, šetajući pudlice i dimeći tompus, uz mirno more, predahne od višednevne gungule pod beogradskim lipama.

Manje zadovoljni bili su reprezentativci Jugoslavije, kojima je titulu prvaka Evrope otrgao švajcarski arbitar Gotfrid Dinst. Povodom te krađe, ugledni pariski „Ekip“ je napisao: „Dugo će nam biti žao što je Dinst grešio na račun Jugoslovena“. Pa, u to ime, da se podsetimo te čuvene završnice iz koje su „Plavi“ izašli tužni, iako kao vicešampioni – što su već bili i u Parizu 1960, a posle nikada više. Vredi, jer je bilo vrlo dinamično i zanimljivo, a i zato što je to bio poslednji veliki uspeh jugoslovenskog fudbala, kraj njegove zlatne ere. 

Četvrtfinale: Jugoslavija-Francuska 5:1

Polufinale s Engleskom

Žreb je udesio da u prvom polufinalu Jugoslavija igra protiv Engleza, dok su u drugom snage odmerili Italijani i SSSR. Bio je to, kako je primećeno, sudar dva komunističko-kapitalistička para. Mediji su, izuzimajući naše iz svih bratskih republika, „Plavima“ dodelili ulogu autsajdera. Tome je dosta kumovala činjenica da je reprezentacija Jugoslavije bila najmlađa i sa najkraćim stažom zajedničkog igranja njenih asova. „Jugosloveni su slabi“, objavio je londonski „Gardijan“, koji je, najavljući polufinale, već mislio na rivala „Gordog Albiona“ u finalu.

Selektor Rajko Mitić i trener Branko Stanković, veliki asovi iz doba najboljih rezultata našeg fudbala, verovali su u svoje momke. Čak toliko da su sebi dozvolili luksuz da, pod nacionalni barjak, ne pozovu Velibora Vasovića iz Ajaksa i Vladimira Durkovića iz Sent Etjena, samo zato što su bili fudbalski gastarbajteri. Njihova vera, međutim, nije bila bez pokrića.

To je potvrdio semafor stadiona u Firenci, na kom je, posle 90 minuta divovske borbe, stajalo: Jugoslavija – Engleska 1:0.

Polufinale: Jugoslavija-Engleska 1:0

Gol, odnosno golčinu, za naš tim postigao je Dragan Džajić, u 87. minutu. A kako? Tako što je centriranu loptu sa levog krila od Musemića, sa kojim je prethodno zamenio mesto, „zalepio“ na grudi, a onda je raspalio levicom pored engleskog kapitena Bobija Mura i iznad ruku golmana Gordona Benksa. Za radost i veliku pobedu naših. Za finale koje je engleski menadžer ser Alf Remzi (godinu ranije proglašen vitezom, zbog titule svetskog šampiona) pokušao da ospori pričom o oštroj igri Jugoslovena. Brzo su ga ućutkali izveštači svih medija, osim nekih ostrvskih, ističući da je pobeda Jugoslovena čista kao suza. I podsećajući ga da su pobednici, gotovo ceo meč, odigrali bez Ivice Osima, svog glavnog kreatora igre, povređenog prilikom jedne prekomerne upotreba sile Remzijevog halfa Malerija.

Bobi Mur, Bobi Čarlton i njihovi saigrači nisu verovali šta ih je snašlo. Prvog je nadmudrio Džajić, a drugog „u džep stavio“ vredni i borbeni Dobrivoje Trivić, kom su zadrhtala kolena kad mu je selektor Mitić rekao koga će da čuva. Bobi je tada bio istinska svetska zvezda – neumorni graditelj igre, sjajan dribler, vešt strelac.

Stoje: Ilija Pantelić, Blagoje Paunović, Vahidin Musemić, Mirsad Fazlagić, Milan Damjanović i Ilija Petković. Čuče: Dragan Holcer, Dobrivoje Trivić, Miroslav Pavlović, Jovan Aćimović i Dragan Džajić

Da odagna strah, „Trivi“ je, tajno, pomogao popularni fizioterapeut reprezentacije Milan Aranđelović Raki, dajući mu, pred izlazak na teren, da malo „potegne“ iz njegovom „unučeta“ s vinjakom koji je, samo za ličnu upotrebu, uvek nosio u svojoj medicinskoj torbi, među kremama i zavojima. Pobedi nad Englezima najviše se obradovao sjajni štoper Blagoje Paunović – došla mu je kao poklon za 21. rođendan.

Dinstova uvreda

Plasman u finale doneo je „Plavima“ ne samo veliku radost, nego i brda čestitki iz domovine i pohvala evropskih medija i svetskih stručnjaka. „Jugosloveni su imali snažnije srce“, napisao je londonski „Ivning njus“. A za takvo srce i veliku pobedu, „Jadrolinija“ iz Splita je reprezentativce i stručni štab častila sa sedam dana uživanja na Jadranu.

Finale je odigrano u Rimu. Protivnik Jugoslovenima bila je Italija, kojoj je taj završni „bal“ šampionata obezbedio novčić „bačen“ posle njenog nerešenog rezultata sa SSSR-om. U grotlu „Olimpika“, pred 70 hiljada domaćih navijača, „Plavi“ su, ponovo golom Džajića, poveli sa 1:0. A da utakmicu nije sudio nepošteni Švajcarac Dinst, do 80. minuta kada su „Azuri“ izjednačili, trebalo je da naši imaju osetnije vođstvo.

Italija-Jugoslavija: 1:1

Pošto produžeci nisu doneli promenu rezultata, morala je da se odigra nova utakmica. Nepravdu u režiji glavnog arbitra nije mogao da otrpi ni poslovično mirni Rajko Mitić. „Dinst je uvredio sport“, izjavio je naš selektor. Zanimljivo je da su Dinsta kritikovali i pojedini italijanski mediji, podsećajući da je u finalu Svetskog prvenstva 1966. godine „prljavo“ doneo titulu Englezima priznavši im, u „koprodukciji“ sa pomoćnikom Tofikom Bahramovom iz Azerbejdžana (tada sovjetske republike) neregularan gol u meču sa Zapadnom Nemačkom.

Ponovljena utakmica

U ponovljenom susretu, Italijani su slavili sa 2:0. Izveštač „Politike“ Ljubiša Vukadinović je razlog porazu našao u lošoj taktici Jugoslavije, odnosno u odstupanju od napadačke igre iz prethodna dva duela.

Finale: Italija-Jugoslavija 2:0

Valja, međutim podsetiti da je Jugoslavija u drugi meč ušla oslabljena neigranjem Osima i Ilije Petkovića koji je, dva dana ranije, potpuno „zabunio“ čuvenog italijanskog beka Faketija. Još ranije je iz konkurencije za tim ispao maštoviti Partizanov „nestaško“ Bora Đorđević, doveden u Italiju kao siguran starter. Zamenio ga je Jovan Kule Aćimović, koji se naknadno pridružio Mitićevim izabranicima i kome je prvi meč sa Italijanima bio debitantski.

Podsećanje na tu davnu završnicu Kupa evropskih nacija, održanog od  5. do 10. juna, ne bi, naravno, bilo potpuno bez pominjanja momaka koji su tada reprezentovali socijalističku i samoupravnu Jugoslaviju i visoko podigli ugled njenog fudbala.

Pa, evo njihovih imena: Ilija Pantelić, Mirsad Fazlagić (kapiten), Milan Damjanović, Miroslav Pavlović, Blagoje Paunović, Dragan Holcer, Ilija Petković, Dobrivoje Trivić, Vahidin Musemić, Ivica Osim, Dragan Džajić, Jovan Aćimović i Idriz Hošić.

Na spisku selektora bili su i Mladen Ramljak, Rudolf Belin, Ljubomir Mihajlović, Ivica Brzić, Ratomir Dujković, Radomir Vukčević, Boško Antić, Borivoje Đorđević i Rajko Aleksić.

Džajić je bio najbolji strelac turnira, sa dva postignuta gola. Tada je naš Džaja dobio „legitimaciju“ evropske zvezde koju je, nešto kasnije, zamenio ausvajsom svetskog fudbalskog velemajstora. Treće mesto osvojili su Englezi, a Sovjeti su bili četvrti.

Podijeli vijest na:

Pretplata
Obavijesti o
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
Pregledaj sve komentare