28. Jula 2019.

Kako je ruski medved pripitomio persijskog lava

Big Portal

Piše: Matija Malešević

Kuda idu rusko-iranski odnosi u kontekstu nove krize na Bliskom istoku?

Nedavno je u Moskvi održan treći po redu rusko-iranski dijalog na kome su eksperti iz oblasti međunarodnih odnosa razmatrali transformaciju globalnog političkog sistema i dalje korake ka strateškom zbližavanju dve države. „Mi smo ti koji moramo da osmislimo budućnost, ona neće doći sama od sebe. Upravo tome je posvećen naš dijalog“, izjavio je na početku uvodnog izlaganja predsednik Međunarodnog diskusionog kluba „Valdaj“.

SAVEZ U TRENUTKU KRIZE Međutim, zaoštravanje sukoba i podizanje tenzija između Sjedinjenih Država i Irana gurnuli su u drugi plan bilateralne odnose dve zemlje. Konfliktna situacija na Bliskom istoku bila je tema broj jedan i glavna preokupacija svih prisutnih. Usled političke krize u regionu, rusko-iransko strateško partnerstvo našlo se pod velikim izazovom.
Po rečima vodećeg ruskog eksperta Fjodora Lukjanova, „u mirnim vremenima lako je biti strateški partner, pravi savezi se prepoznaju u trenucima krize“. Jedan od najvećih utisaka sa konferencije bila je smirenost i odsustvo panike iranskih eksperata, uprkos nezgodnoj situaciji u kojoj se njihova zemlja nalazi.
Prisutne novinare najviše je zanimalo da li smo na pragu još jedne agresije SAD i kakav je stav Kremlja u vezi sa tim.
Na prvo pitanje, predstavnici obe strane imale su negativan odgovor. Predstavnik MSP Rusije Zamir Kabulov rekao je: „Reč je o klasičnom i rizičnom blefu. Amerikanci vole da igraju opasne igre koje vrlo često mogu da se istrgnu kontroli.“ Iranski eksperti ponovili su reči ruskih kolega, izrazili spremnost na svaki scenario, i podvukli da je „suprotstavljanje deo njihove kulturne tradicije“ i da neće nasedati na nove provokacije.
Drugo pitanje, o učešću Rusije u potencijalnom sukobu, probudilo je mnogo sumnji. U pokušaju da se razotkriju nedoumice, ruski eksperati pozivali su se na nedavnu izjavu Nikolaja Patruševa u Jerusalimu tokom susreta sa predstavnicima saveta za nacionalnu odbranu Sjedinjenih Država i Izraela, u kojoj se kaže: „Iran je bio i ostao naš saveznik. Svaki pokušaj da se Teheran predstavi kao glavna pretnja regionalnoj bezbednosti, njegovo poređenje sa IDIL-om i drugim terorističkim organizacijama, za Rusiju je neprihvatljivo. Tim pre što se Iran aktivno bori protiv terorizma i pridržava Astanskog sporazuma. Pozivamo na uzdržanost.“
Patruševljev autoritet dao je povod ruskim ekspertima da ponove čuvenu rusku poslovicu: „Rusija u ratu ne napušta svoje saveznike“.

TAČKE NESLAGANjA Međutim, očigledno da je u ovom trenutku podrška uslovna i retorička. To potvrđuje i drugi deo Patruševljeve izjave: „Sve dok se ruskoj obaveštajnoj službi ne dostave čvrsti dokazi o iranskom kršenju preuzetih međunarodnih obaveza, Rusija ostaje na svojim pozicijama.“
U tom kontekstu, nameće se pitanje zašto u kritičnim trenucima izostaje vojnopolitička podrška Rusije kao efikasan faktor odvraćanja od američke agresije? Postoji više objašnjenja.
Istorijske okolnosti i brojni rusko-iranski ratovi uticali su na stvaranje negativnih stereotipa što ima za posledicu deficit poverenja.
Dve države tradicionalno imaju protivrečne regionalne interese. U prvom redu to su Kavkaz, Centralna Azija ali i država Izrael.
Rusija podržava integraciju Irana u svetsku ekonomiju. Međutim, potrebno je premostiti konkurenciju dve države sa najvećim zalihama nafte i gasa i koordinisano uključivati novog igrača u energetsku tržišnu utakmicu.
U slučaju rata u Persijskom zalivu, cene nafte bi skočile, a Moskva bi ostala jedini pouzdan i nezaobilazni dostavljač energenata.
Nesumnjivo da je iranska vojska odigrala konstruktivnu ulogu u borbi protiv terorizma u Siriji. Ipak, nejasno je kako će se situacija dalje razvijati. Iran želi da sačuva šiitsku dominaciju na čelu sa Asadom po svaku cenu, dok Rusija želi da vidi sekularno uređenje u Siriji. U slučaju rata, uticaj Irana bi oslabio i Rusija bi ostala jedina dominantna sila u Siriji.
Osećaj sigurnosti koji bi usledio posle bezrezervne podrške Moskve, predstavljao bi stimulans iranskim oružanim snagama za nove provokacije.
Neproliferacija oružja za masovno uništenje jedan je od glavnih ciljeva spoljne politike Rusije, u tom kontekstu pokušaj Irana da se dokopa nuklearnog naoružanja ima negativan odjek i u Moskvi.
Očigledno da ovde nije reč o ruskoj nelojalnosti prema savezniku, već o postojanju različitih geopolitičkih interesa. Bez obzira na to, Kremlj nije zainteresovan da Iran pusti niz vodu. Rusija, najbliži saveznik Irana u ovom trenutku, koristi ogroman politički uticaj za redefinisanje i sinhronizovanje međusobnih odnosa. Pristup Moskve u izgradnji partnerstva sa Teheranom može se okarakterisati kao sveobuhvatan i fundamentalan, sa ciljem da Iran postane predvidljiv strateški saveznik. „Persijski lav“, kako bi izbegao sukob sa američkim jastrebovima i njihovim saveznicima, primoran je da bude pripitomljen u skladu sa ruskim pravilima ponašanja.

VELIKO EVROAZIJSKO PARTNERSTVO Važan momenat u procesu konvergencije interesa dve države igra strateška doktrina formiranja policentričnog svetskog poretka u okvirima Velikog evroazijskog partnerstva. Rusija je zainteresovana da evroatlantskoj pomorskoj dominaciji suprotstavi čvrstu kontinentalnu strukturu bezbednosti u Evroaziji. Dugoročni mir i stabilnost imaju veću cenu nego kratkoročni materijalni i geopolitički interesi koji bi usledili nakon još jedne bliskoistočne krize. Prednost se daje perspektivnom planiranju, što dokazuje da se Kremlj u vođenju spoljne politike rukovodi strateškom vizijom.
Iran, važna regionalna sila, bogata energetskim resursima, sa pozitivnim demografskim pokazateljima i čvrstim kulturno-istorijskim osnovama, ima dobru perspektivu da postane lider islamskog sveta. Pored toga, zajedno sa Rusijom najveći je pobornik stvaranja policentrizma i veliki protivnik hegemonije Zapada. Izgleda sasvim prirodno da se Rusija u svom „okretanju na Istok“ osloni upravo na Iran. Stavljanje u službu vojnih i ekonomskih kapaciteta Rusije zarad očuvanja persijske civilizacije, paralelno sa formiranjem čvrstog pravoslavno-islamskog saveza, efikasno bi afirmisalo rusku spoljnopolitičku doktrinu unutar muslimanske populacije. Zajedno sa Kinom, ovaj savez predstavljao bi adekvatnu alternativu unipolarnom poretku i procesu stvaranja univerzalne civilizacije zapadnog tipa.

VELIKA STRATEGIJA SAD Sjedinjene Države najviše se plaše promene regionalne ravnoteže snaga u korist Irana, posebno u trenucima kada tzv. „šiitska duga“ kreira „optičku predstavu“ iranske vojske na granicama Izraela i popunjava politički vakuum nastao posle uništavanja Islamske države. SAD moraju da reaguju i priteknu u pomoć svojim tradicionalnim saveznicima. Maksimalni vojnopolitički pritisak Vašingtona ima za cilj suzbijanje neprijateljske ekspanzija i ograničavanje taktičkih operacija Irana u regionu. Jednostranim izlaskom Amerike iz nuklearnog sporazuma sa Iranom „maksimalni pritisak“ dobija i svoju ekonomsku dimenziju. Zajedno sa novim sankcijama efikasno se utiče na finansijsku destabilizaciju i dugoročnu izolaciju iranske ekonomije.
Istovremeno, SAD aktivno učestvuju u formiranju antiiranskog bloka na Bliskom istoku, po uzoru na antisovjetski u Evropi. Kako bi se arapski svet i Izrael, glavne komponente novog antiiranskog bloka, ujedinili i prevazišli međusobne nesuglasice, Trampova administracija predlaže „dogovor veka“ i investicije u vrednosti od 50 milijardi dolara. Najave ekonomskih beneficija prati otopljavanje odnosa između arapskih monarhija u Persijskom zalivu i Izraela i inicijativa o stvaranju arapskog NATO-a.
Dvostruka igra ima za cilj produbljivanje uslovnog sukoba između šiita i sunita i stvaranje regionalne polarizacije unutar islamskog sveta. Po američkoj zamisli, na jednoj strani islamske gvozdene zavese trebalo bi da se nađu Izrael i arapske petromonarhije, na drugoj usamljeni i izolovani Iran. Prve bi objedinjavala ideja o podređenom statusu islamskog sveta u odnosu na unipolarnu dominaciju Zapada, a Iran bi se pozicionirao kao predvodnik nezavisnog muslimanskog sveta i zastupnika policentričnog svetskog poretka.
Najpoznatiji britanski špijun na Bliskom istoku, Lorens od Arabije, rekao je: „Cilj Velike Britanije u regionu je da okrene Arape jedne protiv drugih, zarad britanskih interesa.“ Cilj Sjedinjenih Država u savremenoj geopolitičkoj igri je da Arape okrene protiv Persijanaca.
Ovaj plan, gledano sa pozicije Sjedinjenih Država, povoljan je zato što omogućuje uspostavljanje regionalne ravnoteže snage u korist američkih saveznika. Intenzivnije uključivanje arapskih država u savremene industrijsko-finansijske tokove, paralelno sa izolacijom Irana mogli bi da doprinesu rušenju režima u Teheranu bez rasplamsavanja ratnih dejstava. Međutim, prvo i osnovno pitanje je koliko „dogovor veka“ uopšte ima izgleda na uspeh.

KRATKOROČNA I DUGOROČNA PERSPEKTIVA Regionalne tendencije pokazuju da nas u budućnosti očekuje intenziviranje sukoba na liniji Sjedinjene Države – Iran. Povod za uvlačenje EU u sukob i novu fazu zaoštravanja predstavljaće iransko kršenje nuklearnog sporazuma iz 2015. godine, koji je posle izlaska Vašingtona, praktično, mrtvo slovo na papiru. Nalazimo se na etapi demonstracije sile i zastrašivanja, a pregovarački proces možemo očekivati tek nakon spuštanja tenzija. Sukobi će se manifestovati lokalizovanim ratnim dejstvima niskog intenziteta, sa učešćem različitih proksi grupa. Sjedinjene Države indirektno će pružati vazdušnu podršku sa bezbedne udaljenosti i izbegavati direktnu konfrontaciju. Nove provokacije mogu se očekivati sa obe strane, one neće imati za cilj konačnu pobedu već zastrašivanje, procenu spremnosti protivnika i zauzimanje boljih startnih pregovaračkih pozicija. Zbog nemogućnosti da jedna strana bude apsolutni pobednik, sveobuhvatni konflikt malo je verovatan.
Jedini izlaz iz ekonomske izolacije i vojnopolitičkog ultimatuma Zapada Teheran vidi u Rusiji, i zato je u spreman na popuštanje u pregovorima sa Moskvom, čak i na neku vrstu subordinacije.
Iranski predsednik Hasan Ruhani potpisao je 8. jula ukaz o formiranju zone slobodne trgovine između Evroazijske ekonomske unije i Irana. Ovaj potez značajno će doprineti prevazilaženju ekonomske izolacije. Značajan momenat u rusko-iranskim odnosima bio je potpisivanje konvencije o statusu Kaspijskog mora, posle skoro četvrt veka pregovora. Iran je insistirao na podeli mora na 5 jednakih sektora, svakom po 20 odsto, dok su Rusija, Azerbejdžan i Kazahstan bila za podelu u odnosu na dužinu obale, što bi smanjilo iranski udeo na 14 odsto. Na kraju, Iran je popustio ali je zato zajedno sa Rusijom izdejstvovao zabranu prisustva inostranih oružanih snaga u Kaspijskom moru. Nova etapa u odnosima Irana i Rusije započeće učlanjenjem Irana u Šangajsku organizaciju za saradnju. Uzimajući u obzir bezbednosni profil organizacije, za očekivati je da će pored Rusije i ostale članice pružiti ubedljiviju podršku Teheranu.
Ovakav razvoj situacije za Zapad je krajnje problematičan i opasan. Opstrukcija strateškog zbližavanja Rusije i Irana manifestovaće se aktiviranjem prozapadnih lobi grupa unutar Kremlja i spremnošću Vašingtona na kompromis u nekim drugim delovima sveta (Ukrajina i Sirija). Međutim, za Moskvu, savez sa Iranom nosi sistematski karakter. Teheran je ključni partner u regionu. Ukoliko spoljnopolitički kurs Irana ostane nepromenjen i politička elita nastavi da se pridržava dogovora sa Moskvom, Sjedinjene Države imaju minimalne šanse da koriguju politiku Kremlja. Nikakva „trampa interesa“ neće se uzeti u razmatranje.
U novom geopolitičkom megaprojektu „Velika Evroazija“ Iran zauzima posebno mesto ne samo kao politički i ekonomski centar islamskog sveta, već i kao glavna raskrsnica transkontinentalnih koridora sever-jug i istok-zapad. Pozitivne geostrateške tendencije doprinose ubrzanoj integraciji Irana u evroazijske kontinentalne strukture, ne u svojstvu običnog člana, već u svojstvu glavnog stožera. Ovakva perspektiva značajno doprinosi prevladavanju negativnih stereotipa i uliva dodatno poverenje u rusko-iranske odnose. Najavljena izgradnja transkontinentalnih koridora koji spajaju Severno more i Indijski okean biće dodatni impuls u formiranju ključne geopolitičke osovine „Srednjeg sveta“, sa centrom u Kaspijskom moru.

Piše: Matija Malešević za pecat.co.rs

Podijeli vijest na:

Pretplata
Obavijesti o
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
Pregledaj sve komentare