Do slabijih zemljotresa dolazi kada stijenska masa postane materijalno nestabilna, dok jači potresi mogu biti razorni po objekte. Potres se uglavnom broji sekundama i traje između 10 i 30 sekundi, a slijeganje tla može da uzrokuje više potresa, koji se mogu dešavati nedjeljama i mjesecima poslije.
Kad god se dogodi zemljotres, prvo što čujete jeste kolika je njegova jačina po Rihterovoj skali. Ponekad se nađe i broj po Merkalijevoj skali, mada se ona ne određuje tako brzo. Zapravo, ova dva načina opisivanja moći zemljotresa predstavljaju dvije različite perspektive kojima se ta moć može opisati.
Najčešći standard za mjerenje zemljotresa je Rihterova skala, nastala 1935. godine, a njen autor je Čarls F. Rihter s Tehnološkog instituta u Kaliforniji. Rihterova skala se koristi za mjerenje magnitude zemljotresa – količine oslobođene energije. Ona se izračunava korištenjem informacija koje sakuplja seizmograf. Rihterova skala je logaritmička, što znači da skokovi cijelih brojeva ukazuju na desetostruko uvećanje. U ovom slučaju, povećanje je u vidu amplitude talasa. To znači da je amplituda talasa kod zemljotresa šestog nivoa 10 puta veća od onog petog nivoa i da stostruko uvećanje amplitude postoji između zemljotresa sedmog i devetog nivoa. Količina oslobođene energije se uvećava 31,7 puta između svake vrijednosti s cijelim brojem.
Većina zemljotresa je veoma mala i jačina im je manja od tri na Rihterovoj skali. Samo mali broj zemljotresa – oko 15 od 1,4 miliona zemljotresa koji su iznad dva – iznosi šest ili više stepeni na Rihterovoj skali, što se smatra velikim potresom. Najveći zabilježeni zemljotres u istoriji imao je 9,5 stepeni Rihtera i pogodio je Čile 1960. godine. Usmrtio je gotovo 1.900 ljudi i uzrokovao štetu od oko četiri milijarde dolara.
Rihterova očitavanja samo daju grubu ideju pravog udara zemljotresa. Kao što znamo, razorna moć zemljotresa varira u zavisnosti od sastava zemljišta na području i načina na koji su dizajnirane i postavljene ljudske strukture. Obim štete mjeri se Merkalijevom skalom. Merkalijeva očitavanja, koja se izražavaju rimskim ciframa, zasnivaju se uglavnom na subjektivnoj interpretaciji. Zemljotres niskog intenziteta, onaj koji samo neki ljudi osjete kao vibraciju i ne izaziva značajna oštećenja, rangira se kao II. Najviši stepen – XII – odnosi se na zemljotrese koji uzrokuju uništenje zgrada, pucanje tla i druge prirodne katastrofe, poput klizišta ili cunamija.
Očitavanja po Rihterovoj skali se određuju brzo nakon zemljotresa, čim naučnici uporede podatke s drugim seizmografskim stanicama. Merkalijeva očitavanja, s druge strane, ne mogu biti utvrđena sve dok istraživači ne porazgovaraju s očevicima kako bi saznali šta se dogodilo tokom zemljotresa. Kada utvrde koliki je obim štete, oni koriste Merkalijev kriterijum da bi odredili odgovarajući rezultat.
Da li je moguće predvidjeti zemljotres?
U oktobru 2012. godine šestoro naučnika i jedan zaposleni u Vladi Italije osuđeni su za ubistvo bez predumišljaja jer nisu predvidjeli razorni zemljotres u kojem je 2009. stradalo više od 300 ljudi. Ovo je izazvalo polemiku o pitanju može li se uopšte predvidjeti takva katastrofa.
Kako objašnjavaju stručnjaci, naučnici mogu da pretpostave gdje će do zemljotresa doći, ali još ne postoji način da se procijeni kada će se desiti i koliko će snažan biti.
Do zemljotresa u najvećem broju slučajeva dolazi usljed pomjeranja tektonskih ploča, pri kojem se one zaglavljuju, što dalje izaziva naprezanje stijenske mase. U trenutku kada je naprezanje toliko da ga stijene ne mogu zadržati, dolazi do lomljenja i klizanja duž rasjeda. Naučnici uglavnom znaju gdje se nalaze rasjedi, mehanički diskontinuiteti stijenske mase po kojima se odigrava kretanje, te prave mape prostora na kojima postoji vjerovatnoća da će doći do zemljotresa. Međutim, još ne mogu da predvide hoće li to biti manji zemljotres ili neki katastrofalnih razmjera, kao onaj koji je u Italiji krajem avgusta 2016. sravnio sa zemljom gradove Amatriče, Akumoli i Peskara del Tronto.
Ketlin Tirnej iz Nacionalnog centra za prirodne katastrofe Univerziteta u Koloradu rekla je da, budući da nije moguće predvidjeti snagu zemljotresa, svi koji žive u rizičnim područjima u svakom trenutku moraju biti spremni za potrese.
Pojedine zajednice imaju sisteme za upozorenje, što olakšava evakuaciju ljudi koji žive u rizičnim predjelima. Japan, u kojem zemljotresi nisu rijetki, razvio je 2007. godine sistem za upozorenje, koji alarmira javnost istog trenutka kad naučnici detektuju veće podrhtavanje tla.
Kako Tirnejeva ističe, ljudi koji stanuju u rizičnim područjima trebalo bi da budu na oprezu i pripreme plan evakuacije u slučaju zemljotresa, posebno ukoliko je od posljednjeg podrhtavanja tla prošlo mnogo vremena.
Kako je nastao potres – priča za malu djecu
Davno prije nego što su ljudi došli na svijet, on je bio sačinjen samo od vode. Jednog dana Veliki Duh je pogledao s neba i odlučio da želi stvoriti i zemlju. Ali odakle je mogao započeti? Sve što je vidio bila je samo voda, ništa osim vode.
Tada je odjednom ugledao divovsku kornjaču i pomislio da je to baš ono što je tražio. Oklop kornjače bilo je savršen za stvaranje čvrste površine. Ali jedna kornjača nije bila dovoljna. Tada je Veliki Duh pozvao kornjaču i rekao joj: “Kornjačo, požuri, idi nađi šestoricu braće.”
Kornjača je plivala i plivala sve dok nakon čitavog dana nije pronašla svog prvog brata. “Pođi sa mnom, Veliki Duh nas treba”, rekla mu je. Nakon šest dana sve ih je pronašla.
Tada je Veliki Duh sve kornjače poredao od sjevera prema jugu, malo ih pomaknuo, a zatim ih ponovno pomaknuo dok nije bio zadovoljan onim što je stvorio. “Sad slušajte! Imate čast formirati ovu divnu zemlju. Budite ponosni na to i, molim vas, ne mičite se više”, napokon je rekao.
Tada je Veliki Duh uzeo malo slame i njome prekrio oklope kornjača. Zatim je uzeo malo zemlje i pokrio slamu. Obrisao je ruke o mekani bijeli oblačak i počeo oblikovati svoju kreaciju. Stvorio je planine, doline, jezera, rijeke. Bio je zaista zadovoljan svojim radom dok nisu počeli problemi. Naime, kornjače su se počele osjećati nemirno i trebale su povremeno malo ispružiti noge.
“Želim plivati na istok”, rekla je jedna. “Zapad je bolji”, vikala je druga. “Plivaću prema zalazećem suncu”, uzvratila je treća.
Kornjače su se počele svađati i nisu se mogle složiti u kojem smjeru će koja plivati, sve dok se jednog dana četiri kornjače nisu pomakle na istok, a ostale na zapad.
Zemlja se tada počela tresti i lomiti i stvarati užasnu buku. Nakon minute, drhtanje je napokon prestalo; zemlja iznad kornjača bila je preteška i one su se morale zaustaviti.
Srećom, sedam je kornjača na kraju sklopilo mir, ali svako malo se i dalje svađaju oko toga gdje ići, a i da se malo protegnu i tada se potres osjeti na zemlji.
Originalni tekst: “Il libro delle terre immaginate di Guillaume Duprat”.
(Supermame.hr)
