Da krenemo od starijeg.
Markiz de Sad
Donasje Alfons Fransoa koji će kasnije postati poznat kao Markiz de Sad (1740-1814) rođen je u aristokratskoj francuskoj porodici. Sa petnaest godina, pohađao je vojnu akademiju, nakon čega je otišao u rat. Po povratku, otac ga je oženio ćerkom bogataša, Rene Pelaži de Montrej, kako bi popravio porodičnu situaciju. Međutim, raskalašni markiz nije dugo izdržao ulogu dobrog muža – brzo je ponovo orgijao sa glumicama i prostitutkama, a njegove neobične seksualne sklonosti postajale su sve naglašenije.
Zbog maltretiranja prostitutki često je završavao u zatvoru, ali je to nekako zataškavano… Sve do 1768. kad je napravio baš veliki skandal. Markiz je pokupio s ulice beskućnicu i doveo je u svoj zamak s obećanjem da će je zaposliti kao služavku. Naivnu djevojku dočekalo je užasno iznenađenje – vezao ju je za krevet u mračnoj sobi, bičevao i mučio, što ga je dovelo do orgazma. Na kraju je uspjela da pobjegne kroz prozor i prijavi markiza policiji. Proveo je četiri mjeseca u zatvoru, a na iznenađenje porodice i društva oslobodila ga je – njegova supruga, koja je, navodno, od tad postala i njegova saučesnica (mada nikad nije odgovarala za to).
S druge strane, Sad je nastavio sa seksualnim skandalima, a 1772. je od zakona pobjegao u Italiju i to sa svojom ljubavnicom, inače (iznenađenje!) sestrom svoje žene.
Mada je Pelaži uprkos tome ostala uz muža, njena uticajna majka je riješila da ga uništi – iz njene perspektive Sad ne samo da je bio kriv za nesrećan brak jedne njene ćerke, već je nepovratno ukaljao čast druge. Uspjela je da od kralja dobije nalog za hapšenje i pritvor bez suđenja, na neodređeno vrijeme. Sad je uhapšen i vraćen u Francusku.
Ubrzo je uspio da pobjegne i neko vrijeme se krio po zapadnoj Evropi, a kad se u decembru 1774. vratio u svoj zamak u La Kosti čekala ga je vjerna supruga. Zaposlili su nekoliko 14-godišnjih djevojaka kao služavke i eksploatisali ih kao seksualno roblje. Kad je policija upala na njegovo imanje, uspio je da umakne.
Međutim, 1777. riješio je da pokuša da izgladi stvari sa taštom i vrati se u Pariz. Uhapšen je istog trenutka i uslijedilo je trinaest dugih godina u nekoliko zatvora, među kojima je bila i zloglasna Bastilja.
Zatvoren u četiri zida sa svojom perverznom maštom, Sad upravo u tom periodu stvara djela po kojima je ostao zapamćen: “120 dana Sodome” (koje je, navodno, ispisao na rolni papira dugačkoj dvanaest metara), “Žustin, ili Nevolje vrline” i “Filozofije u budoaru”. Ovi romani predstavljaju mješavinu ekstremne pornografije bazirane na Sadovim ličnim sklonostima, i filozofskih rasprava o prirodi grijeha i vrline, kojima Sad pokušava da odbrani stavove i način života slobodara i ateista. Nakon oslobođanja, objavljuje ih pod pseudonimom.
https://youtu.be/ftkSn082Gt8
Godine 1789, nekoliko dana pred revoluciju, prebačen je iz Bastilje u ludnicu, gdje je proveo godinu dana. Nakon toga se odrekao plemićke titule i uklopio u atmosferu koja je vladala nakon revolucije – jedno vrijeme je čak imao položaj sudije, što mu je omogućilo da, protivno svim očekivanjima, spasi od giljotine tasta i taštu.
Međutim, revolucionarni režim ga ponovo hapsi i osuđuje na smrt. I ponovo je uspio da se izvuče – pogubljenje je odloženo, a pošto su vođe revolucije smaknute, ponovo se našao na slobodi. I ponovo – samo nakratko.
Godine 1801. Napoleon naređuje hapšenje autora romana “Žilijet”. Sad je uhvaćen u prostorijama svog izdavača, a nakon suđenja je, umjesto u zatvor, poslat direktno u ludnicu. Tamo je sa duševno oboljelima izvodio erotske pozorišne komade. Tamo je i preminuo 1814. godine.
Iako napokon prihvaćen i javno objavljivan u 20. vijeku, ne prestaje da šokira i zaprepašćuje uvidima u najmračnije kutke ljudske psihe.
Leopold fon Saher-Mazoh
Leopold fon Zaher-Mazoh (1836-1895) bio je austrijski pisac, studirao je pravo, istoriju i matematiku na Univerzitetu u Gracu, a poslije diplomiranja vratio se u Lemberg gdje je postao profesor. Najpoznatiji je po romanu “Venera u krznu”.
Jedan događaj iz njegovog djetinjstva vezuje se za seksualne fantazije koje je kasnije opisivao u svojim djelima – mali Leo krio se u garderobi svoje tetke, grofice Zenobije, ušuškan u njenu krznenu odjeću, kada je slučajno postao svjedok njene preljubničke avanture i obračuna s prevarenim mužem. U tom metežu, Zenobija je otkrila malog uljeza, svukla mu pantalone i nalupala ga po guzi. Navodno je tad razvio fetiš krzna, a Zenobijinu preljubu nanovo će oživljavati u sopstvenoj režiji, nagovarajući svoje dominantne ljubavnice da ga varaju i ponižavaju pred suparnikom.
Ključna godina u Mazohovom životu bila je 1869, kada je upoznao baronesu Fani Pistor koja je bila inspiracija za lik Vande – “Venere u krznu”. Ona i Mazoh su zaista potpisali ugovor po kome se on obavezuje da bude njen seksualni rob i bezrezervno joj služi šest mjeseci, uz uslov da ona što češće nosi krzno.
Po isteku ugovora, roman je objavljen 1970. i doneo je Mazohu armiju čudnih obožavateljki. A jednom od njih se i oženio – bila je to Aurora Rumelin, koja se svojski potrudila da se predstavi kao žena koja može da ostvari njegove fantazije. Međutim, ona nije bila njegova Vanda, nije bila spremna na njegove erotske igre, a problematični brak potrajao je deset godina.
Posljednja Mazohova “Vanda” bila je njegova mlada sekretarica Hilda, koja se brinula o njemu u najgorim godinama njegovog psihičkog kolapsa. Prema nekim izvorima, Mazoh je u nepredvidivim trenucima pomračene svijesti više puta pokušao da je zadavi. Drugi tvrde da se Mazohovo ludilo nije obrušavalo na Hildu, nego na njegove krznene kućne ljubimce – mačke. Do smirenosti je dolazio jedino kroz brutalno bičevanje, osjećaj zabadanja vrelih igala u kožu ili oštre rezove brijačem.
Preminuo je 1895. u agoniji.
Izvor: Wikipedia, kulturkokoška.rs
Izvor: Noizz.rs
