Rezultati istraživanja pokazuju kako miševi imaju mimiku lica prilikom pjevanja te čak mogu reprodukovati i kompleksne tonove. Do sada se vjerovalo kako sposobnost pjevanja imaju samo ljudi, neke ptice, delfini, kitovi, šišmiši, slonovi, morski lavovi i tuljani. No, pjevati znaju i – miševi.
Tim naučnika koji se pozabavio neobičnim problemom do svojih je rezultata došao na Univerzitetu “Duke” u Sjevernoj Karolini. Njihovu teoriju da se radi o naučenim zvukovima upotpunila je i činjenica da miševi koji su izgubili sluh pjevaju falš.
Već je ranije bilo poznato kako miševi fućkaju ili pjevuše kad se udvaraju ženki, ali smatralo se kako se radi o zvukovima koji dolaze instinktivno, te da u njihovoj proizvodnji mozak uopšte ne učestvuje.
Miševi mužjaci koriste visoke tonove kako bi zaveli ženke, a ukoliko su u blizini drugi mužjaci koji su potencijalna konkurencija, miševi mijenjaju svoj tonalitet!
Naučnici su sproveli i nekoliko testiranja koja su pokazala sličnosti u proizvodnji zvukova između ljudskog i mišjeg mozga. Ovo impresivno otkriće moglo bi koristiti naučnicima koji istražuju bolesti poput autizma i drugih poremećaja.
Naučnici sa Univerziteta u Teksasu otkrili su da dvije vrste miševa koje žive duboko u planinskim šumama Kostarike i Paname pjevanjem određuju granice svoje teritorije.
Radi se o vrstama miša Scotinomys teguina (eng. Alston's singing mouse) i S. xerampelinus (eng. Chiriqui singing mouse). Naime, obje ove vrste koriste pjevanje da bi privukle ženke i istovremeno odbile mušku konkurenciju unutar svoje vrste. Vokalizacija kod miševa nije tipična samo za obje navedene vrste, već je nalazimo kod više vrsta glodara (drugih miševa, štakora i hrčaka). Zvukovi koje glodari proizvode su visoko tonski i najčešće iznad granice ljudskog sluha.
Ovo istraživanje pokazalo je prvi put da osim što koriste pjevanje u svrhu parenja, obje vrste koriste pjev i u svrhu komunikacije između sebe radi utvrđivanja geografskih granica. Obje vrste koriste tonove koje ljudsko uho ne detektuje. Vrsta S. teguina je manja, pokornija i proizvodi više tonove u poređenju s većom vrstom S. xerampelinus. Obje vrste imaju sličnu prehranu i žive na sličnim šumskim staništima što dovodi do preklapanja područja na kojem obitavaju, što često vodi do konflikata.
Koristeći se terenskim metodama i laboratorijskim eksperimentima naučnici su otkrili da je temperatura faktor koji limitira distribuciju veće vrste S. xerampelinus. Ova dominantnija vrsta ne toleriše vrućine i stoga preferira hladnije temperature na višim nadmorskim visinama. Pjevanje koristi kod susreta s uljezima svoje vrste, ali i kod susreta s manjom vrstom S. teguina. Na pjev pripadnika svoje vrste reaguje istim pjevom kao i na pjev pripadnika malog S. teguina.
Manja vrsta S. teguina bolje toleriše razlike u temperaturi i nastanjuje niže nadmorske visine. U slučaju odsutnosti veće vrste S. xerampelinus, manji miš S. teguina prelazi i u hladnija staništa na veće nadmorske visine. No, u slučaju da miš S. teguina čuje pjev dominantnijeg miša S. xerampelinus, on prestaje sa svojim pjevom i bježi da izbjegne bilo kakav kontakt sa svojim većim rođakom.
Nezavisne.
