Ovako su o događajima u Banjaluci i okolnim opšinama izvještavao banjalučki “Glas”, u januaru 1947. godine, dakle prije 74 godine. Gospođe Vaskrsija i Lepa su tako, za svaki slučaj, poslale signal novim socijalističkim vlastima, da nisu “reakcija”, ali su istovremeno postupile hrišćanski, pa novac koji bi inače potrošile za pečenje i slavske kolače, poklonile djeci koja su u ratu ostala bez roditelja.
Ako ćemo pravo, novine su prvih poslijeratnih godina bile do zla boga dosadne, pune dugih “referata” , raznih “subjektivnih slobosti” i “objektivnih okolnosti”, tako da se o stvarnom životu može najviše saznati iz oglasa i pisama čitalaca, a kasnijih godina, kad je “Glas” promijenio ime u “Banjalučke novine”, i malo se “modernizovao”, i iz crne hronike.
Tako saznajemo da poslijeratne 1947. u Banjaluci nije bilo dovoljno hrane, odjeće, stambenog prostora, ali ni školovanih činovnika.
Za samo osam mjeseci u Banjaluci je 160 polaznika završilo “administrativni kurs”, koji je organizovalo Odjeljenje za izgradnju narodne vlasti. Šta su budući činovnici učili, nije navedeno, ali je objavljeno da je kurs trajao dva mjeseca i da je prosječna ocjena kursista bila “vrlo dobar – četiri”.
Istovremeno, narodna vlast je vodila žestoku borbu protiv špekulanata i švercera hranom, a imali su i silne muke sa mlinarima, koji nisu htjeli da vlastima predaju “planirane količine” obaveznog ušura u brašnu i žitu, kako bi se nahranio gladni gradski proletarijat. Utvrdila je to Okružna potkomisija za kontrolu zaliha žita.
Da je i tekstil bio tražena roba, pogodna za šverc, svjedoči i pismo čitaoca, izvjesnog Franje Dostala, koji se javno požalio da se “u toku mjeseca decembra pojačao šverc tekstilom”. Tu su rabotu, kaže, pomogli “nesavjesni trgovački pomoćnici” iz NA- ME (Narodni magazin) i ZE-ME (Zemaljski magazin), kojima je povjerena “planska podjela tekstila”. Umjesto da mateirijale za šivenje pantalona i kaputa “planski dijele” na bonove, oni su ih davali svojim prijateljima iz Beograda, Zagreba i Subotice i to “bez oiakavih doznaka” i u velikim količinama “koje premašuju desetke metara”. Naravno, narodna milicija je ovaj slučaj “predala sudu”, a čestiti Franjo poručuje da je “dužnost svakog savjesnog frontovca da sve slučajeve špekulacija prijavi narodnim vlastima”.
Narodnim vlastima je, bez sumnje, prijavljena i izvjesna Zlata Cerar, koja je u Ulici veselina Masleše, što će reći u Gospodskoj, od Julke Bočkor iznajmila stan od “dvije sobe, banje i kuhinje”, za stanarinu od 450 dinara mjesečno. Ali, dosjetljiva podstanarka je potom samo jednu od svoje dvije sobe iznajmila drugom podstanaru za 500 dinara, što je u to vrijeme bila skoro cijela radnička plata.
Sedam godina kasnije, u januaru 1954. godine, Banjalučani su se nekako skućili, a i hrane je bilo više, ali je tekstil i dalje bio vrlo tražena roba, a vladala je i nestašica drva za ogrijev i lijekova.
Tako je javnost obaviještena da će od 1. januara 1954. godine apoteke “raditi i za gotov novac”, ali i za “članove socijalnog osiguranja”, ili u prevodu lijekovi su se, prvi put nakon socijalističke revolucije, mogli kupovati, a ne samo dobijati besplatno, na recept “preko osiguranja”.
Druga top vijest je bilo upozorenje građanima da se čuvaju bezobraznih kočijaša, koji drva “dobijena na bonove” prevoze za paprenih 1.400 dinara po kolima, pa tako dođe “skuplja pita nego tepsija”, jer se tona uglja te zime mogla kupiti za 1.800 dinara. Problem je, međutm, bila nestašica ogrijeva, pa se danima čekalo na red za isporuku, osim ako ti ogrijev dovoze kočijaši, koji su preko veze drva u “Građi” tovarili preko reda.
A jedan je nesretni zatvorski čuvar završio – iza rešetaka, jer je iz zatvorskog skladišta krao državnu ćebad, i to kako pišu “Banjalučke novine”, “vunenu i skoro novu ćebad” i nosio ih u svoj stan.
Bilo je i dirljivih primjera poštenja. Tih dana, dakle u januaru 1954. godine, Ivan Nikolić i Boro Galić, konobari u Hotelu “Bosna” sačuvali su i vratili vlasnicima dva novčanika sa ukupno32.000 dinara, plus ženski sat i fotoaparat, koje je zaboravilo dvoje rasejanih gostiju. Prije 67 godina bilo je to pravo malo bogatstvo, a vijest je posebno interesantna zato što je konobare, kao i trgovce, bio glas da “muvaju” sa pazarima i bogate se preko leđa narodnih masa.
